Dijabetička prehrana - formula za uspjeh

Suprotno raširenu mišljenju, imati šećernu bolest ne znači prijeći na posebnu vrstu prehrane i pridržavati se detaljna jelovnika na kojem su skupe, bezlične i neukusne namirnice. Hrana koja se preporučuje dijabetičarima temelji se na principima pravilne prehrane, kakva se preporučuje svim ljudima. Ciljevi pravilne prehrane su osigurati dovoljno energije i hranjivih tvari te održati dobru kontrolu glukoze (šećera) u krvi, što će dugoročno prevenirati akutne i kronične komplikacije i pomoći u održavanju normalnih vrijednosti krvnog tlaka, postizanju ili održavanju normalne tjelesne težine te prevenciji dislipidemije i bolesti srca i krvnih žila.

U praksi se upotrebljavaju različiti pojmovi: dijeta za oboljele od šećerne bolesti, slobodna prehrana, nutricijsko liječenje. Što god izabrali, u osnovi je riječ o pravilnom načinu prehrane. Jedan od ciljeva je poboljšati kvalitetu života te je približiti kvaliteti života opće populacije, što ipak ne znači svakodnevno konzumiranje pržene hrane, namirnica od bijelog brašna, slatkiša, gaziranih pića, alkohola i slično, neredovite obroke ili obroke u neprimjerenim količinama.

Osnovne odrednice su uvođenje veće količine različitih "dobrih" namirnica: voća, povrća i cjelovitih žitarica koje imaju visoku hranjivu vrijednost, a malo masti i kalorija, te smanjenje unosa namirnica životinjskog podrijetla, soli, šećera i alkohola.

Svijest o ozbiljnosti bolesti i spoznaja da sam može puno pridonijeti, glavni su poticaji bolesniku da promijeni prehrambene navike. Drugim riječima, ključ uspjeha je u dobroj edukaciji, uz individualiziran pristup, čiji je cilj da oboljeli nastavi uživati u hrani, dakako uz određeni odabir, te pronađe nove namirnice.

Mjerenje glukoze prije uzimanja obroka s ugljikohidratima i točan izračun ugljikohidrata od ključne su važnosti za postizanje dobre samokontrole. No, ne smijemo zaboraviti ni važnost tjelesne aktivnosti u svakodnevnom životu.

Razlike u prehrani postoje, ali ne zbog određenog tipa šećerne bolesti nego zbog različitih potreba organizma. Energetski unos, bez obzira na to ima li netko šećernu bolest ili ne, izračunava se svakom pojedincu na osnovi visine, tjelesne težine, spola i tjelesne aktivnosti (napor na poslu, rekreacija, sport). Broj obroka ovisi, pak, o vrsti terapije. Biramo "dobre" namirnice, koje se preporučuju i ostatku populacije, a izbacujemo one koje nisu poželjne zbog neke druge bolesti ili stanja organizma.

Unatoč mogućim odstupanjima, osnova ostaje ista. Svaki dan treba jesti različite namirnice kako bi se postigla ravnoteža triju ključnih elemenata prehrane: ugljikohidrata, bjelančevina i masti uz mikronutrijente.

Što se tiče sastava makronutrijenata, prema preporukama Američkoga dijabetičkog društva (ADA) dijeta za šećernu bolest ima visok udio ugljikohidrata (45-60 posto energijskog unosa), a preporučljiv unos masti je do 35 posto, bjelančevina od 12 do 20 posto ili između 0,8 i 1,0 g/kg tjelesne mase kod bolesnika s bubrežnim oštećenjem. Preporučuje se i unos od 25 do 35 g topljivih dijetnih vlakana dnevno.

