Ronilačke zamke

Zdrav život / Sport i rekreacija Carmen Rivier-Zurak dr. med.  /  Mirna Rul prof.

Ronjenje prate i određene opasnosti, posebice ako se ne pridržavamo pravila koja u tom sportu mogu život značiti

Tijekom ljeta i godišnjih odmora mnogi od nas prepuštaju se užitku u vodenim sportovima, među ostalim i ronjenju s autonomnim ronilačkim aparatom ili, popularno, bocama. Riječ je o sportu koji se posljednjih godina prilično popularizirao diljem svijeta, no u prošlosti je bio povlastica manjine i njime se uglavnom bavila vojska. Ronjenje kakvo mi poznajemo nastalo je četrdesetih godina prošloga stoljeća, kad su dva časnika francuske mornarice, Gagnan i Causteau, konstruirali hidrostatski regulator za disanje komprimiranog zraka iz visokotlačnog spremnika.

Kad govorimo o ronjenju s bocom, najčešće mislimo na rekreacijsko ronjenje. Ipak, ta aktivnost, koja je postala dostupna masama, sa sobom donosi i određene opasnosti, posebice ako se ne pridržavamo pravila koja mogu značiti život. Prvo i osnovno pravilo ronjenja s bocom glasi: "Nikad ne roni sam, uvijek u paru". Nadalje, prije svakog ronjenja morate biti sigurni u svoje zdravlje i osjećati se dobro fizički i psihički. Uz to, strogo je zabranjena konzumacija alkohola, narkotika ili lijekova koji mogu utjecati na mentalno ili fizičko stanje ronioca.

Barotraumatske ozljede

Ronilačke boce u rekreativnom ronjenju (ronjenje na dubinama do četrdeset metara) pune se komprimiranim zrakom koji udišemo pod vodom u uvjetima povišenog tlaka.

Iako se veći dio čovjekova tijela sastoji od tekućine, zbog čega se ne može stlačiti, u našem tijelu postoje šupljine koje se mogu ozlijediti ako nisu napunjene zrakom pod određenim tlakom. Riječ je prije svega o plućima, sinusima i srednjem uhu.

Srednje uho - Srednje uho povezano je s nosnim dijelom ždrijela pomoću Eustahijeve tube. Tijekom urona, s povećanjem dubine raste okolni tlak, zbog čega se povećava razlika između tlaka okoline i tlaka u šupljini srednjega uha. Djelovanje povišenoga vanjskog tlaka na bubnjić osjeća se kao pritisak, a s daljnjim uranjanjem, odnosno daljnjim povećanjem vanjskog tlaka, kao bol u ušima.

Osjećaj pritiska u ušima moramo spriječiti izjednačavanjem (kompenzacijom) tlaka zraka u srednjem uhu. Postupak kojim se to postiže naziva se Valsalvin manevar, a izvodi se tako da se nakon dovršenog udisaja puhne u nos stiskajući obje nosnice. Tada iz usne i nosne šupljine zrak pod tlakom prolazi kroz Eustahijeve tube, prodire u šupljinu srednjeg uha, s unutarnje strane izjednačava tlak i ispravlja bubnjić. Ako prilikom urona ne izjednačimo tlak, on se u krutoj šupljini srednjeg uha smanjuje, dok elastična opna bubnjića savijanjem prati smanjenje volumena do trenutka pucanja. Ako tijekom izrona nismo u stanju osloboditi zrak iz srednjeg uha, može nastati barotrauma bubnjića - širi se volumen zraka koji ne prolazi kroz blokiranu Eustahijevu tubu te nastaje perforacija (prsnuće) bubnjića. U slučaju barotraume uha može doći do vrtoglavice ili nesvjestice, a u konačnici postoji opasnost od utapanja.

Ako je Eustahijeva tuba iz nekoga medicinskog razloga neprohodna, nije moguće izjednačiti tlakove. Stoga je zabranjeno roniti u slučaju prehlade, upale uha ili sinusa te kronične bolesti dišnog sustava.

