Češnjak - saga u kojoj se susreću vampir, mikrobi i mast

Moram priznati da prije nego što počnem pisati članak, dobro zastanem kako bih našao najbolji scenarij koji će i mene unijeti u intimnu priču o nekoj ljekovitoj biljci. Ponekad to traje deset minuta, ponekad sat vremena. S češnjakom priča je sasvim drukčija - najmanje tri životne priče opsjele su me i prije sjedanja pred računalo. Možda i to govori o snazi jedne toliko uobičajene biljke. Prve dvije priče počinju u doba II. svjetskog rata, a čuo sam ih još kao dijete od sudionika tih događaja. Ranjenik, gotovo na samrti, odjednom je osjetio miris iz vrta improvizirane bolnice, doslovce dopuzao u vrt i počeo jesti biljku koja je mirisala - a to je bio češnjak. I naravno - ozdravio u skoro vrijeme. Odmah se sjetim člana svoje obitelji koji je preživio turbulentna vremena iza 1945. zahvaljujući jednoj biljci, češnjaku, kojem je ostao vjeran do kraja svog dugog života. Ili jedan pacijent, koji je na (iznenađujuću) ljutnju svoje liječnice dramatično spustio povišeni kolesterol upravo češnjakom. Put češnjaka kao da je uvijek prekriven izmaglicom legende, čak i kad su priče vrlo stvarne, a ne samo bajkovite sage o vampirima.

Američka kinomatografija redovito reciklira temu vampira, popularnu još od 19. stoljeća. Da češnjak tjera vampire, danas je poznato čak i djeci. No, priča o najpoznatijem repelentu protiv vampira nevjerojatno je raširena od prastarog doba. Indijci su nazvali češnjak "ubojicom čudovišta", dok su gotovo svi europski narodi smatrali da češnjak tjera demone, duhove i vještice. Priča o vampirima i češnjaku, zanimljivo, navodno potječe iz Srbije. Ako se spustimo u znanstvenu realnost, nema sumnje da su svi narodi došli do zaključka kako češnjak tjera nešto "opako" i skriveno, drugim riječima, opasne mikrooorganizme za čije postojanje nismo niti znali do otkrića mikroskopa. Češnjak, baš kao i luk te druge biljke iz roda Allium, zavoljeli smo kao prehrambene i začinske biljke još dok smo hranu sakupljali samo u prirodi. Stoga je povijesni razvoj upotrebe češnjaka kao začina i lijeka gotovo nemoguće utvrditi. Plinije stariji hvali češnjak kao lijek protiv kolere i kuge, a stoljećima kasnije češnjak je bio jedan od sastojaka "octa četiri lopova" koji je svojom moći dezinfekcije omogućio lopovima da kradu nakit s nesretnih žrtava epidemije kuge. Tijekom vremena češnjak je postajao manje lijek a više začin, no gotovo svi su ostali svjesni njegova ljekovitog djelovanja. Sve češće čujem i od uglednih liječnika pedijatara kako znaju prekoriti roditelje da konačno daju djeci narodnog "špeka i luka", a ne samo organski uzgojene kašice i žitarice. Je li u cijeloj priči češnjak doista lijek, ili tek mit koji se vuče stoljećima?

Drevna alkemija izrazito je cijenila sumpor i sumporne spojeve, smatrajući ih bitnima za ravnotežu ljudskog zdravlja. Slavni Paracelzus bio je nastavak te linije koja će tek poslije postati farmaceutska i kemijska znanost. Sumporni spojevi po definiciji imaju neugodan ili bockav miris, a kako sumpor nalazimo prirodno uz vulkane, uz njega se veže vrag osobno. Češnjak je jedna od rijetkih biljaka u kojoj su glavne aktivne tvari upravo sumporni spojevi, od kojih i dolazi taj snažan i bockav miris. Kako i priliči biljci povezanoj uz samo podzemlje, sve što je vezano uz češnjak pomalo je tajnovito. Vrlo malo ljudi zna da češnjak, u biti, gotovo nema mirisa. Glavni ljekoviti spoj u biljci je aliin koji je bez mirisa. Rezanjem čenjaka i dodirom s vodom, enzim aliinaza razgrađuje aliin u alicin. To je spoj karakterističnog mirisa svježeg češnjaka. No, alicin je vrlo nestabilan spoj koji se vrlo brzo razgrađuje na više od trideset različitih spojeva vrlo snažnog i aromatičnog mirisa koji doslovce mogu natjerati suze na oči.