Mjerenje glukoze prije uzimanja obroka s ugljikohidratima i točan izračun ugljikohidrata od ključne su važnosti za postizanje dobre samokontrole

Kod unosa masnoća poželjan udio višestruko nezasićenih masnih kiselina je 10 posto ukupnoga energijskog unosa, a glavninu unosa nezasićenih masnih kiselina, prema načelima mediteranske prehrane, činile bi jednostruko nezasićene masne kiseline. Udjel zasićenih masnih kiselina treba biti manji od 7 posto ukupnoga energijskog unosa, unos kolesterola manji od 200 mg/dan, a transmasnih kiselina do jedan posto ukupnoga energijskog unosa. Dopuštene su minimalne količine alkohola, što za žene znači jedno alkoholno piće na dan ili manje, odnosno dva alkoholna pića za muškarce. Ukupni unos soli dopušten je između 3 i 6 g/dan.

Mediteranska dijeta s nižim postotkom ugljikohidrata, većim postotkom jednostruko nezasićenih masnoća i povećanim unosom prehrambenih vlakana može se preporučiti u razdoblju do dvije godine.

Enteralni pripravci nove generacije su niskokalorični, sadrže sporo otpuštajuće ugljikohidrate niskoga glikemičkog indeksa, jednostruko nezasićene masne kiseline i dijetna vlakna, te imaju točno definiranu količinu energije. Zbog tih svojstava enteralni pripravci održavaju stabilnu razinu glukoze u krvi, što rezultira boljim vrijednostima glikoliziranog hemoglobina (Hba1c - upućuje na prosječnu vrijednost šećera u posljednjih osam do 12 tjedana).

Izrada plana prehrane zahtijeva individualan pristup, pri čemu je potrebno uzeti u obzir mnoge čimbenike: dob, spol, indeks tjelesne mase, aktivnosti, socijalno-ekonomski status, kulturološke i vjerske značajke, prehrambene navike, ritam dnevnih aktivnosti, istodobno postojeće bolesti (komorbiditet), vrstu terapije, intelektualne sposobnosti i spremnost za promjenu životnih navika.

Kako bi dobili što bolji uvid u navike te jednostavnije i realnije sastavili plan prehrane, dobro je pisati dnevnik prehrane (unos hrane i pića) i tjelesnih aktivnosti, te uzeti anamnezu prehrane (vrijeme obroka, broj obroka, namirnice koje se često konzumiraju, način pripreme hrane, mjesto konzumiranja obroka - kod kuće, na poslu, u restoranu).

Da bi se ispravno slijedio plan prehrane, valja razumjeti šećernu bolest, ulogu ugljikohidrata i povezanost njihova unosa s razinom glukoze u krvi, što se usvaja najprije teoretskom, a potom i praktičnom edukacijom. A najvažnije je ne samo svladati znanja, nego ih poslije i koristiti.

Najčešći krivac za visoke i niske vrijednosti glukoze u krvi je neprepoznat loš raspored ugljikohidrata. Da bi se to izbjeglo, u Hrvatskoj se za sastavljanje jelovnika najčešće primjenjuje ADA (American Diabetes Association), sustav podjele namirnica u šest skupina: kruh i zamjene (krumpir, kesten, grašak, slanutak, ječam, kukuruzne pahuljice, griz, tjestenina, riža...), mlijeko i zamjene (jogurt, stepko, kefir), voće, povrće, meso i zamjene, te masnoće i zamjene. Sve vrijednosti u skupinama izražene su u "jednoj jedinici". Unutar iste skupine namirnice nemaju jednaku težinu (kao što je u kuharici sve izraženo u 100 g), ali su jednakovrijedne što se tiče ugljikohidrata, bjelančevina, masti i kilokalorija (kilodžula). Na primjer:

• u skupinama "kruh i zamjene" i "voće" 1 jedinica = 15 g ugljikohidrata,
• u skupini "mlijeko i zamjene" 1 jedinica = 12 g ugljikohidrata,
• u skupini "povrće" 1 jedinica = 5 g ugljikohidrata.

