Tršlja - ljekovite suze Mediterana

Baltička morska kraljica Jurate zaljubila se u siromašnog ribara. Ljutit, njezin otac uništi dvorac u moru, a nju pretvori u morsku pjenu. Okamenjene suze njezine tuge i dan-danas nalazimo na obalama Baltika i zovemo ih jantar. Elektron, kako Grci nazivaju jantar, dao je ime svima poznatoj subatomskoj čestici.

Dok su suze Baltika prožete tugom, suze Mediterana donose blistav osmijeh. Doslovce, jer su se koristile za čišće zube i blistaviji osmijeh. Rođene na otoku Chiosu (zato se još nazivaju suze Chiosa), podsjetnik su na biljku koju u Hrvatskoj smatramo "dračem".

Priča o draču je veličanstvena jer poznavanje te biljke pruža dostojanstvo, a ne oholost; donosi sreću kad je prepoznate na putu na omiljenu plažu, ali i kao prijatelja vama i vašem želucu. Nosi i radost otkrivanja nepoznatoga i uči nas poniznosti. Kad je ugledam na moru, kleknem pred nju i pitam je: "Koliko te danas ljudi nije prepoznalo?". I ispričam joj se na našem neznanju.

Tršlja (Pistacia lentiscus L. iz obitelji Anacardiaceae) se katkad pogrešno naziva mastikom, jer mastika je eksudat (smola, oleorezina) koji se dobiva iz drva. Na takve pogreške nimalo se ne ljutim, jer me uvijek raduje kad ljudi prepoznaju biljku prema njezinoj ljekovitosti.

Tršlja ima i druge nazive koje smo "pokrali" iz romanskih jezika, poput lentiška, ali i iz neobičnih narodnih naziva, poput čarna marta. Katkad je nazivom smrdljič ili smrdljika u nekim krajevima brkaju s drugom vrstom istog roda, Pistacijom terebinthus, od koje se razlikuje parno perastim listovima i po tome što uvijek na kraju ima dva listića, a ne jedan. Tijekom mojih lutanja obalom uvidjeh kako je gotovo svaki otok ili mjesto drukčije zovu, što samo pokazuje da smo očito stoljećima odsječeni od grčkih spoznaja i gotovo nitko je ne shvaća ljekovitom.

Tršlja je prava sredozemna posvuduša, bez hovobzira na pretenciozne "dr. Google" članke u kojima čitamo kako raste samo na otoku Chiosu. Njezin stari hebrejski naziv "bakha" spominje se u Bibliji i, zanimljivo, izveden je od riječi plakati. Otisak tršlje nađen je na kontroverznom i slavnom Torinskom platnu, u koje je prema legendi umotano Isusovo tijelo. No, imati čast da bude uz tijelo jednog Boga nije umanjilo tršljinu skromnost.

Grm je obično visok do nekoliko metara i izdrži svakojako tlo, jaku sušu i posolicu, i zato ga često nađemo uza samu obalu. No, katkad naraste kao dugovječno i gotovo impozantno stablo. Čim se stablo ozlijedi, slučajno ili namjerno, ispušta oleorezinu, koja je u početku mekana, a kasnije postaje kruta i nalikuje tamjanu. A ta rezina naziva se mastika. Na razinu svetosti izdignuta je gotovo kao i smola mire i tamjana, i uopće ne zaostaje za njihovom mističnošću.

Put tršlje i mastike započinje s prvom žvakaćom gumom. Davno prije današnjih žvakaćih guma koristila se za osvježavanje daha u starom Jeruzalemu, pa preko rimske aristokracije do turskih sultana. Svi su bili zadivljeni njezinim svojstvom osvježenja daha, pa je imala reputaciju svelijeka, panaceje. Koristila se i kao začin. Tako i dan-danas u grčkoj i turskoj od mastike spravljaju kruh, sladoled, kolače i osvježavajuća pića. Okus mastike pomalo je egzotičan i trebate se na njega naviknuti - učas vas odnese u borove šume Mediterana i obale na kojima vjetar bezuspješno pokušava polomiti ovu izvanredno elastičnu biljku.

