Izbijen ili slomljen zub - česta slika u dječjoj dobi

Bolesti i stanja / Zubi i usna šupljina Marija Sović dr. med. dent.

O vremenu od nastanka ozljede do početka liječenja najviše ovisi hoće li terapija zubnih trauma biti uspješna

Nakon priče o nicanju zuba i karijesu u ovom ćemo izdanju reći nešto više o ozljedama zuba u dječjoj dobi. Jedan je to od glavnih problema u dječjoj stomatologiji, a zbog visoke pojavnosti predstavlja stvaran i relativno ozbiljan javnozdravstveni problem.

Učestalost zubnih trauma znatno varira, pa se pojedine dobne skupine opravdano mogu smatrati rizičnima za nastanak ozljede, i to djeca od druge do četvrte godine s mliječnim zubima te od sedme do desete godine s trajnim zubima.

Rizične dobne skupine

Ozljede su najčešće od druge do treće godine, dakle kad djeca imaju jaku potrebu za istraživanjem okoline, pa su zbog razmjerno nerazvijene i neusklađene motorike, nesposobnosti prikladne procjene opasnosti, kontrole impulsa i neshvaćanja posljedica svoje aktivnosti kudikamo izvrgnutija ozljedama. Najčešći su uzroci padovi i udarci u neki predmet, s tim da se većinom ozljeđuju u kući ili vrtiću.

Za školsku djecu općenito je izražena potreba socijalnog prihvaćanja. Pristup u skupinu vršnjaka postaje važniji od samostalnosti ili slaganja sa željama roditelja, dijete je smionije i sklonije avanturama jer želi steći samopouzdanje i pokazati vršnjacima da je dostojno njihova prihvaćanja.

Djeca od šest do devet godina sporije razrađuju složene podatke i ne mogu procijeniti brzinu i opasnost. Opasnost od ozljeda osobito je izražena kod rastresene i nagle djece, ali i hiperaktivne i impulzivne s obzirom na to da imaju viši potencijal pravljenja pogrešaka, a nisu u stanju predvidjeti moguće posljedice.

Zubne traume česte su i u dobi od sedam do 12 godina, razdoblju mirovanja psihofizičkog razvoja, što traje sve do prvih znakova puberteta. To razdoblje karakterizira težnja za pobjeđivanjem u igrama i suparništvo među vršnjacima. Djeca su izvanredno privržena grupama s vođom koje se formiraju oko određenih aktivnosti. U toj dobi intenzivno se razvijaju i motoričke vještine, djeca sudjeluju u različitim skupnim igrama, pa se povećava i mogućnost različitih ozljeda, uključujući i zuba. Početkom puberteta opada učestalost zubnih trauma.

Što povećava sklonost?

Predispozicijski čimbenici koji povećavaju sklonost nastanka ozljede zuba mogu biti:

  • gornji prednji zubi izbočeni prema van (povećan prijeklop s protruzijom gornjih sjekutića);
  • kratka gornja usna koja nepotpuno prekriva gornje zube - gornja usna koja potpuno prekriva prednje zube može u slučaju ozljede prilično ublažiti udarac, pa će umjesto frakture (prijeloma) krune često nastati samo blaga luksacija (iščašenje);
  • određeni psihološki čimbenici (npr. temperament) i razne stresne situacije (bolest djeteta, bolest ili smrt člana obitelji, preseljenje i sl.) povećavaju opasnost od traume, pa su takva djeca izloženija ozljedama.

Nakon ozljeđivanja što prije stomatologu

Prijelomi krune i korijena te potpuno izbijanje gornjih prednjih zuba ubrajaju se u najčešće ozljede. Često ih prati jače ili slabije krvarenje uz razderotinu kože lica, što pruža impresivnu kliničku sliku, s kojom su često u skladu ponašanje djeteta i reakcije roditelja. Stoga valja što prije isključiti prijelom čeljusti ili alveolnog nastavka, a ako postoji jače krvarenje ili opsežnija razderotina, najprije treba njih sanirati.