Bolesnici na intenziviranom liječenju (četiri do pet doza inzulina dnevno), ili oni koji koriste inzulinsku pumpu koja kontinuirano isporučuje inzulin, dozu inzulina prilagođavaju količini ugljikohidrata (tzv. slobodna prehrana). Da bi se izračunala količina ugljikohidrata, kod planiranja obroka koristi se metoda brojanja ugljikohidrata, što predstavlja ravnotežu između ugljikohidrata u obroku, doze inzulina i razine glukoze nakon jela. Taj inzulinsko-ugljikohidratni omjer može se izračunati uz pomoć "pravila 500" za djecu stariju od 12 godina i odrasle, i to samo ako bolesnik prepoznaje ugljikohidrate u obroku, zna ih prebaciti u jedinice ugljikohidrata, zbrojiti i podijeliti s prethodno izračunatim "pravilom 500" dobivenim dijeljenjem brojke 500 s ukupnom dnevnom dozom inzulina. Tim izračunom dobivena doza nije konačna jer na nju utječe i glukoza izmjerena neposredno prije obroka. Ako su vrijednosti povišene, dozu treba prilagoditi koristeći se korektivnim faktorom (dobiva se dijeljenjem brojke 100 s ukupnom dnevnom dozom inzulina). Ako su izmjerene vrijednosti hipoglikemične, treba ih riješiti po smjernicama, s ciljem dobrih vrijednosti poslijeprandijalne glukoze. Ako bolesnik svlada računanje doze inzulina prema uzetoj količini ugljikohidrata, postići će dobru regulaciju glukoze u krvi nakon obroka i zadovoljavajuću razinu glikoliziranog hemoglobina. Kvaliteta života se popravlja, a zadovoljstvo raste.

Kod kupovanja namirnica treba čitati deklaracije koje sadrže podatke o energetskoj vrijednosti i količini ugljikohidrata. Količina ugljikohidrata uvijek se odnosi na 100 g namirnice, s tim da je katkad naveden i podatak o vrijednosti u porciji ili pakiranju. Na osnovi podataka o količini ugljikohidrata u 100 g namirnice, svatko može izračunati koliko će grama ugljikohidrata unijeti tijekom obroka.

Katkad su na namirnicama navedene BE jedinice. Prema Njemačkom dijabetičkom udruženju, jedna BE jedinica označava jednu krušnu jedinicu (Broteinheit) i sadrži 12 g ugljikohidrata.

Glikemijski indeks pokazuje koliko brzo različite vrste hrane bogate ugljikohidratima podižu razinu glukoze u krvi.

Namirnice s visokim glikemijskim indeksom brzo se razgrađuju i uzrokuju nagli porast šećera u krvi, za razliku od namirnica s niskim glikemijskim indeksom koje se sporije razgrađuju, održavajući tako razinu šećera u krvi stabilnijom dulje vrijeme.

Najbolje je jesti kombinaciju jednostavnih i složenih ugljikohidrata. Prednost složenih ugljikohidrata je u tome što ih organizam dulje razgrađuje u šećer, pa on sporije ulazi u krvotok, a samim time daje nam dulji osjećaj sitosti i bolje vrijednosti šećera. Najvažnije po pitanju ugljikohidrata nije koju vrstu jedemo nego koliko jedemo.

Pravilna prehrana temelj je liječenja šećerne bolesti i ne postoji druga čarobna terapija kojom se vrijednosti glukoze u krvi mogu održavati u željenom rasponu. Razvijanje svijesti o važnosti prehrane, edukacija o ugljikohidratima, svakodnevna primjena naučenog, redovite kontrole glukoze prije davanja terapije i dva sata nakon jela, redovita tjelesna aktivnost i motivacija bolesnika formula je uspješna liječenja.

Osnovna načela temelje se na pravilnom rasporedu i broju obroka, ovisno o vrsti terapije, stanju glikemije i izračunu vrijednosti energetskog unosa prema indeksu tjelesne mase. Smanjenje vrijednosti HbA1c već za jedan posto znatno smanjuje rizik od nastanka komplikacija šećerne bolesti. Dakle, možemo zaključiti da već i male promjene na tanjuru donose zdravlje i zadovoljstvo u naš život.