Plivačko uho može zakomplicirati svako ljetovanje

Bolesti i stanja / Uho - nos - grlo dr. sc.   Andro Košec dr. med., spec. otorinolaringolog

Ako se upala zvukovoda ne liječi, svrbež, bol i crvenilo kože postaju sve izraženiji, a simptomi mogu prerasti u jaku bol koja se širi u lice, vrat ili područje mastoida, a pojačava pomicanjem čeljusti

Zašto se razvija upala zvukovoda

Plivačko uho, upala zvukovoda ili službenim imenom otitis externa je lokalizirana upala vanjskog zvukovoda koja se može proširiti i na ušku. Često se opisuje kao „smetnja“, ali tako govore samo oni koji je nikad nisu iskusili na svojoj koži, ali doslovce.

Otitis externa često napada kupače (ergo - plivačko uho) jer su im uši izložene vodi koja često zaostane u zvukovodu i nakon plivanja. To stvara toplo i vlažno okruženje što omogućuje mikroorganizmima da se brzo razmnožavaju. Upravo iz tog razloga, plivačko uho je zdravstveni problem koji se intenzivira ljeti, a posebno često viđa se u hitnim prijemima turističkih destinacija diljem svijeta.

Pod većim rizikom su osobe s postojećim alergijskim stanjima i kroničnim bolestima kože. Ostali čimbenici rizika uključuju učestalo mehaničko uklanjanje cerumena, suhu kožu u zvukovodu, visoku vlagu i povišenu temperaturu u okolini, lokalnu traumu, posebno nakon upotrebe štapića za uši s pamučnim vrhom, nošenje slušnih pomagala i slušalica te prisutnost egzostoza (koštanih izbočina u zvukovodu koje nastaju zbog izlaganja hladnoj vodi i često se nalaze kod surfera, kada se nazivaju surfersko uho).

Svakako je važno napomenuti da postoji i nekrotizirajući "maligni" oblik upale vanjskog zvukovoda koji se brzo širi u podležeće tkivo, a javlja se u imunokompromitiranih starijih bolesnika (onih s dijabetesom, AIDS-om) te može rezultirati celulitisom ili osteomijelitisom uzrokovanim bakterijom Pseudomonas aeruginosa i ozbiljno ugroziti zdravlje bolesnika.

Visoka učestalost

Epidemiološki podaci govore da jedan posto populacije svake godine razvije upalu zvukovoda radi koje koristi sustavne ili lokalne terapijske pripravke, ponekad dvojbene učinkovitosti, a uglavnom temeljene na vjekovnim zdravstvenim predajama koje se prenose s koljena na koljeno, i s uha na uho.

U SAD-u, 2,4 milijuna pregleda u zdravstvenim ustanovama zbog upale zvukovoda godišnje potroši pola milijarde dolara, ne uključujući izgubljeno radno vrijeme bolesnika.

Cerumen - prirodna zaštitna barijera

Prisutnost cerumena predstavlja prirodnu obranu vanjskog zvukovoda jer inhibira rast bakterija ili gljivica, dok njegova voštana priroda štiti kožu od maceracije (omekšavanje i razgradnja kože kao posljedica dugotrajnog izlaganja vlazi).

Cerumen se stvara kao mješavina odljuštenog epitela kože i sekreta žlijezda koje se nalaze u koži vanjskih dviju trećina zvukovoda i općenito je kiseo (pH 4-5). U normalnim okolnostima se eliminira gibanjem zvukovoda pri žvakanju.

U slučajevima pretjeranog stvaranje ili zadržavanja predstavlja najčešći razlog posjete liječniku vezan uz tegobe s uhom uopće. Do 10 posto djece i preko 30 posto starijih osoba ima povremene tegobe s odstranjivanjem cerumena.

Mnoge osobe su jako zaokupljene svojim cerumenom i često koriste razne instrumente i pomagala za njegovo uklanjanje (šprice za ispiranje, olovke, spajalice, štapiće s pamučnim vrhom itd.). To dovodi do iritacije i isušivanja kože zvukovoda, što onda predstavlja ulaznu točku za bakterije ili gljivice i vodi k još većoj učestalosti diranja kože zbog uklanjanja upalnog sadržaja i ublažavanja svrbeža uzrokovanog upalom.

Najčešći uzročnici upale zvukovoda

Najčešći mikroorganizmi koji uzrokuju upalu vanjskog zvukovoda su Pseudomonas aeruginosa (50 %), Staphylococcus aureus (23 %), anaerobni i gram-negativni mikroorganizmi (12,5 %).

Rjeđi uzročnici su gljive vrste Aspergillus (u 80 % do 90 % slučajeva) ili Candida albicans. Gljivičnu upalu vanjskog zvukovoda (otomikoza) lako je prepoznati po dugim sivo-bijelim nitima hifa koje rastu s površine kanala i dominantnim simptomom svrbeža uz manju bolnost za razliku od bakterijskih upala.

