Gorka ognjica

Postoji mnogo ljekovitih biljaka u europskoj tradicionalnoj i kliničkoj fitoterapiji. Neke od njih su svima poznate, poput nevena, gospine trave ili sljeza. Neke su, pak, skrivene iza vela potpune anonimnosti, premda zaslužuju punu pozornost, ne samo ljudi koji koriste ljekovito bilje, nego i profesionalaca u zdravstvu, poput liječnika i farmaceuta.

Gorka ognjica (Iberis amara L., Brassicaceae) upravo je takva biljka, gotovo nepoznata, unatoč tome što se lijek na bazi nje već 50 godina uspješno koristi u medicini. Zanimljivo, francuska i engleska literatura spominju je vrlo rijetko, a proizašla je iz njemačke škole fitoterapije, kojoj je ona odvajkada poznata.

Gorka ognjica mala je jednogodišnja biljka koja voli vapnenačka tla. Visoka je 10 do 30 cm, ima malene listove razdijeljene na nekoliko lobusa, blago nazubljenih rubova. Cvate od travnja do kraja rujna malenim, grozdastim bijelim do blago purpurnim cvjetovima. Plodovi su mali, veličine tri do pet milimetara.

Koristi se zelen (nadzemni dio), najčešće svježe biljke, s formiranim plodovima.

Biljka sadrži amine, kukurbitacine, flavonoglikozide, te sumporne spojeve glukozinolate srodne nekim spojevima u goruščici. Sadrži i lektine.

Lijekovi na bazi gorke ognjice registrirani su za tegobe kod funkcionalne dispepsije (loše probave), sindroma iritabilnog crijeva i gastritisa. U pretkliničkim ispitivanjima utvrđeno je da se ekstrakt gorke ognjice veže za cijeli niz funkcionalno važnih receptora u probavnom sustavu, kao što su serotoninski, opioidni i muskarinski receptori. To djelovanje kod eksperimentalnih životinja i ljudi iskazuje se regulacijom lučenja probavnih sokova želuca. Zanimljivo, ekstrakt ove biljke smanjuje pretjerano stvaranje kiseline u želucu, dok istodobno olakšava probavu i u slučaju nedostatna lučenja. Stoga je "tonik za želudac" možda zastarjeli, ali sasvim opravdan naziv za njezino djelovanje. Standardizirani ekstrakti gorke ognjice pokazali su se djelotvornima kod navedenih indikacija i u kliničkim, placebo kontroliranim pokusima. Dobro spazmolitičko djelovanje (protiv grčeva) umanjuje simptome boli i tipične simptome sindroma iritabilnog crijeva. Činjenice da ne djeluje na središnji živčani sustav i ima vrlo mali profil nuspojava, pogotovo u živčanom sustavu, čine je jednim od učinkovitih lijekova za ove vrlo česte bolesti današnjice.

Motilitet (pokretljivost) probavnog sustava već je godinama u samoj žiži znanstvenog interesa. Stoga je vrijeme da se otkrije ova vrlo vrijedna biljka koja pomaže postizanje narušene ravnoteže motiliteta.

Biljka se vrlo rijetko koristi u obliku infuza. Najčešće se koristi tinkutra u 50-postotnom etanolu (1:1,5-2,5 w/v). Sama biljka prilično je gorka, što i samo ime govori. Dnevna doza je 3 do 4 mL raspodijeljena na tri manje doze, odnosno 20 kapi u malo vode, tri puta dnevno, najčešće nakon obroka.

Problem dispepsije (loše probave) boljka je koja prati ljude otkako postoje. Stoga postoji cijeli niz biljaka, najčešće gorkih, koje su se koristile za slične namjene. Njih dijelimo u četiri grupe:

• biljke koje djeluju na regulaciju lučenja probavnih sokova u želucu, poput gorkog pelina (Artemisia absinthium), srčanika (Gentiana lutea) i kičica (Centaurium erythraea) - poznatije su kao aperitivi koji pospješuju probavu
• biljke koje pospješuju rad žuči, poput listova artičoke (Cynara scolimus) i korijena maslačka (Taraxacum officinale) - koriste se kod ljudi s nedostatnim stvaranjem žuči potrebne za normalno odvijanje probave masti
• spazmolitičke biljke, poput svima poznate kamilice (Chamomila recutita), stolisnika (Achilea millefolium) i matičnjaka (Melissa officinalis) - smanjuju bol nastalu zbog grča mišića probavnog kanala
• protuupalne biljke, poput korijena sladića (Glycyrrhiza glabra) - smanjuju upalne procese nastale zbog dugotrajnih tegoba probavnog sustava (npr. gastritisa).

Postoje biljke koje iskazuju i nekoliko oblika djelovanja, poput ljekovite anđelike (Angelica archangelica), olakšavajući stvaranje probavnih sokova i djelujući spazmolitično (ublažavaju grčeve). Gorka ognjica pripada ovoj grupi biljaka koje, djelujući na više načina, maksimalno olakšavaju tegobe u probavnom sustavu.

Toj klasi biljaka katkad se pribrajaju i tipično karminativne biljke (smanjuju nadutost), poput kima (Carum carvi), anisa (Pimpinella anisum) i komorača (Foeniculum vulgare).
Gorka ognjica u takozvanim fiksnim preparatima često se nalazi u smjesama upravo u kombinaciji s navedenim biljkama.

Gorka ognjica je sigurna biljka. Ipak, oprez je potreban kod težih upalnih problema želuca i ulceracija u probavnom sustavu. Vrlo rijetko može se javiti preosjetljivost na kemijske tvari iz biljke. Ne preporučuje se djeci predškolske dobi.