Ljubavna nevjera - požuda ili bijeg od samoće

Prošla je godina bila obilježena preljubima, pa smo tako u medijima pratili ljubavne aktivnosti Tigera Woodsa, Jessea Jamesa, Ashleyja Colea, Johna Terryja, Željka Keruma i drugih sportskih, estradnih i političkih zvijezda.

Profesorica antropologije Helen Fisher, koja je 35 godina proučavala preljub i nevjeru, tvrdi da postoje biološke i mentalne sklonosti preljubu. Neki ljudi žele nadomjestiti manjak spolnog užitka u braku, dokazati svoju poželjnost, privući pozornost, osvetiti se partneru, razbiti monotoniju ili jednostavno zadovoljiti nabujali libido.

Biološki i mentalni čimbenici se isprepleću, jer hormoni utječu na raspoloženje, pohotu, uviđavnost, osjetljivost na društvene norme i druga mentalna stanja. Koliko je tko sklon preljubu, ovisi u velikoj mjeri o načinu na koji radi mozak. Točnije, o tome kako je mozak strukturiran.

"Ljudski mozak ima dva sustava. Jedan regulira romantičnu ljubav i privrženost, a drugi goli spolni nagon", objašnjava profesor Fisher. Uobičajeno je da su ta dva sustava povezana, pa osjećaj privrženosti prema partneru sputava nastanak požude prema trećoj osobi. U nekim mozgovima ta dva sustava nisu snažno povezana, pa pojedinac doživljava požudu i prema nekome s kim nije emocionalno povezan, ne mareći za osjećaje stalnog partnera.

Istraživanje na 552 para blizanaca koji su bili u braku upozorilo je na ulogu hormona vazopresina, točnije gena koji regulira lučenje tog hormona. Ljudi koji imaju samo jedan primjerak gena za vazopresin manje su skloni nevjeri od onih s dva jednaka gena za vazopresin. "Tko ima ovaj gen u duplikatu, u većoj je opasnosti da doživi krizu u braku ili vezi, pa onda i da počini preljub", kaže prof. Fisher.

Iako postoje pokazatelji da su žene sve nevjernije, još je uvijek više preljubnika među muškarcima. Anketa među britanskim odvjetnicima specijaliziranima za razvode pokazala je da je u 55 posto slučajeva razvoda zbog preljuba krivac bio muškarac, a žene u 45 posto slučajeva. U anglosaksonskim je državama od 1991. do 2006. stopa ženske nevjere porasla 300 posto, tako da je prije četiri godine čak 15 posto žena u braku ili dugotrajnoj vezi bilo nevjerno. Istodobno je porasla i stopa nevjernih muškaraca s 20 na 25 posto, što znači da su žene smanjile "zaostatak" za snažnijim spolom.

Nevjera barem jednog partnera događa se u najmanje jednoj četvrtini bračnih veza, a u izvanbračnim vezama taj postotak iznosi 35 posto. No, budući da većina preljubnika ne govori o svojem ljubavnom pothvatu, kao i da većina žrtava preljuba nije svjesna da ih partner vara, izgledno je da je postotak narušenih veza i viši.

Istraživanja pokazuju da su, pored požude, za mušku nevjeru odgovorni samoća u vezi, osjećaj nevoljenosti i nedovoljna usklađenost sa službenom partnericom. Uočeno je i da će se muškarac prije upustiti u preljub ako zna da je neki njegov prijatelj ili kolega također prevario partnericu. Takva ih spoznaja ohrabruje i navodi na zaključak da je varanje normalno, ili čak poželjno.

Kod žena najčešći je motiv za nevjeru partnerovo zapuštanje, bilo emocionalno ili seksualno. Žene vrlo teško podnose manjak komunikacije u vezi, pa se neke zbližavaju s drugima samo da bi nadoknadile odsutnost konverzacije. Ipak, sve više žena ulazi u preljub iz gole seksualne požude, koja se donedavna smatrala tipičnim muškim motivom.

Međunarodno istraživanje u okviru projekta International Sexuality Description pokazalo je i veliku rasprostranjenost otimanja partnera. Čak 20 posto svih veza počinje tako da se umiješa netko treći i preotme tuđeg dečka ili curu. Taj je postotak zabilježen u svim kulturama u kojima je anketa provedena, s izuzetkom Istočne Azije i Izraela, gdje su "otimačine" rijetke. Znanstvenici pretpostavljaju da je postotak niži i u muslimanskim zemljama, no one nisu bile uključene u istraživanje. Iznadprosječno uspješni su otimači u Engleskoj, SAD-u, Kanadi i Poljskoj.