Vrijeme od nastanka ozljede do početka liječenja najvažniji je čimbenik uspješnosti terapije većine zubnih trauma. Stoga se ozljede zuba opravdano smatraju hitnim stanjima u stomatologiji, pa liječenje treba početi što prije. To posebno vrijedi kada je posrijedi izbijanje zuba ili prijelom krune s otvorenom pulpom (živcem), pri čemu treba što prije zaustaviti krvarenje, replantirati zub (vratiti ga u njegovo ležište) ili prekriti otvorenu pulpu.

Kad je posrijedi izbijanje zuba, roditelji trebaju što je moguće prije doći do stomatologa, a izbijeni zub, ako ga već sami nisu vratili u njegovo ležište (alveolu), do ambulante donijeti u fiziološkoj otopini ili mlijeku. Poslije dolaska u ambulantu, odmah nakon izbijanja ili kratko nakon njega, kliničkim pregledom utvrđuje se je li izbijeni zub onečišćen česticama tla (ako se smatra potrebnim, roditelje s djetetom uputiti pedijatru zbog prevencije tetanusa), je li oštećen korijen zuba i koliki je stupanj resorpcije (stupanj nestajanja korijena mliječnog zuba).

Ako je riječ o jačem krvarenju, treba ga zaustaviti, a prije odluke o replantaciji valja procijeniti koliko je postupak opravdan. Važna su mjerila za takvu procjenu tzv. ekstraoralno vrijeme, tj. vrijeme od trenutka izbijanja do dolaska u ambulantu, dob pacijenta i stupanj resorpcije izbijenoga mliječnog zuba. Replantacija nije opravdana ako je zub jače resorbiran, a do njegove fiziološke mijene nije ostalo više od godinu dana. Što se tiče ekstraoralnog vremena, ne smije biti dulje od 30 minuta jer je u protivnom vjerojatnost uspjeha vrlo mala. Ako su roditelji vratili zub u ležište i odmah došli u ambulantu, nastavlja se postupak replantacije, nakon čega se zub imobilizira kompozitnim splintom sljedećih sedam do deset dana. U slučajevima kada izbijeni zub nije moguće replantirati, terapijski postupak sastoji se u izradi parcijalne proteze ili držača mjesta.

Zdravstveno prosvjećivanje u službi prevencije

Da bi ovakvih slučajeva bilo što manje, potrebno je djelovati preventivno, i to zdravstvenim prosvjećivanjem djece, roditelja i nastavnika u školama. Putem predavanja, edukativnih filmova i brošura valja upozoravati na najčešće situacije i uzroke nastanka ozljeda zuba kako bi se izbjegle takve situacije i povećao oprez.

Kada govorimo o sprječavanju nastanka zubnih trauma u školi, mjestu s najvećim brojem ozljeda trajnih zuba u djece, treba posebno voditi računa o planiranju satova tjelesnog odgoja. Istraživanja su, naime, pokazala da je oko 12 sati prije podne i između 17 i 18 sati poslije podne najveći rizik nastanka ozljede.

Uz to, djeca koja se bave različitim sportovima, primjerice hokejom na ledu, karateom, izloženija su ozljedama zuba, pa se preporučuje izrada štitnika za zube. Stoga je nužna suradnja roditelja i trenera sa stomatologom koji će djetetu napraviti individualni dentalni štitnik po mjeri. Tako se osigurava bolji sklad sa zubnim lukom, bolje prianjanje zaštitne udlage na zube te bolji prijenos sila. Za razliku od običnih guma kupljenih u trgovini, individualno izrađeni štitnici ne stvaraju smetnje prilikom disanja i govora, ne ispadaju iz usta te se djeca mogu usredotočiti na sportsku aktivnost.

Dentalni štitnici (zaštitne udlage) mogu se izraditi u različitim bojama, čak s različitim natpisima ovisno o želji sportaša, a jedini je uvjet stomatologa da svi zubi budu sanirani. Zato, dragi roditelji, nemojte dopustiti da vašem djetetu tijekom bavljenja omiljenim sportom pukne zub samo zato što ga niste na vrijeme zaštitili. Uporaba dentalnih štitnika u nas još nije toliko raširena kao u drugim europskim zemljama, gdje je čak obvezna, i upravo zato budite taj roditelj koji će zaštititi dijete i ujedno druge upozoriti na značenje prevencije zaštite zuba. Zapamtite, jedan zub vrjedniji je i od najskuplje zaštitne udlage.

Datum objave članka: 1. 8. 2004.