Skolioza - smjernice za liječenje

Kralježnica je središnji i ključni dio tijela koji omogućuje uspravan stav čovjeka, funkcioniranje unutarnjih organa i ekstremiteta. Uz pomoć kralježnice izvodimo pokrete između glave i vrata, vrata i trupa te trupa i zdjelice, a ujedno ima i ulogu zaštite leđne moždine od ozljeda.

Pojavom deformacije kralježnice narušava se sklad njezinih funkcija i međusobni odnos unutarnjih organa, zbog čega deformitete kralježnice treba liječiti. Najčešći deformiteti kralježnice, koji se javljaju u dječjoj dobi, su skolioze. Skolioza (grč. skolios - krivuljast, iskrivljen) je svaki postranični zavoj dijela ili cijele kralježnice, a može biti nestrukturalna ili strukturalna.

Strukturalne skolioze su deformiteti kralježnice zbog kojih dolazi do promjene u odnosu između njezinih dijelova. Tako je uz postranični zavoj prisutna torzija kralježaka i rotacija kralježnice, što znači da se promjene događaju u tri ravnine.

Najčešće strukturalne skolioze su idiopatske, kojima se ne zna pravi uzrok. Rezultati istraživanja upućuju da je češća kod djevojčica nego kod dječaka, s tim da je spolna razlika to izraženija što je veći stupanj krivine kralježnice.

Prema Udruženju za istraživanje skolioza, idiopatske skolioze mogu se podijeliti prema dobi i visini krivine kralježnice:

• prema dobi
  • infantilne skolize (0 - 3 godine)
  • juvenilne skolioze (3 - 10 godina)
  • adolescentne skolizoze (10 godina do koštane zrelosti)
• prema visini krivine kralježnice - skolioze se dijele na tri vrste, prema tome na kojem se dijelu kralježnice nalazi krivina.

Za postavljanje dijagnoze idiopatske skolioze potrebno je provesti savjestan klinički pregled kralježnice. Najvažnije je u testu pretklona uočiti asimetriju u bilo kojem dijelu kralježnice, jer je ona znak koji upućuje da je riječ o torziji kralježaka, tj. o deformitetu kralježnice.

Nakon toga se dijete upućuje na radiološki pregled kralježnice, kojim se potvrđuje dijagnoza idiopatske skolioze. Na radiološkoj snimci kralježnice mora se izmjeriti kut zakrivljenosti (po Cobbovoj skali), kako bi se mogao odabrati način liječenja. Važno je i mjerenje tzv. Risserova znaka koštane zrelosti, prema kojemu se može odrediti koliko će još dijete rasti.

Prema Freemanu (2003.), terapijske smjernice prema vrijednostima mjerenja kuta zakrivljenosti kralježnice (po Cobbovoj skali):

• ako je kut zakrivljenosti manji od 20º, takvo dijete kontrolira se svakih šest do 12 mjeseci
• ako je kut zakrivljenosti veći od 20º, u liječenje se uključuje aparat za kralježnicu
• u slučaju zakrivljenosti od 40º do 60º uključuje se i operacijsko liječenje.

Neoperativno liječenje ima smisla dok dijete raste, a uključuje tjelesnu aktivnost i nošenje aparata za kralježnicu. Liječnik može propisati cjelodnevno nošenje aparata (22 do 24 sata), noćno ili djelomično (do 16 sati dnevno). 

Za odluku o postavljanju aparata moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

• kralježnica i krivina kralježnice moraju biti fleksibilni
• kut po Cobbu od 20º do 30º kod djece u rastu
• kut po Cobbu od 30º do 40º kod djece u rastu kao početna terapija
• kut po Cobbu od 40º do 50º kod neke djece u rastu.

Do danas je konstruiran velik broj različitih tipova aparata za kralježnicu, ali princip je kod svakog aparata isti - što bolje djelovati na vrh krivine kralježnice i tako pokušati smanjiti kut zakrivljenosti te spriječiti pogoršanje krivine kako bi do završetka rasta kut zakrivljenosti kralježnice bio što manji. 

Prema visini vrha zakrivljenosti kralježnice, aparati se dijele na tri vrste:

• cerviko-torako-lumbo-sakralni aparat (za cijelu kralježnicu) - Milwaukee
• torako-lumbo-sakralni aparat (od gornje trećine do dna kralježnice) - Boston, Charleston, Cheneau, Cheneau-light
• lumbo - sakralni aparat (za donju trećinu kralježnice) - Lyonski, Boston.

Što se tiče uspješnosti liječenja aparatom, prema rezultatima nekih istraživanja bolji rezultati vide se pri kutu zakrivljenosti koji je manji od 35º po Cobbu te u doba djetetova rasta.