Pluća - Barotraumatska ozljeda pluća najčešće nastaje kao rezultat hiperbarične ozljede pluća prilikom udisanja komprimiranog zraka, to jest zraka pod povišenim tlakom, te izrona uz nepravilan ritam disanja. Drugim riječima, događa se najčešće zbog prebrza izrona i zadržavanja daha tijekom izrona. Ako se tijekom izrona ne ispušta zrak iz pluća, zbog promjene tlaka zarobljeni zrak u plućima se širi i izaziva perforaciju (prsnuće) alveola i prodor zraka u krvotok. Jednom kad se nađu u krvotoku, zračni mjehurići mogu blokirati krvne žile (plinska embolija) i izazvati određene simptome, ovisno o tome koja je krvna žila začepljena. Mjehurići zraka putem krvotoka mogu dospjeti i u klijetke srca te time otežati ili blokirati rad srčanog mišića. Dospiju li u krvne žile mozga, kod ronioca se javljaju simptomi slični moždanom udaru - ronilac je omamljen, poremećeni su mu vid, sluh, govor i često ima grčeve ili paralizu pojedinog dijela tijela. U svakom slučaju, posljedice mogu biti kobne za ronioca.

Mogućnost nastanka barotraume pluća i barotraumatske plinske embolije sprječava se mirnim i ravnomjernim disanjem, bez zadržavanja daha tijekom ronjenja, odnosno polaganim izronom i normalnim disanjem, jer se na taj način postiže izjednačavanje povećana volumena zraka.

Paranazalni sinusi - Do barotraumatske ozljede sinusa može doći ako je ronilac sklon upalnim procesima sinusnih šupljina, čija je sluznica zbog upalnog procesa zadebljana, a šupljina samog sinusa moguće ispunjena sluzi. Stoga tijekom izrona može doći do blokade izlaza zraka iz sinusne šupljine i zarobljavanja zraka unutar nje. I u tom slučaju treba usporiti izron i eventualno povećati dubinu zastanka nakon što ronilac osjeti teškoće kako bi se bol smanjila.

Zubi - Na isti način može doći i do barotraume zuba zbog zarobljavanje zraka u karioznom zubu. Bavite li se ronjenjem, vrlo je važno redovito kontrolirati i sanirati zube.

Dekompresijska bolest

Tijekom ronjenja i udisanja zraka pod povišenim tlakom, povišeni tlak u plućima djeluje na krv u kapilarama koje obavijaju alveole, tako da dolazi do većeg otapanja plinova u krvi, a izravno i većeg zasićenja krvi dušikom. Kao rezultat povećane količine otopljenog dušika, tijekom i poslije izrona nastaju mjehurići koji mogu uzrokovati dekompresijsku bolest.

Ovisno o vrsti poremećaja, odnosno simptomima i znakovima, razlikujemo nekoliko oblika dekompresijske bolesti.

Lakši oblici dekompresijske bolesti su pretjeran umor, kožni oblik (osip, svrbež i ljubičaste mrlje na koži) te koštano-mišićno-zglobni oblik (bol u velikim zglobovima ekstremiteta). Kod ovog oblika svi simptomi su uglavnom blagi.

Teži oblik dekompresijske bolesti može biti:

  • neurološki oblik - moždani (poremećaji vida, sluha, govora, glavobolja, nesvjestica, koma) i spinalni (nastaje u leđnoj moždini; može doći do paralize ili pareze te nemogućnosti kontroliranja mokraće ili stolice). U najtežim slučajevima fizičkog oštećenja živčanih vlakana posljedice su trajne
  • vestibularni oblik - kad mjehurići poremete vestibularni sustav u unutarnjem uhu pa nastaju vrtoglavica, mučnina, povraćanje, gubitak ravnoteže
  • plućni oblik - vrlo težak oblik dekompresijske bolesti, pri kojem se javljaju velike količine mjehurića u plućnoj cirkulaciji, što onemogućava normalnu funkciju pluća. Simptomi su ubrzano disanje, bol u prsima, nedostatak zraka, koma i smrt.
  • srčani oblik - najteži oblik dekompresijske bolesti, a javlja se kad mjehurići prodru u srčanu cirkulaciju i infarciraju srčani mišić. Ako se hitno ne pristupi terapiji, vrlo brzo nastupa smrt.

