Peludna opsada - što kažu botaničari

Bolesti i stanja / Alergologija i imunologija prof. dr. sc.   Željan Maleš  /  Ivana Topolovec mag. pharm.

Nisu krive biljke nego čovjek i suvremeni način života što se alergijske reakcije javljaju i onda kada za to nema biološke potrebe

Alergijske reakcije ljudskoga imunološkog sustava na različite vrste alergena u stalnom su porastu i među najraširenijim su bolestima današnjice. Gotovo svaka treća osoba boluje od povremene ili stalne alergije, a svaka deseta ima simptome peludne hunjavice. Alergijska reakcija na pelud, stručno nazvana polinoza, najbolje se opisuje terminom hunjavica, jer doista ima sve njezine simptome (curenje nosa, kihanje, suzne oči), no za razliku od obične hunjavice koju uzrokuju mikroorganizmi, peludnoj hunjavici uzročnik su peludna zrnca koja proizvode biljke. 

U medijima se sve češće prate pojedine alergogene biljke, vrijeme njihove cvatnje (peludni kalendar) te mjere zaštite i obrane od velike količine peludi u zraku. Pojedine biljne vrste vrlo se ozbiljno optužuju za posljedice koje izazivaju jer vrijeme njihove cvatnje izaziva pravu epidemiju neugodnih simptoma. Što biljke mogu reći u svoju obranu? Nismo krive! I doista, biljke nisu krive. One samo obavljaju svoju prirodnu funkciju oprašivanja i razmnožavanja, kako su to činile i prije pojave čovjeka na Zemlji. Znanstvena dostignuća upućuju na to da su čovjek i suvremeni način života zapravo to što se mijenja. Naime, pod utjecajem sve veće količine stresa koji život današnjice nezaustavljivo nameće, mijenja se i čovjekov imunološki sustav koji sve češće reagira alergijskim reakcijama, čak i onda kada za to nema biološke potrebe kao što je to u slučaju alergijske reakcije na pelud.

Što je zapravo pelud?

Pelud je vrlo sitni, odvojivi i prijenosni biljni organ s muškim genetskim naslijeđem. Najčešće je okruglog ili ovalnog oblika. Veličina peludnog zrnca varira od 2 µm (kod potočnica) do 250µm kod nekih sljezovki ili tikvi. Peludno zrnce sastoji se od živog sadržaja (kod kritosjemenjača su to jedna, u drugih dvije stanice, kod golosjemenjača nešto više) i vanjskog omotača. Vanjski omotač zrnca čine dva glavna sloja: unutarnji (intina) je sastavljen od pektina i nešto celuloze, nije naročito otporan i prilično je propusan, a vanjski (eksina) se sastoji od sporopolenina, tvari koja je nepropusna i kemijski izvanredno otporna. 
 
 

 


Eksina štiti peludno zrnce i njegov sadržaj od opasnosti iz okoline za vrijeme njegova, često dalekog, putovanja do sjemenog zametka s jajnom stanicom neke istovrsne biljke. Eksina predstavlja osobnu, odnosno identifikacijsku iskaznicu pojedinoga peludnog zrnca, jer je kod svake biljne vrste njezina površina specifično oblikovana - s brazdama, porama ili izbočinama tipičnim za tu biljku ili biljnu skupinu, što nam pomaže da, i onda kada nemamo biljku u blizini, s većom ili manjom preciznošću odredimo o čijoj je peludi riječ. Kolika je kemijska otpornost eksine svjedoči i činjenica da te ovojnice peludnih zrnaca sačuvanih struktura nalazimo i u talogu bivših jezera, močvara i tresetišta nekoliko metara duboko u tlu, u slojevima starim nekoliko tisuća godina. Tako prema sačuvanim eksinama peludnih zrnaca zaključujemo u kojem su geološkom razdoblju prevladavale pojedine biljne vrste, a znajući njihove klimatske zahtjeve, u grubo znamo i klimu pojedinih povijesnih razdoblja. Eksina ipak ne pokriva intinu potpuno jednolično, jer bi se tako onemogućili oprašivanje i razmnožavanje biljaka. Priroda se pobrinula da na eksini ostave otvore ili tanja mjesta u obliku izduženih brazda ili okruglih pora kroz koje iz peludnog zrnca putuje jezgra s muškim nasljednim materijalom do sjemenog zametka (ženskog nasljednog materijala) drugog cvijeta ili druge biljke.

