MRSA - iznimno otporna bakterija

MRSA je izraz koji sve češće susrećemo. Ta kratica naziv je za vrstu bakterije koja je zbog nekritične (zlo)uporabe antibiotika šezdesetih godina prošloga stoljeća uspjela razviti otpornost na široku grupu antibiotika dobivenih na bazi penicilina - beta-laktamske antibiotike, uključujući i meticilin i dikloksacilin (Methicilin Resistant Staphylococcus aureus -u prijevodu Staphylococcus aureus otporan na meticilin).

Prilično je često u upotrebi i izraz "superbug" (superbakterija), zbog toga što je stečena otpornost razvijena na nekoliko različitih vrsta antibiotika.

Bakterija Staphylococcus aureus (zlatni stafilokok) često je prisutna na koži ili u nosu zdravih ljudi. Tako se procjenjuje da naseljava područje nosnica u oko 25 do 30 posto zdrave populacije (bakterije su prisutne, ali ne izazivaju infekciju, odnosno bolest). Podaci iz SAD-a govore da je trećina populacije prenositelj "običnog" stafilokoka, a da je MRSA prisutan kod jedan posto populacije.

Prisutnost zlatnog stafilokoka na neoštećenoj koži kod većine ljudi ne izaziva nikakva oštećenja. Kako te osobe ne moraju imati zdravstvenih problema, smatraju se prenositeljima tog mikroorganizma. S kože na okolinu zlatni stafilokok se može prenijeti običnim fizičkim kontaktom, a iz nosa kapljičnim putem. Put prenošenja na okolinu isti je i kod MRSA, stafilokoka otpornog na meticilin.

Od stafilokoka, uključujući i MRSA oblike, najčešće se razbolijevaju osobe s oslabljenim imunosnim sustavom. S obzirom na to da ih je najviše u bolnicama, MRSA je dugo smatrana isključivo bolničkom infekcijom i tretirala se različitim mjerama najčešće u bolnicama.

Međutim, od stafilokoka, pa i njegova MRSA oblika, mogu se razboljeti i osobe izvan bolničkog okruženja. Ako je MRSA infekcija dobivena od osobe koja posljednjih nekoliko godina nije ležala u bolnici, ili nije bila izložena dijalizi, kateterizaciji ili nekom kirurškom zahvatu, taj oblik infekcije naziva se CA-MRSA (prema engleskom Community Acquired MRSA ili MRSA stečena u zajednici, društvu). Najčešće se manifestira različitim oblicima akni, gnojnih vrijedova i kožnih apscesa, koji mogu biti različita izgleda i oblika, a obično su crveni, bolni i sadrže gnoj. Ako uzročnik na bilo koji način prodre u tijelo, može izazvati opasnu upalu pluća koju je teško liječiti.

Rezultati studija iz SAD-a iz 2003. upozoravaju da je od svih klinički tretiranih MRSA, njih 12 posto stečeno u zajednici, iako taj broj varira u različitim populacijama i geografskim područjima. CA MRSA najlakše se prenosi u zajednicama koje podrazumijevaju zajednički boravak i bliske kontakte većeg broja ljudi, kao što su škole, zatvori ili sportski klubovi. Mogućnost dobivanja u zajednici dodatno pospješuju bliski kontakti tipa "koža na kožu", različita oštećenja kože (ogrebotine, razderotine, posjekotine), zagađene površine i predmeti, te prenapučeni životni uvjeti.

MRSA, kao otporni oblik stafilokoka, mnogo je opasniji od svog "neotpornog" rođaka jer je njegova patogenost veća (lakše izaziva infekciju), više su zarazni (lakše se prenosi na druge osobe) i teže se liječi. Najviše su ugroženi novorođenčad, zbog još nerazvijenog imunosnog sustava, starije osobe, one koje boluju od teških i kroničnih bolesti, te osobe izložene različitim invazivnim postupcima (poput dijalize). Ukratko, osobe s oslabljenim imunitetom.

Dok prisutnost MRSA u zdravom organizmu ne mora nužno izazvati probleme, kod osoba s oslabljenim imunitetom, dubokim ranama ili intravenskim kateterima, može biti pogubna. U njihovu slučaju prodor te bakterije u tijelo može dovesti do teških posljedica, kao što su septikemija (prisutnost u krvi, uz pojavu infekcije u udaljenim područjima), infekcija kosti (osteomijelitis), infekcija srčanih zalistaka (endokarditis), itd.

Ako je osoba zdrava, vrlo je mali rizik da se inficira, ali može biti prenositelj. Drugim riječima, posjetitelji bolnica ili bolničko osoblje koji imaju MRSA mogu biti prenositelji mikroorganizma na osobe koje pripadaju rizičnim skupinama, koje su tada pod povećanim rizikom za razvijanje po život opasnih bolesti. Dakle, MRSA ugrožava osobe koje već boluju i čiji je imunosni sustav oslabljen.

Nužno je prakticirati ispravne higijenske navike:

• redovito prati ruke sapunom i toplom vodom ili rabiti maramice s alkoholnim dezinficijensom prije i poslije svakog kontakta s bolesnikom (MRSA je vrlo otporna bakterija i satima može preživjeti na neopranim rukama);
• ogrebotine i posjekotine održavati čistim i prekriti ih zavojem ili flasterom dok ne zacijele;
• izbjegavati fizički kontakt s osobama koje imaju otvorene rane ili zavoje; ako je do kontakta i došlo, obvezno oprati ruke sapunom i toplom vodom ili alkoholnim dezinficijensom;
• izbjegavati zajedničku upotrebu osobnih predmeta (kao što su ručnici ili britvice);
• održavati okolinu čistom i suhom (prašina i površine mogu biti pravi spremnik mikroorganizama).

Ako se utvrdi da hospitalizirana osoba ima MRSA, u bolnici se poduzimaju posebne mjere kojima se sprječava njezin daljnji prijenos na druge bolesnike, a uključuju:

• smještaj oboljelog u jednokrevetnu sobu;
• upotrebu zaštitne odjeće i rukavica u svakom doticaju medicinskog osoblja s bolesnikom;
• obveznu dezinfekciju ruku alkoholnim preparatom nakon kontakta s bolesnikom;
• upotrebu maske - iako se MRSA ne širi zrakom, maska sprječava medicinsko osoblje i posjetitelje da diraju nos i tako ga prenesu;
• ako opće stanje oboljelog dopušta, moguć je otpust i nastavak liječenja u kućnim uvjetima.