Implantološka terapija

Dentalni implantati su metalni (titanski) vijci koji se ugrađuju u zdravu kost. Njihova namjena je nadomjestiti zubni korijen koji je izgubljen iz bilo kojeg razloga (karijes, lom, nedostatak od rođenja...). Na implantate se može zacementirati i kompletni fiksno-protetski ili mobilno-protetski rad. Postoje implantati različitih dimenzija i oblika, a koji je za pojedinca u određenom slučaju najbolji, odlučuje stomatolog.

Implantat je samo dio koji se implantira u kost pacijenta, na koji se onda nadograđuju krunica ili neki drugi fiksni, odnosno mobilni protetski rad. Sva istraživanja pokazala su da je to najbolja zamjena za zub koji nedostaje, a ako je higijena ispravna, ne odbacuje se u 95 posto slučajeva i služi svojoj svrsi dugi niz godina. To je vrlo ugodan protetski nadomjestak koji se u kosti uopće ne osjeća.

Ako kost u koju se namjerava ugraditi implantat ne odgovara kvalitetom ili kvantitetom, može se ugraditi umjetna kost koja se poveže sa zdravom, nakon čega je moguća ugradnja implantata. Najteža područja za ugradnju su na mjestima gornjih molara, jer često upravo tu dolazi do velikog gubitka kosti, a i sinus gornje čeljusti jako je blizu. No, i tome se može doskočiti pomoću zahvata kojim se podiže dno sinusa. Donja čeljust je, pak, specifična po tome što kroz nju prolazi kanal živca koji inervira donje zube. U nekim slučajevima taj živac je preblizu mjesta ugradnje, pri čemu je potrebno napraviti opsežniji kirurški zahvat kako bi se napravilo dovoljno mjesta za implantaciju.

Zahvat ugradnje implantata ne traje dugo, no cijeli terapijski postupak ovisi o situaciji u ustima pacijenta. Ako je kost dobre gustoće i ne postoji upalni proces, mogu se koristiti implantati na koje se odmah može postaviti protetski rad. No, ako primarna stabilnost implantata nije zadovoljena, potrebno je pričekati do šest mjeseci kako bi implantat potpuno okoštao unutar čeljusti i tek tada se protetski rad može završiti.

Ugradnja implantata izvodi se pod lokalnom anestezijom, koja potpuno blokira sve osjete na tom području. Nakon što anestezija popusti, mogući su bol i neugoda, koji mogu potrajati nekoliko tjedana. Neugoda nije intenzivna i može se ukloniti standardnim analgeticima. Jača bol može se očekivati kod opsežnijih zahvata. Implantat se ne osjeća u kosti te je potpuno ugodan protetski nadomjestak.

Najčešći i najjednostavniji oblik implantološke terapije je nadoknada jednoga izgubljenog zuba implantatom. Sam zahvat je rutinska operacija u lokalnoj anesteziji koju iskusni kliničar može izvesti u 20 minuta, uz minimalnu neugodu za pacijenta tijekom zahvata i nakon njega.

Glavna prednost ove terapije je što nije potrebno izbrusiti susjedne zube i napraviti most, nego pacijent dobiva novi zub na mjestu izgubljenog, koji u potpunosti nadomješta prirodni. Uz to, pacijent može temeljito čistiti područje oko implantata, za razliku od otežana čišćenja u slučaju izrade mosta, što je njegov glavni nedostatak.

Danas se nadoknada jednog zuba sve više usmjerava na tzv. krunice na vijak. To su krunice koje se cementiraju na nosač izvan usta. Taj spoj može se savršeno ispolirati, a na griznoj plohi postoji otvor kroz koji se krunica uvija na implantat. To omogućuje da se krunica prilikom kontrole može skinuti i temeljito očistiti, a ako je potrebno, na njoj se mogu napraviti i korekcije oblika ili boje.

Ovakav oblik protetskog rada podrazumijeva nadoknadu dvaju ili više zuba ugradnjom većeg broja implantata. U ovom slučaju postoji jedno kontroverzno područje, a to je povezivanje implantata sa zubima. Naime, dok neki autori nisu dokazali štetne posljedice, kako za zub tako i za implantat, drugi zagovaraju izričito izbjegavanje takvog povezivanja. Izvor problema je anatomske prirode, jer je zub s čeljusnom kosti povezan pomoću ligamenta, što mu omogućuje određeni pomak prilikom žvakanja, dok je implantat vezan izravno za kost, pa u tom slučaju nema pomaka. Ako povežemo dva predmeta od kojih jedan ima pomak, a drugi nema, vrlo je vjerojatno da će doći do neželjenih djelovanja na jedan od ta dva dijela sustava. S obzirom na to da nema jedinstvene preporuke, odgovornost preuzima stomatolog, jer mora procijeniti je li u određenom slučaju opravdano povezivanje zuba i implantata.

Najčešći oblik terapije mostovima na implantatima je jednostrana ili obostrana nadoknada stražnjih zuba. Ako nedostaju tri zuba (npr. četvorke, petice i šestice), dovoljno je ugraditi dva implantata, jedan na položaj prednjeg i jedan na položaj stražnjeg zuba koji nedostaje, te ih povezati mostom od tri člana.

Najopsežniji oblici terapije mostovima na implantatima su All-on-4 i All-on-6, izvrsna rješenja za pacijente koji ne žele protezu na skidanje, a imaju malo preostale kosti te se želi izbjeći dugotrajna nadogradnja kosti. Temelji se na preciznoj CT dijagnostici kojom se planira položaj i nagib implantata u preostaloj kosti. Cijeli zahvat gotov je za jedan do dva sata, a nakon ugradnje implantata pacijent može dobiti privremene mostove, što odmah vraća samopouzdanje i pacijent se vrlo brzo privikava na nove zube. Nakon vremena potrebnog za sraštavanje implantata s kosti, izrađuje se trajni rad od akrilata (reducirana proteza bez nepca) ili keramike (pravi most).

Koja od ove dvije metode će se odabrati, ovisi o količini preostale kosti, ali i financijskoj mogućnosti pacijenta. Ako pacijent ima dovoljno kosti i može platiti taj oblik terapije, preporučuje se ugraditi veći broj implantata jer će takav rad biti dugotrajniji i za pacijenta ugodniji.

Ovaj oblik protetske terapije podrazumijeva potpune proteze koje se pričvršćuju na implantate, s tim da ih pacijent može svakodnevno samostalno skidati i održavati higijenu oko implantata. Na njega se često odlučuju pacijenti koji već nose potpune proteze, ali nisu zadovoljni čvrstoćom njihova dosjeda.

Broj implantata koji je potreban za stabilizaciju proteze ponovno određuje stanje kosti i financijsko stanje pacijenta. Najmanji mogući broj implantata potrebnih za stabilnost proteze su dva implantata po čeljusti. U gornjoj čeljusti su dva implantata možda čak i ispod minimuma, jer zbog oblika i građe čeljusti za takav rad se ne može garantirati na dulji rok. Ali nije za odbaciti ako je to jedina moguća opcija i pacijentu olakšava život. U donjoj čeljusti dovoljna su minimalno dva implantata. Iz statičkih i funkcijskih razloga, idealnim se smatra ugradnja četiri implantata po čeljusti (dva na mjesto očnjaka i dva na mjesto prvih kutnjaka), čime se postiže vrlo visoka protetska uspješnost.