Dragoljub - američki ljepotan postao je europski miljenik

Ljepota biljke je poput ljepote ljudi - ona je subjektivna i dio ljepote uvijek je u promatraču. Neke ljekovite biljke su malene ili neugledne i skromno skrivaju svoj ljekoviti sadržaj. Druge su grandiozne i njihova stabla tvore cijele šume. Dragoljub je ljepotan naših vrtova, emigrant iz siromašne Južne Amerike, koji je svojom ljepotom morao osvojiti razmaženi renesansni kler i aristokraciju. Poput daleko poznatijeg i neuglednijeg krumpira, bio je egzotična lončanica i vrtna biljka. Krumpir je završio u loncu, a dragoljub je imao put blistav poput francuskih filmskih diva, usmjeren ravno u luksuznu kozmetiku. U svojoj postojbini bio je i više od toga - lijek drevnih samoukih narodnih liječnika.

Dragoljub (Tropaeolum majus L, Tropaeolaceae) potječe iz Južne Amerike, s područja Anda od Bolivije do Kolumbije. Postoji nekoliko vrsta dragoljuba, a znanstvenici smatraju da je sadašnja vrsta, slično kao i ruža, nastala višestoljetnom kultivacijom i križanjem barem četiriju vrsta. U svojoj postojbini dragoljub je vjerojatno bio ne samo ukrasna, nego i začinska i ljekovita biljka. Nakon europskog osvajanja većeg dijela Južne Amerike, dragoljub je, kao već kultivirana biljka, donesen isprva u Nizozemsku. Šuškalo se kako ima moć i da smanjuje seksualni apetit, stoga je brzo postala popularna među redovnicima, već u 17. stoljeću. Ubrzo se proširila po vrtovima, pa čak i od njih odbjegla. Dio znanja o njezinu korištenju u ljekovite svrhe došao je iz njezine postojbine. Ipak, dragoljub nije nikad dosegnuo popularnost klasičnih europskih biljaka, poput lavande ili nevena, i ostao je samo česta meta fotografa amatera i profesionalaca.

Smatra se da je već u svojoj postojbini dragoljub bio vrlo svestrana biljka. Cvjetovi i listovi mogu se jesti čak i sirovi u salatama, dajući im ljutkast okus zbog sumpornih spojeva kakve nalazimo u goruščici ili luku. Oni se i kuhaju u juhama i umacima, a lijepi cvijet neobičan je ukras vrhunskih kulinarskih znalaca. Jestivo je i sjeme biljke, koje okusom podsjeća na vrlo popularne kapare. Cvjetovi, listovi i sjemenke mogu se dodavati u ocat, pogotovo vinski, kojem upotpunjuju aromu i daju ljutkasti štih.

Razvojem ekološke poljoprivrede potkraj prošloga i početkom ovoga stoljeća, uvidjelo se da je dragoljub korisno sredstvo u zaštiti od lisnih (biljnih) uši različitih vrsta. Zato se često sadi uz voćke, štiteći druge biljke na vrlo neobičan način - dragoljub je pravi mamac za lisne uši, koje privlači na sebe s drugih biljaka. Kako je prilično otporna i brzorastuća biljka, sama biljka i njezini paraziti uspostavljaju ravnotežu u okolišu. Takav pristup potpuno je u skladu čak i s vrlo rigoroznom biodinamičkom poljoprivredom.

Dragoljub je rijetko opisivan u knjigama o travarstvu. U svojoj postojbini koristio se kod dišnih i mokraćnih infekcija, a u tu svrhu koristio se i u europskoj fitoterapiji. Znanstveno je ispitano i dokazano njegovo antibakterijsko djelovanje, što je i za očekivati od tipova sumpornih spojeva kakve nalazimo u biljci. Stoga je ova tradicionalna upotreba barem djelomično opravdana.

U nekim studijama pokazao se i kao biljka koja štiti jetru, ali to djelovanje ostalo je u sjeni daleko poznatijih biljaka, poput sikavice ili artičoke. Dragoljub se koristio na puno načina, uglavnom u obliku infuza (čajeva), ali i kao svježa biljka.

Prisutnost ljutkastih spojeva nagnalo je drevne travare da okušaju djelovanje ove biljku i u slučaju kožnih tegoba, posebice infekcija. U drevno doba ljudi još nisu toliko poznavali mikrobiologiju, no danas znamo da njezini aktivni spojevi, poput glukotropaelozida, pokazuju snažno antimikotično djelovanje (djelovanje protiv gljivica).

Ispitivano je i antitrombotično djelovanje dragoljuba, zbog sadržaja spojeva iz grupe izotiocijanata, kao i djelovanje u tumorskim modelima, no takva ispitivanja nisu nikad potaknula medicinsku primjenu.

Tradicionalno korištenim biljkama znanost obično samo dade formu i jasan fokus u korištenju. Tako je i s dragoljubom. Znanstvena spoznaja o spektru antimikrobnih učinaka dala je fokus primjeni ove biljke kod kožnih tegoba uzrokovanih neravnotežom kožne flore. Stoga je njegova najpopularnija upotreba kod prhuti, pogotovo suhe prhuti, upravo zbog djelovanja na gljivice koje su jedan od uzročnika njezina nastanka.

Aktivne tvari iz dragoljuba nisu samo djelotvorne protiv gljivica i bakterija, nego i potiču cirkulaciju, pa se u kozmetici koriste za "dinamiziranje", odnosno pospješivanje tonusa kože i njezine obnove. Time je dragoljub sličan ricinusu, staroj ljekovitoj biljci, koji zbog sadržaja neobičnih masnih kiselina pokazuje djelovanje protiv sličnih tipova gljivica. I ricinus je dugo vremena bio korišten u kozmetici, a potom bio gotovo zaboravljen. Nakon znanstvenih istraživanja antimikrobnog djelovanja ponovno je zasjao kao kozmetička zvijezda.

Ovo je prigoda da se podsjetimo jednoga starog proizvoda - šampona od češnjaka i koprive, kojeg pamte zrelije generacije. Bio je to nimalo simpatičan, tamni šampon koji je intenzivno mirisao na češnjak. Koliko god da je bio trgovački nesimpatičan, toliko je bio djelotvoran protiv prhuti i ispadanja kose. Nestao je već i prije Drugoga svjetskog rata, kad je doslovce nastao vakuum među prirodnim šamponima protiv prhuti. Iako u današnje vrijeme postoji bezbroj šampona koji se reklamiraju za tu namjenu, neki od njih su dvojbene djelotvornosti. Uz to, razmaženi smo i navikli na fine mirise, potisnuvši one prirodne. Posegnuli smo i za eteričnim uljima sličnog djelovanja, poput palmarose ili cedrova, jer jednostavno više odgovaraju našem nosu. Time dragoljub postaje mala spona, most koji konačno donosi u kozmetiku djelotvornost sumpornih spojeva, ali na diskretniji način.

Možda ovo potakne nekoga da osuši ovu lijepu ukrasnu biljku i spravi od nje čaj. Dovoljna je jedna jušna žlica na dva decilitra vruće vode, da dobijete jako aromatičan, neobičan čaj, čije vam djelovanje možda pomogne kod upornih infekcija mokraćnog sustava, a možda završi i kao neobičan losion za kosu, ravno iz bakine kuhinje.