Dekompresijska bolest može se spriječiti prije svega ronjenjem u granicama dekompresijskog režima. U sportsko-rekreacijskom ronjenju nema dekompresijskih režima, nego se izvode do 40 metara dubine u trajanju koje ne zahtijeva dekompresijske zastanke dulje od pet minuta na pet metara dubine.

Ostale ozljede

Tijekom ronjenja su moguće i ozljede mehaničke ili kemijske prirode. Tako može doći do gnječenja lica ronilačkom maskom prilikom urona, što se sprječava jednostavnim izdahom kroz nos u masku, ili gnječenja kože u ronilačkom odijelu neprimjerene veličine, zbog čega je važno imati odijelo odgovarajuće veličine.

Prilikom ronjenja može doći i do zapuhavanja zbog fizičkog napora ili umora izazvanog prebrzim plivanjem, plivanjem u struji, velikim opterećenjem zbog nošenja nekog tereta ili spašavanja ronioca. Prevencija je izbjegavanje fizičkog napora pod vodom, a u slučaju zapuhavanja nužno je zaustaviti sve kretnje i radnje te mirnim i ravnomjernim disanjem uravnotežiti uobičajenu izmjenu plinova u plućima.

Iako u Jadranu postoji vrlo malo životinjskih vrsta koje su opasne po ronioca, katkad se mogu dogoditi neke nezgode - ubodi riba s otrovnim bodljama, dodiri žarnjaka. Najčešće ozljede kod ronioca su ubodne ozljede morskog ježinca, koje su najčešće lakšeg oblika jer kožu štiti neopren odijelo.

Nužni preduvjeti sigurnog ronjenja

Fizička i psihička spremnost i odsutnost umora nužni su preduvjeti sigurna ronjenja. Tako se tegobe koje mogu nastupiti prilikom urona, a kao posljedica djelovanja povišena tlaka na središnji živčani sustav, mogu svesti na najmanju moguću mjeru.

Već i na manjim dubinama (10 do 30 m) može doći do minimalnog utjecaja narkoze dušikom, a ozbiljniji slučajevi javljaju se na dubinama većim od 30 metara. Ta pojava ovisna je o dubini, i na nju utječu fizički napor, brzina uranjanja, brzina disanja, alkoholizirano stanje (pojačava utjecaj dušika), dok psihofizička kondicija povećava toleranciju, to jest otpornost na utjecaj dušika.

Prepoznavanjem lakših znakova narkoze dušikom, kao što su vrtoglavica ili omamljenost, možemo spriječiti ozbiljnije, po život opasne stupnjeve. Čim se primijete početni simptomi, treba zaustaviti uranjanje i izroniti na manju dubinu dok simptomi potpuno ne nestanu. Uz tu pojavu često se veže i naziv "Martinijev zakon", koji opisuje način djelovanja narkoze dušikom. Kaže se da dušik na središnji živčani sustav djeluje omamljujuće kao "čaša martinija ispijena na prazan želudac", i to po jedna čaša na svakih 15 metara dubine.

PRAVILA SIGURNOG RONJENJA

- prije početka bavljenja ronjenjem obavite detaljan liječnički pregled, osobito ako ste stariji od 40 godina
- učite roniti pod vodstvom ovlaštenog instruktora ronjenja
- nikad ne ronite sami
- ronite samo ako se osjećate dobro, fizički i psihički, a u slučaju bilo kakve dvojbe odustanite
- uvijek ronite u skladu s ronilačkom kategorijom koju posjedujete
- ronite u granicama dekompresijskog režima

Datum objave članka: 1. 8. 2019.
izdvojeni proizvodi