Dobar apetit preduvjet je zdravlja djece

Dobar apetit preduvjet je zdravlja jer osigurava odgovarajući unos hranjivih tvari i energije kojima se postiže optimalan nutritivni status. Drugim riječima, apetit i primjereno prehrambeno ponašanje ključni su mehanizmi preživljavanja. Apetit je pojam koji opisuje želju za konzumacijom hrane, a najčešće je povezan s osjećajem gladi. Osnovna uloga apetita ili osjećaja za konzumacijom hrane je osiguravanje i reguliranje odgovarajućeg unosa energije. Stoga se jedna od prvih teorija o regulaciji apetita temeljila na izmjeni gladi i sitosti, pri čemu smanjenje i/ili povećavanje koncentracije glukoze, aminokiselina i/ili lipida u krvi potiče osjećaj gladi, odnosno sitosti, čime se direktno utječe i na apetit. U novije vrijeme, otkrićem pojedinih hormona i neurotransmitera, postaje jasno da je regulacija apetita mnogo složeniji mehanizam koji još uvijek nije u potpunosti razjašnjen.

Regulacija apetita, percepcija gladi i sitosti, prehrambeno ponašanje i sklonost prema određenoj hrani uvelike su određeni genetskim čimbenicima. Apetit je iznimno složen mehanizam u kojem sudjeluje velik broj organa, više hormonalnih sustava i mnoštvo metaboličkih mehanizama i reakcija, a uključuje probavni sustav i njegove enzime, mozak i neurotransmitere, jetru, gušteraču, masno tkivo i endokrini sustav, odnosno hormone. Regulacija energetske ravnoteže i apetita određena je interakcijom perifernih signala, odnosno hormona, nutrijenata i neuralnih signala sa središnjim živčanim sustavom i centrima za glad i sitost u mozgu, gdje hipotalamus igra ključnu ulogu. Ako cijeloj neurološkoj pozadini dodamo probavni sustav i masno tkivo kao značajne regulatore apetita, tek smo zagrebali površinu složenog mehanizma koji svakodnevno „koristimo“.

Smanjen apetit ili gubitak apetita karakterizira smanjena želja za hranom, dok je anoreksija medicinski termin za tu pojavu. Postoji vrlo široka paleta stanja koja uzrokuju smanjenje apetita, počevši od psiholoških poremećaja do pravih organskih bolesti.

Najčešći popratni simptom gubitka apetita je smanjenje tjelesne mase, pa čak i pothranjenost, što zbog mogućih ozbiljnih posljedica za zdravlje zahtijeva pravodobnu reakciju. Gubitak apetita vrlo je česta pojava u slučaju infektivnih bolesti poput respiratornih ili probavnih infekcija, liječenjem kojih se nanovo uspostavlja dobar apetit i normalan unos hrane. Gubitak apetita prijavljen je i kod osoba koje imaju probavne tegobe poput opstipacije ili iritabilnog crijeva. S druge strane, mogući su i psihološki razlozi gubitka apetita, među kojima se najčešće spominju depresija, anksioznost i pojačan stres, kao i stanja poput težih poremećaja hranjenja.

U dječjoj dobi pojava gubitka apetita, odnosno smanjen unos hrane i zainteresiranost za hranu, mogu biti prouzročeni gore navedenim stanjima, ali i u potpunosti nevezani za njih. Štoviše, u zdrave djece dobi između dvije i šest godina nisu rijetka pojava izmjenjujuće faze apetita, što u nekim slučajevima može utjecati na normalan rast i razvoj djeteta. Iako su uzročni čimbenici povremenog, pa čak i kontinuiranog manjka apetita u djece raznoliki, često je riječ samo o razvojnoj fazi u kojoj djeca pokazuju znatno veću zainteresiranost za svijet oko sebe, kada im hrana postaje manje zanimljiva jer su „svijet okusa“ već dobro upoznali tijekom prve dvije godine života. Također, roditelji vrlo često znaju reći da „njihovo dijete ne želi jesti“ ili je veoma izbirljivo kad je riječ o hrani.

