Djeca i roditelji u borbi protiv opake bolesti

U razvijenim zemljama nesreće su najčešći uzrok smrti djece do 16. godine života, a nakon toga odmah slijede maligne bolesti. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj godišnje oboli između 150 i 180 djece i mladih od malignih bolesti, najčešće od leukemije, malignih tumora mozga i leđne moždine te limfoma.

U našoj zemlji od leukemije oboli četrdesetak djece, od čega su 80 posto akutne limfatične leukemije koje se najčešće javljaju u dobi od druge do šeste godine života. Uzroci leukemija još uvijek nisu sa sigurnošću otkriveni, ali je sasvim razvidno da naslijeđe, virusi, zračenje, neke kemijske tvari i neki sindromi (Downov, Turnerov, Bloomov, von Recklinghausenov...) imaju važnu ulogu u njihovu nastanku. Podaci iz svjetske medicinske literature često dokazuju da postoji genetska sklonost nastanku tumora, a da drugi čimbenici (npr. virusi) u takvih osoba dovode do prijelaza "kritičnog praga" i početka nekontroliranog umnažanja malignih stanica.

Od solidnih tumora najčešće se javljaju tumori središnjeg živčanog sustava i to najviše u dobi od pete do osme godine života. Ostali solidni tumori dječje dobi (neuroblastom, tumori mekih tkiva, bubrega, kosti i sl.) rjeđe se javljaju.

Simptomi maligne bolesti u djece su u početku dosta nejasni pa je potrebno veliko kliničko znanje i iskustvo da bi se bolest prepoznala u početnom stadiju, s obzirom da se u kasnijem stadiju većina malignih bolesti jasno prepoznaje. Primjerice, infekciozna mononukleoza ili neke reumatske bolesti mogu u začetku jako nalikovati leukemiji. Uspjeh liječenja svakako ovisi o vrsti maligne bolesti, ali izlječenje je znatno bolje što je tumorska masa manja. Nakon postavljene sumnje potrebno je učiniti kompletnu dijagnostiku i nakon postavljanja patohistološke dijagnoze što prije započeti s liječenjem.

Zbog svoje prirode i kliničkog tijeka, maligne bolesti se trebaju liječiti u posebnim hemato-onkološkim središtima gdje rade iskusni timovi liječnika pedijatara, dječjih kirurga, radioterapeuta, neurokirurga, ortopeda, psihologa i drugih srodnih struka. Svakako je važna i prosudba rezultata liječenja pa je poželjna i suradnja između različitih središta. Većina terapijskih protokola liječenja sastoji se od davanja citostatika (kemoterapije), zračenja (radioterapije) i/ili kirurškog zahvata,

Vrlo agresivni terapijski protokoli doveli su do značajnog rasta postotka preživljenja ove djece pa se tako neke bolesti liječe s uspješnošću i preko 90 posto, dok neki vrlo maligni uznapredovali tumori imaju vrlo skromno izlječenje. U tim slučajevima može se koristiti i transplantacija organa (npr. koštane srži). Navedeno liječenje često je povezano s brojnim neželjenim djelovanjima terapije pa se tijekom liječenja javljaju brojne komplikacije.

Jako bitan čimbenik je i okružje malog bolesnika, gdje mu roditeljska ljubav daje dodatnu snagu da izdrži na trnovitom putu do izlječenja. Nakon saznanja da dijete boluje od maligne bolesti, brojne obitelji posve mijenjaju svoj dotadašnji život i mjerila životnih vrijednosti. Vrlo često se radi o mladim roditeljima koji se u sadašnjoj socioekonomskoj situaciji jedva nose sa stambenim pitanjem, nezaposlenošću i drugim problemima tjeskobne realnosti. 

Zbog svega navedenog, međusobno povezivanje roditelja djece oboljele od malignih bolesti važan je način uzajamnog potpomaganja. Osim toga, roditeljima je neophodna pomoć u prevladavanju svakodnevnih teškoća u brizi za svoje dijete, ravnomjerna dostupnost zdravstvene skrbi i suvremenih postupaka liječenja kao i psihološka potpora.