Neobuzdani tinejdžerski mozak

Još su devedesetih godina prošloga stoljeća roditelji i stručnjaci nemoćno slijegali ramenima i krivnju za iracionalno ponašanje mladih pripisivali podivljalim hormonima. To je dijelom točno, no nisu samo hormoni posrijedi. Posljednjih nekoliko godina napredne tehnike snimanja mozga, poput tomografije pozitronskom emisijom (PET) i funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI), omogućile su znanosti da vide kako izgleda i radi mozak tinejdžera u usporedbi s mozgom odraslih. Otkriveno je da je mladi mozak organ u razvoju te da ne funkcionira poput mozga odrasle osobe.

Neki su dijelovi mozga već u mladosti potpuno razvijeni, primjerice oni koji reguliraju motoriku i koordinaciju između očiju i ruku, no dijelovi odgovorni za planiranje, određivanje prioriteta i procjenjivanje posljedica razvijaju se do sredine dvadesetih. "Ljudski su mozgovi tijekom adolescencije tek na 80 posto puta do zrelosti", poručila je dr. Frances Jensen, neuroznanstvenica s Harvarda.

U djetinjstvu i ranoj adolescenciji naši mozgovi imaju puno sive tvari, koja omogućuje usvajanje velikog broja novih podataka. Zato djeca lako i brzo uče, primjerice strane jezike. No, udio sive tvari u mozgu počinje opadati upravo uoči puberteta, ili na njegovu početku. Bijela tvar, koja pomaže spajanju raznih dijelova mozga, povećava se, pak, pred kraj puberteta i nakon njegova svršetka. A sazrijevanje mozga najprije zahvaća njegove stražnje dijelove i tek pred kraj dolazi do prednjih dijelova, koji su najvažniji za razum, planiranje, promišljenost i kontrolu nagona.

Prednji režanj dio je mozga koji nam omogućuje predviđanje koliko nam je vremena potrebno za koju aktivnost, što može poći naopako i koje mjere opreza valja poduzeti u tom slučaju. Kome prednji režanj nije razvijen ili dobro povezan s centrima za emocije, bit će sklon vožnji u pijanom stanju ili započinjanju tučnjave bez razmatranja zdravstvenih ili zakonskih posljedica.

Mladi su mozgovi osobito osjetljivi na neurotransmiter dopamin, koji izaziva ugodu i motivaciju. Kad utvrde kakve im situacije ili postupci izazivaju ugodu, adolescenti posežu za njima bez razmišljanja, jer im je ugoda toliko važna da ne uočavaju posljedice ili ih zanemaruju. Taj mehanizam, primjerice, navodi tinejdžere na nekontroliranu seksualnu aktivnost, bez poduzimanja mjera predostrožnosti protiv zaraze ili trudnoće.

Eto zašto su mladi skloni nekontroliranoj seksualnoj aktivnosti, bez poduzimanja mjera predostrožnosti protiv zaraze ili trudnoće, opijaju se, sjedaju za volan bez dozvole ili postavljaju na YouTube videosnimke samih sebe kako luduju. U pubertetu, pa i nekoliko godina nakon njega, spoznaja da ih takvo ponašanje može skupo stajati ne dopire im do svijesti. Zato neki stručnjaci uspoređuju tinejdžerski mozak s brzim, snažnim sportskim autom, koji, nažalost, ima loše kočnice.

Zbog nerazvijenosti određenih moždanih centara, mladi ljudi slabije prepoznaju i tuđe osjećaje, što dovodi do nepromišljena i bezobzirna ponašanja. Liječnici sa Sveučilišta u Uti ispitali su sposobnost prepoznavanja osjećaja kod tinejdžera i odraslih. Spojili su im mozgove s uređajem za funkcionalnu magnetsku rezonanciju i pokazivali im slike ljudi u različitim emocionalnim stanjima. Primjerice, sto posto odraslih ispravno je očitalo emociju straha sa ženskog lica, ali je isto uspjelo samo polovici ispitanih adolescenata. Uz to, dok su odrasli za prepoznavanje emocija "uključili" predčeonu koru, koja regulira razum i promišljanje, mladi su se u nedostatku razvijene čeone kore oslanjali na amigdalu, malu strukturu u obliku badema. Amigdala je relativno primitivan dio mozga, koji obrađuje stresne podražaje i nije osposobljen za visoke intelektualne procese.