Bez obzira na to je li riječ u konkretnom slučaju o fiziološkom ili bihevioralnom uzroku, dugoročnom manjku apetita mora se pristupiti na odgovarajući način. Prvi korak je regulacija sitosti i gladi, pri čemu je potrebno postići odgovarajuću izmjenu osjećaja gladi i sitosti, što se čini uspostavom pravilnog rasporeda obroka i međuobroka, pravilnim odabirom namirnica i, ako je potrebno, upotrebom prirodnih stimulatora apetita. Prirodni stimulatori apetita uvelike mogu pomoći povećanju unosa, ali i raznolikosti hrane u djece, stoga se tradicionalni pripravci mogu primijeniti i u slučaju izbirljivosti ili tzv. picky eatinga, no obvezno uz pravilan odabir namirnica.

Apetit ponajprije stimulira hrana, u prvome redu hrana finog i punog okusa, što najčešće podrazumijeva „masnije“ namirnice poput mliječnih proizvoda i jela s dodanim masnoćama poput maslaca, maslinova ulja, svinjske masti te namirnica izrazito bogatih vitaminima i voćnim kiselinama. Jedan od najčešće korištenih prehrambenih stimulatora apetita je jabuka, odnosno jabučna kiselina i citrusi, čija je glavna uloga stimulacija lučenja želučanih sokova. Pojačavanje apetita može se postići i konzumacijom drugog voća s obzirom na to da je riječ o namirnicama bogatim fruktozom i vitaminima koji su sami po sebi prirodni stimulatori apetita. Nutraceutički gledano, jedan od najjačih pojačivača apetita su vitamini B skupine čija je prirodna prisutnost najveća kako u voću, tako i u žitaricama poput pšenice i ječma, posebice u klicama.

U dječjoj dobi iznimno je važan i izgled serviranog obroka, pri čemu je bitno voditi računa o raznolikosti odabranih namirnica, ali i privlačnosti i ukusnosti samoga jela koje se djetetu servira. Primjerice, djetetu se može umjesto uobičajenog pirea od krumpira dodatno servirati pire od mrkve i brokule, čime se, osim raznolikosti, zadovoljava i raznobojnost i zanimljivost samog jela. Osim toga, važno je dijete upoznati s hranom koju jede, objasniti mu što jede i, po mogućnosti, uključiti ga u pripremu jela.

Jednim od najjačih stimulatora apetita smatra se i tjelesna aktivnost, zbog čega je vrlo važno da dijete dnevno ima barem jedan sat aktivnosti na otvorenom, uz napomenu da ga u tom razdoblju ne treba nuditi grickalicama.

Tradicionalno, stimulacija apetita vrlo često se postizala upotrebom različitog ljekovitog bilja, kako u odraslih, tako i u djece. Stimulacija apetita najčešće se povezuje s gorkim okusom, tako da se upravo biljke bogate gorkim tvarima upotrebljava za bolju probavu i poboljšanje apetita. Ovisno o podneblju i tradiciji, vrlo često se spominju gorki pelin, štitasta kičica, žuta sirištara, srčanik, maslačak, stolisnik, cikorija, artičoka i druge brojne biljne vrste. Ekstrakt zeleni štitaste kičice koristi se kao tradicionalni biljni pripravak za liječenje blage dispepsije i gastrointestinalnih smetnji. Zahvaljujući sadržaju brojnih gorkih tvari, među kojima se ističu iridoidi poput sverozida i centapikrin, osigurava pojačano stvaranje želučanih sokova, zbog čega se odavna koristi kod smanjenog apetita i za bolju probavu, što bilježe brojni povijesni zapisi o biljnim pripravcima. Sinergijski djeluje i žuta sirištara, čiji se ekstrakt u tradicionalnoj medicini koristi kao stimulans živčanog sustava okusnih pupoljaka na jeziku, što posljedično uzrokuje pojačano lučenje sline, želučanih sokova i žuči te time snažno pojačava apetit, ali i poboljšava probavu. Osnovnu skupinu gorkih tvari u korijenu žute sirištare čine laktoni, odnosno sekoiridoidni glikozidi i genciopikrozid, koji osiguravaju ljekovito djelovanje. Tradicionalno, sjemenke piskavice koriste se diljem svijeta u različite medicinske svrhe, a mnogima je njezina prepoznatljiva aroma poznata kao dio indijske mješavine začina curry. Prema službenoj monografiji Europske agencije za lijekove, primarna terapeutska indikacija upravo je gubitak apetita na koji djeluju aktivne tvari polisaharidi galaktomanani, alkaloidi i saponini.