Što je botulinum toksin i kako djeluje?

Botulinum toksin u prirodi proizvodi Clostridium botulinum, sporogena, anaerobna, gram pozitivna, štapičasta bakterija, vretenasta izgleda, koja je široko rasprostranjena u prirodi (tlu, prašini, vodi), a ljudi dolaze u kontakt konzumiranjem hrane, primjerice kobasica ili povrća.

U anaerobnim (bez kisika) uvjetima, uz specifične vrijednosti pH, spore se transformiraju u vegetativni oblik u kojem bakterije stvaraju Botulinum toksin, koji se može pojesti zajedno s hranom. Znatno rjeđi oblik botulizma prvi je put opisan 1973., kada je opisan ulazak Botulinum toksina u cirkulaciju iz rane zagađene bakterijom Clostridium botulinum.

Botulinum toksin jedan je od najsnažnijih bakterijskih toksina (računa se da bi 0,035 mg toksina ubilo čovjeka). Njemački liječnik i pjesnik Justinus Kerner (1786.-1862.) ne samo da je prvi opisao botulizam uzrokovan hranom, nego je ujedno bio prvi koji je razmišljao o njegovoj mogućoj terapeutskoj uporabi. Godine 1950. kanadski neurofiziolog Vernon B. Brooks opisuje utjecaj Botulinum toksina na moguće smanjenje mišićne hiperaktivnosti.

Na čovjeku je prvi put primijenjen za liječenje strabizma, a primijenio ga je dr. A. B. Scott u San Franciscu. Kratko nakon toga upotrijebljen je za liječenje blefarospazma i ostalih oblika distonije. Danas se upotrebljava u liječenju čitavog niza različitih medicinskih stanja, pa i za liječenje žarišnog spazma. U kliničkoj uporabi je od 1990. godine.

Od sedam vrsta Botulinum toksina koje danas razlikujemo (A, B, C, D, E, F, G), u kliničkoj primjeni su pripravci Botulinum toksina tip A i B. Biološki aktivna komponenta je neurotoksin, veoma osjetljiva makromolekula, jer promjene u vrijednosti pH, izloženost svjetlu ili povišenoj temperaturi uzrokuju strukturalne promjene i konačno razgradnju makromolekula s posljedičnim gubitkom biološke aktivnosti. Oba tipa upotrebljavaju se uglavnom zbog njihova dugotrajna djelovanja.

Posljedica primjene Botulinum  toksina u mišić je blokada inervacije čime se onemogućuje prijenos živčanog impulsa sa živca na mišić zbog čega je dio mišića (oko 3-4 cm oko mjesta davanja) relaksiran. Stupanj relaksacije ovisi o dozi, mjestu davanja i broju mjesta primjene. Pokazalo se da je Botulinum  toksin najbolji lijek za postizanje prolazne, višemjesečne lokalne relaksacije. Ponovna inervacija odvija se dva do tri mjeseca nakon njegove primjene.

Botulinum toksin se gotovo u cijelosti zadržava u infiltriranom mišiću i nema sistemskog djelovanja. Zato su i nuspojave rijetke, a mogu se manifestirati, primjerice, simptomima sličnim gripi, bolovima i minimalnim krvarenjem na mjestu primjene kao i oduzetošću (parezom) infiltriranih mišića što je i željeni terapijski učinak. Ipak, u velikom dijelu slučajeva ova pareza ne oštećuje normalnu funkciju mišića s obzirom na to da velik broj mišića ima širok terapeutski prozor kao i brojne agoniste, tj. mišiće koji djelomice preuzimaju funkciju infiltriranih mišića. U samim mišićima nisu opažene nekroza ili vezivne promjene tkiva.

Kod malih do srednje velikih doza Botulinum toksina primijenjenog u mišić, oko pet posto se distribuira sistemski zbog ograničene mogućnosti njegovog vezanja za receptore na motornoj mišićnoj ploči. To može biti važno prilikom planiranja davanja visokih doza u mali broj mišića. Tada je potreban oprez, tj. dozu treba postupno povećavati, kao i broj mjesta infiltracije mišića.

Znaci sistemskog djelovanja, koje u pravilu traje nekoliko dana, su opća slabost, umor, površno disanje, otežano gutanje, znojenje stopala, široke zjenice. Rijetko dolazi do razvoja antitijela budući da se Botulinum toksin primjenjuje isključivo intramuskularno (u mišić), gdje se u cijelosti veže pa imunosni sustav nije izložen njegovu djelovanju. Botulin toksin ne može direktno oštetiti središnji živčani sustav jer je riječ o makromolekulama koje ne prolaze kroz krvno-moždanu barijeru.

Primjena se ne preporuča kod Lambert Eatonova sindroma i Miastenije gravis, trudnica i pacijenata s teško oštećenim procesom zgrušavanja krvi.