Autizam - neobični ljudi oko nas

Autizam se dijagnosticira prilikom pregleda kod pedijatra. Sumnje da je dijete autistično postoje osobito ako dijete ne počne tepati do kraja prve godine života, ne izgovori nijednu cijelu riječ do 16 mjeseci, odnosno barem jednostavne rečenice od po dvije riječi do navršene dvije godine. U slučaju sumnje na autizam, dijete biva podvrgnuto nizu pregleda.

Za autizam se zna da je posljedica abnormalne građe i fiziologije mozga, ali uzroci tih abnormalnosti nisu jasni i predmet su brojnih istraživanja. Vjerojatno ima više čimbenika koji dovode do autizma, a među njima su i genetski. Tako je autizam češće prisutan kod oba jednojajčana blizanca nego kod oba dvojajčana blizanca. I kod članova šire obitelji autistične djece pronađeni su abnormalnosti u kromosomima i neurološke smetnje, uključujući probleme s upotrebom jezika.

Jedno je istraživanje otkrilo da je stopa autizma dvostruko veća kod majki koje žive blizu autocesta. Djeca koja su odmah nakon rođenja živjela unutar 300 metara od autoceste imala su dvostruko višu stopu autizma, neovisno o etničkoj pripadnosti, obrazovanju roditelja, majčinoj dobi ili količini duhanskog dima u okruženju. To je navelo znanstvenike na zaključak da izvjesne tvari iz okoliša, moguće ispušni plinovi automobila, imaju veze s razvojem autizma.

Širi li se autizam ili se samo češće dijagnosticira? To je pitanje koje muči medicinsku struku posljednjih godina, u kojima je zabilježeno povećanje broja slučajeva autizma u odnosu na broj stanovnika. To je jedna od nejasnoća vezanih uz autizam, koji je još uvijek prilična tajna za znanstvenike, iako je portretiran u brojnim holivudskim hitovima, kao što su "Kišni čovjek", "Opasna šifra" i "Lorenzovo ulje".

Nedavno istraživanje pokazalo je da učestalost poremećaja iz spektra autizma posljednjih godina raste. Međutim, nije izvjesno je li riječ o stvarnom porastu broja oboljelih, je li uzrok promjena definicije autizma ili su ga liječnici počeli bolje prepoznavati i zbog toga češće dijagnosticirati. U Sjedinjenim Američkim Državama 2002. je ta dijagnoza postavljena svakom sto pedeset trećem osmogodišnjem djetetu, a 2006. svakom sto desetom, što je porast od 57 posto. Odnos između spolova nije se u međuvremenu promijenio, pa među autističnom djecom i dalje ima približno tri i pol puta više dječaka nego djevojčica.

O porastu postotka dijagnosticiranih razrađeno je nekoliko teorija. Jedna od njih govorila je da krivnja leži u cjepivu za zaušnjake, ospice i rubeolu, jer je stopa autizma porasla ubrzo nakon što je ono uvedeno u raznim zemljama, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Ipak, analize cjepiva nisu pronašle vezu s autizmom, a nedavno je ta teorija proglašena prijevarom.

Druge teorije kao uzroke navode prehranu, poremećaj metabolizma vitamina i minerala te povećanu količinu žive. No, stručne ustanove, uključujući Američku pedijatrijsku akademiju i Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, nisu našle dokaza ni za to.

Intrigira i podatak da se autizam češće dijagnosticira kod djece imućnih i fakultetski obrazovanih roditelja. Stručnjaci smatraju da nije posrijedi stvarno veći postotak autistične djece kod takvih roditelja, nego da su oni zahvaljujući višem obrazovanju i društvenom statusu skloniji tražiti liječničku pomoć. Siromašniji ili manje obrazovani roditelji u većoj mjeri propuštaju odvesti dijete liječniku, što zbog neznanja, što zbog predrasuda, a neki od njih nemaju ni pristup zdravstvenoj zaštiti.

Povezanost dijagnoze autizma s razinom obrazovanja i statusa primijećena je u različitim krajevima SAD-a. "Posvuda u SAD-u ljudi s višim obrazovanjem imaju veću vjerojatnost da im dijete dobije dijagnozu autizma. No, to ne znači da se autizam češće događa u takvim obiteljima", rekao je dr. Hertz Picciotto, jedan od autora istraživanja.