Izrazita bol je vodeći simptom

Otitis externa je izuzetno bolno stanje. Tipično se javlja s pojavom svrbeža i boli u uhu koja se brzo pojačava. Uz to, pacijenti često osjećaju zaglušenost zbog otoka kože zvukovoda, imaju iscjedak iz uha i izrazito bolnu osjetljivost na dodir uške i zvukovoda. Nije rijetka ni regionalna limfadenopatija, odnosno uvećanje limfnih čvorova oko uške.

Ako se upala ne liječi, svrbež, bol i crvenilo kože postaju sve izraženiji, a simptomi mogu prerasti u jaku bol koja se širi u lice, vrat ili područje mastoida, a pojačava pomicanjem čeljusti.

U većini slučajeva, otitis externa se pouzdano dijagnosticira cjelovitim otološkim pregledom.

Lokalno liječenje učinkovito u visokom postotku

Liječenje je važno usmjeriti ublažavanju boli i sprječavanju napredovanja infekcije.

Upotreba oralnih antibiotika nije potrebna, osim ako pacijent ima oslabljen imunosni sustav ili očiglednu upalu srednjeg uha.

Lokalno liječenje je učinkovito u 87 % do 97 % slučajeva, a uključuje primjenu kombinacije steroida i antibiotika fluorokinolona koja smanjuje edem kože zvukovoda i ublažava bol. Doza je četiri do pet kapi u zahvaćeno uho, tri puta dnevno, tijekom sedam dana.

Neomicin, polimiksin B i hidrokortizon imaju baktericidan učinak širokog spektra no njihova primjena može biti praćena lokalnom bolnošću prilikom primjene u zvukovod i ne bi se smjeli koristiti ako postoji sumnja na perforaciju bubnjića.

Gljivične infekcije mogu se liječiti topikalnim antifungalnim sredstvom (1-postotni klotrimazol, tri do pet kapi, dva puta dnevno). Trajanje terapije je obično od 10 do 14 dana.

Od velike važnosti za brzinu izlječenja su lokalna toaleta i ispiranje zvukovoda. Prije izvođenja samog postupka nužno je pacijentu objasniti slijed radnji te ga zamoliti za suradnju pri ispiranju, a koja uključuje široko otvaranje čeljusti kako bi se rastegnuo hrskavični dio vanjskog zvukovoda. Tekućina za ispiranje treba biti pohranjena na 38 do 40 stupnjeva Celzijevih kako ne bi izazvala kalorički refleks vestibularnog osjetila i kratkotrajnu, ali neugodnu vrtoglavicu. Prilikom ispiranja je korisno nagnuti glavu pacijenta prema ramenu te izravnati vanjski zvukovod povlačenjem uške prema straga i gore u odraslih osoba, odnosno prema straga i dolje u djece.

Ujedno je potrebno osigurati izlaz tekućine iz zvukovoda i prilagoditi mlaz kako se ispiranjem ne bi uzrokovala traumatska perforacija bubnjića ili eventualno prisutno strano tijelo dodatno uglavilo u koštani dio zvukovoda. Zato je korisno nagnuti vrh instrumenta prema gornjem dijelu zvukovoda kako bi se donji dio vanjskog zvukovoda iskoristio za povrat tekućine i istjecanje u posudu koju pacijent drži neposredno ispod uške. Mlaz tekućine mora biti konstantan do ispražnjenja spremnika, a postupak se može ponavljati naizmjence s otoskopijom (izravna pretraga zvukovoda i bubnjića s pomoću ušnoga ljevčića, otoskopa) dok se ne utvrdi da je zvukovod prohodan, a bubnjić vidljiv.

Nažalost po pacijenta, nema kupanja dok traje upala! Plivanje nije dopušteno dok se infekcija potpuno ne sanira, što obično traje od 10 dana do dva tjedna od početak prvih simptoma.

Potrebno je uzimati analgetike tijekom 48 do 72 sata, pri čemu se ne treba sustezati koristiti ibuprofen ili deksketoprofen.

Kako izbjeći upalu zvukovoda

Prevencija upale vanjskog zvukovoda je održavanje zvukovoda suhim i izbjegavanje guranja stranih predmeta u uši.

Uši treba zaštititi od iritansa kao što su boje za kosu i lak, a za pacijente s kroničnim upalama zvukovoda i/ili srednjeg uha mogu se izraditi prilagođeni kalupi za uši kako bi se spriječio kontakt s vodom.

Od velike koristi je i održavanje niske pH vrijednosti u zvukovodu, pri čemu pomažu lokalni pripravci koji djeluju baktericidno, a ujedno čuvaju kožu od isušivanja.

Pripravci koji otapaju cerumen su sjajna alternativa mehaničkom čišćenju zvukovoda, a ujedno sprečavaju i razvoj infekcija.
 
Datum objave članka: 11. 6. 2021.
izdvojeni proizvodi