Smatra se da su upravo sumporni spojevi zaduženi za ljekovito djelovanje. Postoje stotine znanstvenih radova koji potvrđuju ne samo djelovanje protiv patogenih virusa, gljivica i bakterija, nego i protiv većih crijevnih nametnika. Nekoć davno, jedan od rijetkih lijekova protiv dječjih glista bio je upravo češnjak. Razvitkom moderne medicine nismo zaboravili to djelovanje i, kao i uvijek, koristili smo ga u procesima konzerviranja kako ljudske hrane (salamure za meso), tako i hrane za pse i mačke. Činilo se da će moderna medicina potisnuti sjećanje na djelovanje češnjaka protiv opasnih mikroorganizama. Ipak, razvitkom moderne mikrobiologije u posljednjih desetak godina i drukčije percepcije o funkciji tzv. mikrobnog organa čovjeka, prirodne tvari koje djeluju na ravnotežu fiziološke flore i patogenih (štetnih) mikroorganizama sve više se upotrebljavaju u sasvim novom kontekstu.

Put od svježe biljke do konačnog proizvoda u slučaju češnjaka nije jednostavan. Već smo rekli da su sumporni spojevi iznimno nestabilni. Stoga je razvijeno nekoliko postupaka da se sačuva sadržaj osnovnog ljekovitog spoja aliina. Češnjak se reže na tanke kriške, oko pet mm debljine, te se brzo suši na temperaturi iznad 60 °C kako bi se spriječila enzimska razgradnja aliina. Nakon sušenja se samelje u prah i u takvom se obliku uglavnom koristi u raznim ljekovitim preparatima (kapsule, tablete). U narodu se češnjak uglavnom konzumirao svjež, što je vrlo mudro jer je u njemu sačuvana najveća razina aliina.

Popularna je i tinktura češnjaka, no u samoj tinkturi teško je pretpostaviti koliko će se aktivnih tvari iscrpsti. Od češnjaka se proizvodi i eterično ulje, dobiveno destilacijom vodenog macerata češnjaka. Eterično ulje uglavnom sadrži razgradne produkte aliina i alicina (dialil-oligosulfide) i rjeđe se koristi u ljekovitim pripravcima.

Svi koji vole češnjak poznaju njegov glavni problem - miris. Nakon njegove konzumacije ne samo da dah ima karakterističan miris, nego i koža i znoj lako poprimaju "izdajnički" miris koji većina ljudi ne voli. Stoga je razvijen cijeli niz pripravaka koji se tope tek nakon prolaska kroz želudac (gastrorezistentne ovojnice) kako bi se smanjio neugodan zadah. Preparati koji sadrže male doze uglavnom ne izazivaju taj neugodni efekt. Razvijeno je i nekoliko postupaka izolacije aktivnih tvari koje ne izazivaju neugodan miris daha i kože.

Prema službenoj fitoterapiji, češnjak se koristi kod povišenja kolesterola i/ili triglicerida te za prevenciju vaskularnih patoloških procesa (poput ateroskleroze). No, češnjak se koristi i za liječenje hipertenzije, stoga visoke kliničke doze trebaju izbjegavati ljudi s niskom krvnim tlakom. Klinička doza je jasno fiksirana na količinu ekstrakta ekvivalentnu četiri grama svježe biljke. Najzanimljivije novo-staro područje je djelovanje na patogene mikroorganizme i ravnotežu mikrobne flore u probavnom sustavu, što smo "reciklirali" iz stoljetne medicinske prakse liječenja infekcija češnjakom. No, tu smo mu odjenuli novo ruho. Primjerice, prema mojem iskustvu može biti vrlo koristan kod kandidijaze probavnog sustava.

Češnjak rijetko izaziva nuspojave, no ljudi osjetljivog želuca mogu imati mučninu nakon uzimanja većih doza. Vrlo rijetko, ali ne i nevažno, znatno veće doze od propisanih mogu izazvati spontana krvarenja jer smanjuje sposobnost agregacije trombocita (jedan od procesa u grušanju krvi). Stoga se češnjak NE smije koristiti s lijekovima koji smanjuju sposobnost grušanja krvi, poput varfarina. Zanimljivo, dio aktivnih tvari prelazi i u majčino mlijeko, no ne smatra se da kod uobičajenih doza to može imati veće posljedice za dijete.