Odsutnost mehanizma za dugoročno planiranje i sagledavanje posljedica jedan je od uzroka katastrofalnih odluka koje donose mladi. Primjerice, nađu li se u stresnoj situaciji, mnogi od njih zaključuju da će ona ili njezine posljedice trajati vječno. Kad su povrijeđeni ili uvrijeđeni, također reagiraju naglo i radikalno, ne poimajući da bi time mogli izazvati nepopravljivu štetu. Otud visoka stopa agresivnih djela kod mladih, bilo da je agresija usmjerena prema njima samima putem samoranjavanja i suicida, ili prema drugima. U sredinama gdje frustrirani i gnjevni adolescenti mogu lako doći do oružja, kao u SAD-u, česti su masakri u kojima stradavaju učenici i nastavnici iz njihovih škola.

TINEJDŽERI S PRAVOM POSPANI

Mnogi se roditelji i nastavnici ljute na klince zbog sklonosti bdijenju do kasnih sati i kasnog buđenja. Ali, tinejdžeri imaju veću potrebu za snom, između osam i pol do devet i četvrt sati dnevno, što je u prosjeku sat dulje nego kod odraslih. Uz to, njihov je ritam lučenja hormona pospanosti melatonina drukčiji.

Mladima se melatonin proizvodi kasnije tijekom dana i kasnije ujutro se razgrađuje, zbog čega ih pospanost hvata s odgodom i traje dulje.
Ta promjena u ritmu melatonina nastupa upravo s pubertetom, tako da je tinejdžerima teže uskladiti se s uobičajenom dnevnom satnicom budnosti i spavanja nego pretpubertetskoj djeci.

Istraživači sa Sveučilišta u Minnesoti preporučili su da bi jutarnja nastava u srednjoj školi trebala počinjati barem sat vremena kasnije od uobičajena termina, da bi se raspored uskladio s fiziologijom mladih.

Adolescencija je faza u kojoj smo najprijemčiviji na utjecaje iz okoline, osobito na utjecaj vršnjaka. Dok su s jedne strane najskloniji povjeravati se vršnjacima i oslanjati se na njih, mladi su istodobno najpodložniji oponašanju onoga što rade njihovi prijatelji i znanci iz škole i kvarta.

"Koliko će pojedini adolescent biti upleten u riskantno ponašanje, od uzimanja alkohola i drugih droga do neodgovorna seksa i samoozljeđivanja, najlakše je predvidjeti prema ponašanju njihovih prijatelja ili znanaca koje doživljavaju cool i popularnima, objašnjava dr. Mitch Prinstein, profesor kliničke psihologije sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini.

A sudjelovanje u riskantnom ponašanju može imati dugoročne, čak i doživotne posljedice. Studije na štakorima pokazale su da štakori koji su u pubertetu navedeni na opijanje zadržavaju naviku opijanja i u odrasloj dobi. Ne samo to, nego je kod štakora pijanaca u odrasloj dobi oslabio protustresni mehanizam i povećana mu je osjetljivost na stres. Slično je zabilježeno i kod ljudi. Alkohol onemogućuje organizmu da se brani od stresnih podražaja, što može dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja ili depresije.

Nedavno je istraživanje na Harvardu utvrdilo da i marihuana uzrokuje kronične probleme. Klinci koji su pušili marihuanu prije šesnaestog rođendana imali su intelektualne smetnje u dobi od 22 godine, a što je ranije pojedinac počeo konzumirati marihuanu, to su mu slabije bile mentalne funkcije, poput pamćenja detalja, donošenja odluka i snalaženja u situacijama koje se brzo mijenjaju.

Nažalost, prijemčivost na vanjske okolnosti čini mlade izrazito osjetljivima i na nasilje i zlostavljanje, okolnosti na koje ne mogu utjecati. Oni koji su kao djeca bili izloženi nasilju, zlostavljanju, podsmjehu ili odbijanju postaju trajno neotporni na stres. Traumatična iskustva u adolescenciji trajno remete funkcioniranje stresnog mehanizma, stvarajući ljude koje lako slamaju teške životne situacije. Još nezgodnije, stres doživljen u mladoj dobi uzrokuje kvar na genima, koji se prenosi i na iduće generacije.

Ipak, većina mladih dobro prebrodi adolescenciju i razvije se u zdrave odrasle ljude. Samo što je sada izvjesno da je nužno pod svaku cijenu zaštititi tinejdžere od nepovoljnih utjecaja iz okoline, ali i od samih sebe, da im budućnost ne bi bila nepovratno ugrožena.