Mnogi, pak, liječnici vjeruju da je postotak dijagnosticiranih povećan jednostavno zato što je definicija autizma proširena i obuhvaća veći raspon djece. Primjerice, dijete koje danas dobiva dijagnozu visoko funkcionalnog autizma prije nekoliko desetljeća ne bi bilo smatrano autističnim, nego samo "neobičnim".

CJEPIVO IPAK NE UZROKUJE AUTIZAM

Početkom siječnja 2011., u stručnom časopisu British Medical Journal objavljeni su rezultati analize koja je osporila valjanost ranijeg istraživanja, koje je širenje autizma pripisalo cjepivu protiv zaušnjaka, ospica i rubeole. Prema BMJ-u, istraživanje iz 1998. bilo je "razrađena prijevara", koja je neopravdano preplašila brojne roditelje i odgovorila ih od cijepljenja djece protiv navedenih bolesti.

"Plašenje ljudi cjepivom ne temelji se samo na lošoj znanosti, nego i na namjernoj prijevari. Postoje jasni dokazi krivotvorenja, koji bi trebali zauvijek odagnati strah od tog cjepiva", navodi se u BMJ-u.

Sporno je istraživanje objavljeno 1998. u medicinskom časopisu Lancet, koji je u međuvremenu sam upozorio na netočne tvrdnje iz istraživanja, no njegovi autori i danas tvrde da nisu ništa "zgriješili".

Autizam pogađa brojne aspekte života i utječe na mnoge simptome, koji variraju od osobe do osobe po vrsti i intenzitetu.

Današnja medicina smatra da autizam uzrokuje poremećaje u šest dimenzija ličnosti - u društvenim odnosima, komunikaciji, govorno-jezičnim sposobnostima, mašti, umno-ponašajnoj prilagodljivosti te svijesti o vlastitim postupcima. Tako su među smetnjama prisutne slabe govorne i jezične vještine, teškoće u komunikaciji s okolinom u oba smjera, vrlo kratak raspon pažnje, slaba koncentracija, hiperaktivnost, naglost te agresivnost prema sebi ili drugima. Svaka se dimenzija ocjenjuje s jedan do četiri, ovisno o intenzitetu poremećenosti.

Dok im je teško usredotočiti se na zadatak koji im netko drugi nametne, primjerice na učenje obveznoga gradiva ili vođenje razgovora, mnogi se autistični ljudi vrlo snažno koncentriraju na ono što njih privlači ili zanima. To može biti opsjednutost crtanjem uvijek istih oblika, izvođenjem određenih pokreta, kao što je mahanje rukama, ili guranjem igračke automobila u krug stotine puta zaredom.

Autizam obilježavaju i česte promjene raspoloženja, apetita i potrebe za spavanjem. Kod nekih su prisutne neuobičajene reakcije na podražaje. Primjerice, autističan čovjek može biti iznimno osjetljiv na tuđi dodir, neke zvukove, jačinu i vrstu osvjetljenja ili mirisa. Kad je izložen podražajima na koje je osjetljiv, autističan čovjek doživljava jaku emocionalnu reakciju, ponaša se agresivno, histerično ili se zatvara u sebe. No, može imati i izrazito visok prag boli i biti neustrašiv u opasnim situacijama.

Kao što je vidljivo, autizam nije lako definirati, što zbog raznolikosti simptoma, što zbog nejasnoća vezanih uz uzroke. Zbog toga izrazi autizam, odnosno poremećaji iz autističnog spektra, ne označavaju bolest, nego samo skup simptoma koji su posljedice različitih neuroloških ili hormonalnih abnormalnosti. Izgledno je da će se definicija autizma i popis karakterističnih simptoma još mijenjati. Moguće je da će se razni oblici onog što danas nazivamo autizmom definirati kao različiti, iako srodni poremećaji, svaki sa svojim nazivom i zasebnom terapijom.

Iako se autizam još ne može izliječiti, postignut je napredak u liječenju autistične djece koji vodi do poboljšana funkcioniranja i veće kvalitete života. Terapijski postupci usmjeravaju se na interese djeteta, visoko su strukturirani i obuhvaćaju konstruktivne aktivnosti. Neki od njih su primijenjena ponašajna analiza, okupacijska terapija, govorno-jezična terapija, fizikalna terapija i lijekovi.