Dekubitus se može izbjeći

Bolesti i stanja / Kožne bolesti Marina Gradinac dr. med.

Zbog pritiska dolazi do slabljenja cirkulacije i slabijeg dotoka kisika i hranjivih tvari, pa tkivo postupno odumire

Izraz dekubitus potječe od latinske riječi decumbere, što znači ležati. Rabi se još i izraz dekubitalni vrijed (Ulcus decubitalis). Prema definiciji EPUAP-a (European Pressure Ulcer Advisory Panel), dekubitus je lokalno oštećenje kože ili potkožnog tkiva nastalo zbog sile pritiska, sile vlaka ili trenja, odnosno njihovom kombinacijom. U definiciji NICE-a (National Institute for Health and Clinical Exellence; Velika Britanija) kao bitan čimbenik nastanka navedena je i vlažnost kože.

Najčešće se stvara na regijama tijela izloženima pritisku na tvrdu, mokru i/ili neravnu podlogu, tj. na područjima izbočenja koje stvara slabinski dio kralježnice, sjedna kost, zglob kuka, gležanj, koljena ili laktovi, kao i na područjima na kojima je slabije razvijeno masno tkivo. Zbog pritiska dolazi do slabljenja cirkulacije i posljedično slabijeg dotoka kisika i hranjivih tvari, pa koža postaje najprije izrazito blijeda ili ljubičasto-plava, zatim smeđa, tvrda i bezbolna (nekrotična), a na kraju se razvija i ulkus. Prekid cirkulacije stvara povoljno okruženje za razmnožavanje bakterija. Najčešće su Staphylococcus aureus, Pseudomonas aeruginosa, Actinobacter i Proteus. Iako rana na koži može biti mala, ispod kože može biti razvijen opsežan proces.

Uzročno-posljedične veze

Rizični čimbenici, kao što su starija dob bolesnika i dugotrajna nepokretnost (vezanost bolesnika uz krevet ili invalidska kolica) mogu ubrzati razvoj dekubitusa. Iako dob bolesnika nije sama po sebi rizični čimbenik, kritični su uz dob vezani problemi, kao što su inkontinencija, prijelom kuka i slično. Općenito, većem riziku za razvoj dekubitusa mogu pogodovati različiti vanjski i unutarnji čimbenici. Od vanjskih čimbenika najvažniji su:

  • neudoban krevet;
  • nečista i vlažna koža;
  • sredstva za imobilizaciju;
  • nabori na posteljnom i osobnom rublju;
  • mjesto pritiska proteze, trahealne kanile ili trajnog katetera.

Unutarnji čimbenici su poremećaji metabolizma i prehrane (pothranjenost i pretilost), cirkulatorni poremećaji, kronične i terminalne bolesti, ortopedski problemi, gubitak senzibiliteta kože. Uzimanje nekih lijekova iz grupe sedativa, analgetika ili antihipertenziva, koji usporavaju protok krvi, također se svrstavaju među ozbiljne rizične čimbenike, pa je potreban dodatni oprez kod rizičnih
skupina.

Određivanje stupnja rizika razvoja dekubitusa dio je cjelovita pristupa svakom bolesniku. Danas se u kliničkoj praksi koristi nekoliko podjela prema kojima se određuje cjelokupni rizik za bolesnika, a međusobno se razlikuju u pojedinačnim čimbenicima rizika. U praksi se najčešće koristi stupnjevanje po Bradenu, koje procjenjuje stanje šest čimbenika rizika (osjetna percepcija, vlažnost, stupanj fizičke aktivnosti, mobilnost, prehrana, trenje i sile vlaka).

Nepokretnim bolesnicima potrebno je mijenjati položaj barem svaka dva sata, s tim da učestalost promjene ovisi o tipu podloge na kojoj leži i stupnju rizika. Uzglavlje kreveta mora se održavati na razini nižoj od 30º. Pokretnim bolesnicima, pak, savjetuje se promjena položaja svakih 15 do 30 minuta. Od iznimne važnosti su i redoviti pregledi kože bolesnika s povećanim rizikom.

