Ganglion - cistični tumor u području šake
Ganglion ili higrom nema simptoma, no može izazivati bol, smanjenu pokretljivost zglobova i smanjenje snage u šaci
Što su ganglioni i gdje se javljaju
Kad je posrijedi ova bolest, brojna su pitanja bolesnika, a najučestalija su: Je li riječ o malignom tumoru? Može li to, ako se ne operira, postati maligni tumor? Je li potrebna operacija? Može li se provesti liječenje bez operativnog zahvata? Hoće li se tumor ponovno javiti? Do koje veličine može narasti?
Ganglioni (higromi) su oštro ograničeni cistični tumori mekog tkiva (slike 1 - 3), ispunjeni želatinoznim sadržajem (slika 4), koji su u uskom kontaktu s kapsulom zgloba, tetivom ili tetivnom ovojnicom. Tipičnog su izgleda u obliku oštro ograničene okruglaste tvorbe koja uzdiže površinu kože, uglavnom malog promjera, i rijetko prelaze veličinu od 2 cm. Kad su u kontaktu sa zglobom, postoji komunikacija između zgloba i tumora, gdje postoji tzv. valvularni mehanizam koji dopušta protok zglobne tekućine samo u jednom smjeru, i to iz zgloba u cistu. Riječ je o dobroćudnim (benignim) tumorima, kod kojih ne postoji mogućnost maligne preobrazbe, odnosno ne mogu se pretvoriti u zloćudne (maligne) tumore.
Mogu nastati u vrlo kratkom vremenskom razdoblju ili se razvijati tijekom nekoliko mjeseci. Uzrok nastanka tumora je nepoznat. Pretpostavlja se da uzrokom mogu biti ponovljene mikrotraume, odnosno učestale iritacije zgloba, tetiva i tetivnih ovojnica.
Najčešće se javljaju u području šake i ručnog zgloba, rjeđe u području stopala, a na ostalim lokacijama vrlo su rijetki. Kad su smješteni površinski, lako se prepoznaju, no dublji smještaj otežava kliničku dijagnostiku, posebice kad nisu palpabilni, pa se najčešće pronađu slučajno kao nusnalaz kod magnetske rezonancije.
Ganglioni predstavljaju 50 - 70 posto svih tumora mekih tkiva u području šake. Češće se javljaju u žena nego u muškaraca (3:1), najčešće (u 70 posto slučajeva) između dvadesete i četrdesete godine života, ali nisu rijetki ni u djece. Većinom se javljaju kao pojedinačni tumori na specifičnim lokacijama šake (u 60 - 70 posto slučajeva) s dorzalne (vanjske) strane ručnog zgloba, no praktički mogu nastati na svakom zglobu šake, ručnog zgloba i prstiju, te ovojnicama fleksornih tetiva (savijajućih).
Sa i bez simptoma
Najčešći simptom je vidljiva, oštro ograničena cistična tumorska tvorba u području ručnog zgloba. Obično nemaju simptoma, no mogu izazivati bol, smanjenje pokretljivosti zglobova i smanjenje snage u šaci. Također, mogu pritiskati živce (nervus medianus i nervus ulnaris) s posljedičnim trncima u prstima ruke, a kad su smješteni s unutarnje (volarne) strane ručnog zgloba, mogu pritiskati ulnarnu i radijalnu arteriju.
Ako su smješteni u dubljim strukturama, ne mogu se dijagnosticirati kliničkim pregledom, pa često mogu biti razlogom neobjašnjivih bolova u predjelu ručnog zgloba, koji se najčešće pojačavaju kod ekstenzije (ispružanja) šake. Prema tome, ako postoje bolovi u području ručnog zgloba dulje vrijeme, a isključe se mogući poznati uzroci (artritis, ozljeda, upala...), mora se uzeti u obzir i postojanje okultnih gangliona u području boli.
Ponovljene punkcije - 80 posto izlječenja
Nekirurško liječenje uključivalo je kompresiju tumora ili udarac tupim predmetom, što izaziva puknuće ciste, zračenje, grijanje, te primjenu steroidnih injekcija i sklerozirajućih sredstava u cistu. U povijesnim zapisima opisuje se liječenje tako da se ruka stavi na tvrdu podlogu, pa tumor udari Biblijom (naravno ne zbog vjerskih razloga, nego zbog težine knjige koja je bila tvrdo ukoričena). Svi su ti postupci napušteni.
Nekirurško liječenje
Nakon punkcije gangliona u obzir dolazi i ubrizgavanje kortikosteroida. No, potreban je osobit oprez s obzirom na to da ponovljena lokalna primjena kortikosteroida može dovesti do atrofije tkiva i depigmentacije kože.
Ipak, najbolja konzervativna terapija je bolesnikovo razumijevanje bolesti. Objašnjenje stanja, kao i uvjerenje da ne postoji mogućnost maligne preobrazbe, često je najbolji mogući nekirurški tretman.
Kirurško liječenje
Kirurško liječenje rezervirano je za bolesnike kod kojih konzervativni pristup nije imao rezultata. Operativni zahvat mora se provesti u bolničkim uvjetima, s postavljenom blijedom stazom u općoj ili regionalnoj sprovodnoj anesteziji. Operacija u ambulantnim uvjetima pod lokalnom anestezijom i bez blijede staze smatra se neodgovarajućom, jer su kod takvih operativnih zahvata recidivi tumora mnogo učestaliji (do 50 posto slučajeva) nego kod odgovarajuće provedenog operativnog zahvata, kad su recidivi rijetki (5 - 15 posto). Naime, bitno je da se ganglion odstrani u cijelosti, a da bi se to izvelo, operativni zahvat treba izvesti iskusan kirurg, s obzirom na to da je riječ o šaci koja je izuzetno složen mehanizam. Znači, potrebno je detaljno poznavanje svih anatomskih struktura, ali i minuciozne operativne tehnike, uz uporabu lupa, kao i odgovarajuća hemostaza prije zatvaranja kirurške rane. Budući da je to nemoguće zadovoljiti u ambulantnim uvjetima, smatra se da je operacija gangliona u lokalnoj anesteziji u ambulantnim uvjetima neprihvatljiva.
Prilikom odstranjenja ciste komunikacija sa zglobom ostavlja se otvorenom, odnosno kontraindicirano je zatvaranje defekta zglobne čahure, bez obzira na veličinu defekta. Poslijeoperativno se postavlja imobilizacija zgloba tijekom pet do sedam dana. Šavovi se skidaju dva tjedna nakon operativnog zahvata, a fizikalna terapija nije potrebna. Ovisno o poslu koji bolesnik radi, bolovanje je potrebno od sedam pa do najviše dvadesetak dana (kod poslova koji iziskuju teži fizički napor).
Najčešća komplikacija kirurškog zahvata je rani recidiv. Ako se ganglion pojavi na istome mjestu nekoliko godina nakon operativnog zahvata, ne govori se o recidivu nego o novostvorenom tumoru. Moguće, ali rijetke komplikacije operativnog zahvatu su infekcija, ozljeda živaca, tetiva i krvnih žila, te hipertrofični poslijeoperativni ožiljak.