 


Dakle, kada peludno zrnce dođe u vlažnu sredinu, bila to njuška tučka druge biljke ili sluznica našega dišnog sustava, ono otpušta niz kemijskih spojeva. Kod nekih biljnih vrsta, srećom ne svih, među tim spojevima se nalaze i oni (uglavnom glikoprotetidi) koji u nekih ljudi izazivaju slabiju ili jaču alergijsku reakciju. Takvih se alergogenih spojeva u peludnom zrncu obično nalazi nekoliko, a novi se stalno otkrivaju. Tako su, primjerice, u peludi pelinolisnog limundžika - ambrozije (Ambrosia artemisiifolia L.), vrste čija je pelud poznati alergen, 1925. godine nađena dva alergogena spoja, 1954. bilo ih je poznato već 11, a 1981. čak 52. Neki među njima su izuzetno jaki pa je za pojavu alergije na ambroziju katkad dovoljno i samo 20 - 30 njezinih peludnih zrnaca u 1m3 zraka. Drugi je takav primjer trava klupčasta oštrica (Dactylis glomerata L.), čija pelud također sadrži tridesetak alergena.

 

Uvjeti alergogenosti biljke

Da bi pojedina biljna vrsta postala alergogena, mora ispuniti tri bitna uvjeta: 

  • mora se oprašivati vjetrom - biljke koje se oprašuju vjetrom su takozvane anemofilne biljke. Njihovu pelud vjetar raznosi kilometrima pa čak i nekoliko stotina kilometara daleko i podiže do dva, tri metra u visinu jer je vrlo suha i sitna (30-35 µm) pa samim tim i lagana. Pelud nekih biljnih vrsta poput borova čak ima dodatne mjehuriće za učinkovitije letenje. Biljke koje se oprašuju uz pomoć kukaca (entomofilne biljke) znatno rjeđe izazivaju polinoze, jer njihova pelud ima ljepljivu površinu eksine, pa teže leti zrakom;
  • mora proizvoditi pelud u golemim količinama - to se događa zbog toga što je kod tih biljnih vrsta oprašivanje stvar slučaja. Naime, pelud mora slučajno pogoditi tučak jajne stanice druge biljke da bi došlo do oprašivanja. Entomofilne biljke proizvode pelud u puno manjim količinama jer se kod njih pelud insektima prenosi puno preciznije pa samim time i puno učinkovitije te ga je manje i potrebno;
  • - pelud mora imati alergogene osobine - u strukturi peludnog zrnca moraju postojati alergogeni spojevi koji će u doticaju sa sluznicom izazvati alergijsku reakciju. To je svakako najvažniji uvjet da bi jedna biljna vrsta postala alergogena.

Polinoze kao sezonske bolesti

Polinoze nastaju u doba cvatnje alergogenih biljaka. Najčešće počinju u rano proljeće, a završavaju u jesen. Svakako je važno istaknuti i meteorološke prilike, jer veća kišna razdoblja smanjuju širenje i konce¶ntraciju peludi u zraku. Polinoze počinju u rano proljeće, cvatnjom anemofilnih vrsta drveća i grmova, među kojima je u nas prva lijeska (Corylus avellana L.), a slijede joha (Alnus glutinosa (L.) GŠrtn.), vrbe (Salix sp.) i brijestovi (Ulmus sp.). Kasnije u proljeće alergiju izazivaju breza (Betula sp.), bukva (Fagus sp.), javori (Acer sp.) i hrastovi (Quercus sp.). Lijeska i breza na osobito su lošem glasu. Ako je toplija godina, u isto doba komplikacije može povećati i livadno bilje, primjerice sveprisutni maslačak (Taraxacum officinale Web.). 