Stupnjevanje promjena

Radi identifikacije opsega i veličine dekubitalne rane te planiranja liječenja, treba obaviti klasifikaciju dekubitusa. S obzirom na izgled i dubinu dekubitalne rane, razlikujemo četiri stupnja dekubitusa:

  • I stupanj - pojavljuje se crvenilo kože koje traje dulje od sat vremena nakon prestanka pritiska;
  • II stupanj - zahvaćena je koža, djelomično i potkožno tkivo, praćeno stvaranjem mjehura;
  • III stupanj - koža je smeđe boje, tkivo nekrotično, vidljiv je mišić; praktički je uvijek prisutna infekcija;
  • IV stupanj - stvara se duboki ulkus, mišić je potpuno razoren i vidljiva je kost; praktički je uvijek prisutna infekcija.

Zahtjevno, dugotrajno i skupo liječenje

Punu pozornost treba posvetiti prevenciji dekubitusa (promjena položaja, masaža, higijena), a ako se razvije, treba ga ozbiljno shvatiti, jer su opasnosti višestruke. Dekubitalna rana lokalno je žarište koje može dovesti do sepse jer produkti odumrlog tkiva djeluju toksično, a zbog vlaženja iz rane gube se bjelančevine.

Liječenje dekubitusa podrazumijeva multidisciplinaran pristup, koji obuhvaća cijeli tim liječnika različitih specijalnosti: dermatologa, kirurga (opći, plastični), internista (kardiologa, endokrinologa), urologa, neurologa, fizijatra (s posebnim naglaskom na fizioterapeuta) i medicinsku sestru. Posebno važnu ulogu ima medicinska sestra, koja uz to što bolesnika njeguje, provodi i mjere prevencije (edukacija bolesnika o higijeni, njezi, samokontroli). Zbog svega toga liječenje dekubitusa spada među najskuplja liječenja u medicini, a uz to je vrlo zahtjevno i dugotrajno.

Liječenje može biti konzervativno i kirurško, a uključuje lokalnu terapiju, liječenje infekcije i borbu s predisponirajućim čimbenicima.

Konzervativno liječenje

Svakako treba spomenuti preraspodjelu pritiska na kritičnim područjima podlaganjem jastučića, primjenu sadrenog zavoja na ugroženim mjestima, upotrebu specijalnih antidekubitalnih ležajeva i promjenu položaja bolesnika svakih dva sata. Ovaj vid liječenja podrazumijeva i svakodnevnu higijenu tijela, redovito mijenjanje posteljine i brigu o naborima na posteljnom i osobnom rublju.

Važna je i pravilna prehrana, uz unos dovoljne količine bjelančevina, vitamina (posebno vitamina A i C) te elemenata koji sudjeluju u transportu kisika (cink, željezo, bakar). 

Kontrola infekcije obuhvaća redovitu dezinfekciju rane antiseptikom, kao i opće mjere (uzimanje antibiotika prema antibiogramu i preporuci liječnika).

U terapiju dekubitalnih ulceracija svakako spada i primjena različitih obloga i lokalnih pripravaka, elektromagnetska terapija, UZV terapija te V.A.C. terapija (liječenje negativnim tlakom). 

Konzervativno liječenje ujedno je potpora kirurškom liječenju, s naglaskom na njegu i visoke higijenske mjere.

Kirurško liječenje

Kirurška terapija sastoji se od radikalnog izrezivanja odumrlog tkiva, ostektomije, tj. uklanjanja upalno promijenjenih dijelova kosti, ravnanja izloženih dijelova kosti i zatvaranja defekta lokalnim kožnim ili mišićnim režnjevima.

U poslijeoperativnom razdoblju najveći je naglasak na promjeni ponašanja bolesnika i prevenciji nastanka novih dekubitalnih rana (njega, antidekubitalni jastuci, prehrana).

Datum objave članka: 1. 8. 2007.