Pomiješana s uljima, koristila se i za laštenje drva. Dim dobiven paljenjem mastike koristio se za osvježavanje i dezinfekciju prostora, katkad u religijskim obredima, a sama svježa smola možda je ostavila trag i u procesu balzamiranja. Za jednu posvudušu aristokratskog pedigrea i božanske smole, usudio bih se reći da je ostavila kulturološki trag impresivan poput masline. Smola s Chiosa geografski je zaštićena u Europskoj uniji, gdje postoji doslovce tisućljetna kultura skupljanja smole.

Kao i svaka pristojna smola, rezina se sastoji od prirodnih polimera, velikih molekula nastalih od manjih gradivnih jedinica koje se povežu u kontaktu sa zrakom. Kod tršlje je riječ o poli-beta-mircenu. Ta tvar daje karakterističnu elastičnost, a za druge tvari smatra se da su zadužene za medicinski učinak. Prije svega to su velike strukture koje nalikuju sterolima, poput izomastikadienske kiseline.

Ponukani poviješću najstarije svjetske žvakaće gume, više grupa znanstvenika dokazalo je kako mastika doista smanjuje plak i djeluje protiv opasnih bakterija povezanih s procesom propadanja zubnog mesa i kvarenja zuba. Istraživače je zaintrigirala i Dioskoridova pohvala mastici za liječenje tegoba želuca i probavnog sustava. I doista, mastika pomaže regeneraciji želučane sluznice, a djeluje i protiv danas svima poznate bakterije Helicobacter pylori.

I tako, malo-pomalo, drevna znanja i nove spoznaje polako su vratile tršlju na zasluženo mjesto u medicini, prije svega kao veliku pomoć kod gastroezofagealnog refluksa, ulkusa želuca i dvanaesnika. Stoga je lijepo sresti mastiku u proizvodima namijenjenima rješavanju tih tegoba. A zanimanje za djelovanje na zdravlje usne šupljine u Hrvatskoj tek treba pobuditi.

U zapadnom Sredozemlju tršlja je dobila posve neobičan obrat. I dok se na Chiosu rodila ideja o suzama tršlje, na otoku Korzici ova se biljka destilira i dobiva se eterično ulje karakterističnog smolasto-drvenastog mirisa. U francuskoj školi aromaterapije, ovo, jako skupo eterično ulje visoko je cijenjen venetonik, tako da se koristi u pripravcima protiv teških i umornih nogu, venske insuficijencije i hemoroida. Slavna lentisque pistachier, kako je nazivaju Francuzi, u svojoj reputaciji, ali i u stvarnoj praksi, prestiže čak i daleko poznatiji čempres. Eterično ulje, slično čempresu, sadrži male molekule monoterpene, upravo one koje će se poslije povezati u velike polimere najstarije svjetske žvakaće i zaštitnice sluznice želuca - mastike. U uljnim pripravcima ili gelovima i kremama obično se koristi 2 do 2,5-postotno eterično ulje. Za razliku od proizvoda mastike namijenjenih usnoj šupljini ili želucu, proizvode eteričnog ulja vjerojatno nećemo vidjeti u industrijskom proizvodu nego će ostati tiha privilegija aromaterapije.

U današnje doba, kad zbog različitih razloga ljude dijelimo unutarnjim i vanjskim žicama, nije čudo da smo zaboravili na ovu sredozemnu kozmopolitsku biljku, jedinu koja završi i u sladoledu, i u sredstvima za higijenu usne šupljine. Imajući u vidu put od balzamiranih egipatskih faraona do platna Isusova tijela, preko francuske elegancije eteričnog ulja lakih nogu do suza otoka Chiosa za osmijeh izmamljen zdravim želucem, treba reći kako tršlja nije zaslužila da je se naziva dračem. Upravo suprotno, podsjeti nas na to da neke osnovne ljudske vrijednosti danas smatramo dračem. U svijetu koji ne zna kamo ide, sve suze Baltika i sve suze Chiosa nisu dovoljne da isplaču tugu zbog ljudskih tragedija. Ali podsjetit će nas na to da osmijeh povezuje sve - i Židove, i Sirijce, i sultanove Turke, i nas.

Ako se sljedeći put pored grma tršlje osmjehnete jer ste je prepoznali, kad kleknem sljedeći put pred grmom, znajte da ćete autora ovog članka učiniti sretnim.