Prave trave, među kojima su najpoznatiji alergogeni već spomenuta klupčasta oštrica, livadna mačica (Phleum pratense L.), medunika (Holcus lanatus L.), rosulje (Agrostis sp.), ljuljevi (Lolium sp.), vlasulje (Festuca sp.) i dr. (uključivo žitarice), počinju cvasti uglavnom od svibnja, maksimum cvatnje im je u prvom dijelu ljeta (lipanj, srpanj), ali većina ih manjim intenzitetom cvate sve do kraja rujna.
 


Ljetni i kasnoljetni alergeni uglavnom su peludi raznih zeljastih dvosupnica poput pelinolisnog limundžika (ambrozije), alergeno zloćudnog došljaka iz Amerike, koji se već desetljećima širi Hrvatskom, zatim razne lobode (Chenopodium sp.), kiselice (Rumex sp.), šćirevi (Amaranthus sp.), trpuci (Plantago sp.), crni pelin (Artemisia vulgaris) i druge. 

Možemo zaključiti kako u kontinentalnom dijelu Hrvatske imamo tri maksimuma koncentracije peluda u zraku: ranoproljetni - anemofilno drveće i grmovi, ranoljetni - uglavnom trave, te ljetno-jesenski - uglavnom zeljaste dvosupnice. Posljednju skupinu bilja liječnici ne s pravom nazivaju "korovi", što nije striktno botanički nego više agronomski pojam vezan uz uzgoj i zapravo znači "došljaka" u kulturi, krivu biljku na krivom mjestu kod uzgoja, bez obzira na to o kojoj je vrsti riječ.

Kalendar cvatnje kao pomoć

Kalendari cvatnje dragocjena su pomoć liječnicima i pacijentima koji boluju od peludne hunjavice jer im daju orijentaciju za provođenje terapije i samopomoći. No, problem je što se ne može potpuno precizno izraditi, jer promjenom klimatskih i meteoroloških uvjeta pojedinog područja može znatno varirati. Naravno ovisi i o prisutnosti različite vegetacije pojedinog područja, pa su tako u mediteranskom području alergeni druge vrste nego u kontinentalnom dijelu, a razlikuje se i vrijeme cvatnje pojedinih biljnih vrsta. Fenologija je posebna grana botanike koja se bavi praćenjem razvojnih faza biljaka i izradom peludnog kalendara.

Količina peludi u zraku mjeri se dvjema metodama:

  • gravimetrijska metoda - mikroskopska stakalca predmetnice presvučena nekom viskoznom tvari, npr. glicerinom, izlažu se na mjestu na kojem želimo odrediti količinu peludi u zraku. Nakon određenog vremena izlaganja, pod mikroskopom kontroliramo vrstu i količinu zalijepljene peludi. Najviše problema u određivanju zadaju trave, jer je pelud mnogih njihovih vrsta vrlo slična (ovalna, glatka, s jednom porom) pa se radi preciznijeg razlikovanja katkad posegne i za imunokemijskim metodama identifikacije. Pelud ostalih skupina biljaka mnogo se lakše razlikuje;
  • volumetrijska metoda - pelud se skuplja na učinkovitiji način od izlaganja predmetnica zraku, tj. umjetnim strujanjem zraka (usisavanjem i sl.).

Da bi se osobama koje pate od peludne hunjavice pomoglo u razdoblju cvatnje alergogenih biljaka i povećane količine peludi u zraku, u svijetu se suradnjom botanike, meteorologije i alergologije u sezoni peludi rade redoviti informativni bilteni, koji mnogim alergičarima olakšavaju prolaz kroz to razdoblje. U nas je prije nekoliko godina započet sličan trend praćenja dnevne alergološke prognoze, koja uz pojačane mjere samozaštite može znatno pomoći pacijentima u borbi protiv neugodnih, a ponekad i vrlo dugotrajnih simptoma peludne hunjavice.

Datum objave članka: 1. 4. 2005.