Kao i kod većine drugih životinjskih vrsta, i kod Homo sapiensa mužjaci su češći otimači, no ni žene nisu nedužne. Gdjegod su se izborile za ravnopravnost na političkom i poslovnom polju, emancipirale su se i u seksu, postavši podjednako agresivne i u nasrtanju na tuđe partnere. Razlika postoji u tipu osobe koja je na meti muških i ženskih otimača: muškarci pretežno pucaju na tjelesno privlačne žene, dok žene biraju imućne i utjecajne muškarce. Dakako, ima i obrnutih primjera, no oni su u manjini.

Žene su najsklonije nevjeri ili otimanju partnera tijekom ovulacije, kad ih hormoni potiču na seksualnu aktivnost da bi iskoristile fazu plodnosti. Muškarci ne podliježu hormonalnim varijacijama, pa su uvijek podjednako željni seksa.

Otimači posjeduju nekoliko osobina po kojima se izdvajaju od ostalih. Imaju visok libido, žude za novim iskustvima, smatraju se značajnima, lažljivi su i drski. Zanimljivo je da slična obilježja imaju i ljudi koji padaju na otimače te napuštaju partnere. I oni imaju visok libido i umišljeni su, a siromašni su iskrenošću, pouzdanošću i uviđavnošću.

NAJVAŽNIJI MOTIVI ZA PRELJUB

Koje razloge preljubnici navode da bi opravdali svoje nepodopštine? Kod muškaraca je seks prevladavajući čimbenik, a kod žena emocionalno nezadovoljstvo i slaba komunikacija s partnerom, no kod oba su spola prisutni raznovrsni motivi.

Muškarci
- želja za više seksa ili raznovrsnijim seksom;
- zadovoljavanje seksualne radoznalosti;
- želja za uzbuđenjem pri osvajanju;
- dokazivanje seksualne moći i privlačnosti;
- potreba za isticanjem pred društvom;
- uvjerenje u muško pravo na preljub;
- emocionalno nezadovoljstvo;
- nespojivost s partnerom.

Žene
- emocionalno nezadovoljstvo;
- odsutnost partnerove pažnje;
- slaba komunikacija s partnerom;
- nezadovoljstvo partnerovom kvalitetom;
- dosada ili monotonija;
- dokazivanje vlastite seksualne privlačnosti;
- želja za više seksa;
- potraga za uzbuđenjem pri osvajanju.

Masovnost preljuba neizostavno vodi i do preljubničkih trudnoća. U australskom istraživanju otprije sedam godina, analizirano je očinstvo 3000 djece za koje su muškarci sumnjali da nisu njihova. Pokazalo se da je četvrtina sumnjičavaca bila u pravu te da je 25 posto djece potjecalo od drugih muškaraca. Još je veći postotak utvrđen u američkom istraživanju iz 2000. Čak je 30 posto muškaraca opravdano sumnjalo da je netko drugi biološki otac djece koje je rodila njihova partnerica. Valja imati na umu da su testiranje tražili samo oni koji su gajili sumnje u vjernost partnerica, tako da postotak djece rođene u preljubu nije toliko visok kad se uzme u obzir cjelokupna populacija.

Većina preljubnika nikad ne bude uhvaćena, što je možda sretna okolnost, jer ono što čovjek ne zna, ne može ga povrijediti. U jednom istraživanju otkriveno je da 70 posto udanih žena i 54 posto oženjenih muškaraca nije bilo svjesno da su žrtve prijevare.

Sama činjenica da je u nekoj vezi došlo do preljuba govori da veza nije najzdravija, no naivno bi bilo misliti da se temeljni problem uvijek može ukloniti, čak i ako je ispravno dijagnosticiran. Neki su se partneri previše udaljili da bi se ikad mogli ponovno emocionalno spojiti, a neki su počinili pogrešku već i samim ulaskom u vezu, što zbog emocionalne i intelektualne, što zbog ekonomske ili seksualne nespojivosti.
"Ako partner ima potrebu za varanjem, trebao bi zatražiti razvod", smatra američki psiholog Ben Hopper.

No, ako je nevjera izašla na vidjelo i postoji li dobra volja kod oba partnera, možda je moguć kompromis. Tradicionalno se smatra da su žene sklonije opraštanju preljuba te da je brak ili vezu lakše spasiti ako je preljubnik muškarac. No, razvojem društvenih normi, žene postaju manje, a muškarci više popustljivi nego prije, pa je spremnost (ili nespremnost) za kompromis kod oba spola sve sličnija.