Marihuana - otrov, lijek ili oboje?

Zabranjeno voće je najslađe. (Narodna mudrost)

Do sada ništa nije izazvalo toliko kontradiktornih rasprava kao marihuana. Zadnjih dvadesetak godina ona je u cijelom svijetu česta tema mnogih stručnih skupova, okruglih stolova i debata; u svim zemljama o njoj se puno govori i piše, vode se kontroverzne rasprave, polemizira se i iznose suprotstavljena stajališta. I dok jedni ističu njezina ljekovita svojstva te traže dekriminalizaciju i korištenje u medicinske svrhe, drugi žele legalizaciju, a treći to sve osporavaju i traže strogu zabranu uzgoja, posjedovanja i korištenja te primjenu vrlo oštrih zakonskih sankcija. Svi oni iz brojnih istraživačkih studija uzimaju samo one činjenice koje idu u prilog njihovoj tvrdnji zanemarujući ono što bi ih demantiralo.

Neki kažu da je alkohol puno opasniji od marihuane i da je treba legalizirati. Drugi tvrde da bi se njezinom legalizacijom punio državni proračun, a ne džepovi dilera. Najmanje je onih koji na temelju relevantnih činjenica stručno i znalački tvrde u kojoj mjeri je marihuana lijek, a u kojoj otrov, jer ona je zasigurno i jedno i drugo pa odgovorno predlažu i donose mudre odluke o dekriminalizaciji.

Marihuana je laka halucinogena droga koja se dobiva od osušenog usitnjenog lišća i rascvjetanih vrhova biljke indijske konoplje (Cannabis indica). Sadrži oko 426 kemijskih tvari, od kojih neke djeluju antibakterijski, neke opuštaju, a neke mogu izazvati halucinacije. Njezin glavni psihoaktivni sastojak je tetrahidrokanabinol (THC) koji se u marihuani kreće od 0.2 do 3 posto, a neke novije vrste mogu sadržavati i 20 posto THC-a. THC se sporo eliminira iz tijela i dugo djeluje, za razliku od nikotina, zbog čega pušač često pali novu cigaretu. 

Hašiš se sastoji od mehanički izdvojene konopljine smole sastrugane s lišća i nakupina na stabljici. Jači je od marihuane i sadrži 15 do 50 posto THC-a. Najjače je hašišovo ulje - ekstrakt otopine smole.

Osim THC-a, marihuana u lišću ili cvjetnim vrhovima ima stotine različitih biokemijskih tvari koje se pušenjem s dimom unose u dišni sustav i oštećuju ga. Uporaba u obliku čaja ili kolačića je manje štetna.

Marihuana može promijeniti stanje svijesti pušača i doživljavanje stvarnosti, stvoriti osjećaj ugode, euforije i zbunjenosti te niz fizičkih simptoma te tako utjecati na naše psihičko i fizičko stanje. Razvija psihičku ovisnost, iako ne postoji mogućnost predoziranja.

U rječniku psihijatrijskog nazivlja Dr. Hudolin tvrdi: „Pušenje ili drugačije uzimanje marihuane kod potrošača dovodi do osobitog psihičkog stanja koje karakteriziraju lagana somnolencija (pospanost) sa suženjem svijesti, disocijacija ideja, euforija i ugodne seksualno obojene halucinacije. Karakteristične su promjene u doživljavanju vremena i prostora, sve stvari izgledaju daleko, a svaka minuta vrlo duga“. 

UN-ovom konvencijom, indijska konoplja, od koje se dobiva marihuna, uvrštena je na popis droga. Hrvatska i mnoge zemlje svrstale su je u lake droge, a njezin uzgoj, preradu, uporabu i distribuciju sankcioniraju. 

U zemljama u kojima je dekriminalizirana u medicinske svrhe za liječenje i ublažavanje bolova kod propisanih dijagnoza (epilepsija, multipla skleroza, rak, AIDS...) marihuana se kupuje u ljekarni na liječnički recept u obliku inhalata, kapsula, ulja ili cvijeta za čajeve. Iako su svi proizvodi od iste biljke, velika je razlika između marihuane za rekreativno pušenje i medicinske marihuane koja se izdaje na liječnički recept.  

Marihuana ljekovito djeluje na mozak, a preko mozga i na imunosni sustav i tisućama godina se koristi u rekreativne i medicinske svrhe.

Ljekovita svojstva marihuane su otkrivena u Kini 2700 godina prije Krista i sigurno je najstarija ljekovita biljka koja se i danas na Istoku, osobito u Indiji, koristi kao tradicionalni pučki lijek. Kao lijek koristili su je i drevni Grci i Egipćani. Antički liječnik Galen iz 2. stoljeća pisao je da su u Carskom Rimu servirali indijsku konoplju radi stvaranja ugode i povećanja užitka.

U Europi su počeli koristiti kanabis u ljekovite i rekreativne svrhe mnogo kasnije, međutim, 1484. papa Inocent VIII je zabranio njegovu uporabu pa se korištenje nije više spominjalo u javnosti. Tek 1839., kada se nakon višegodišnjeg službovanja u Indiji u domovinu vratio Irski liječnik W. B. O'Shaugnessy te opisao svoja iskustva u primjeni marihuane u liječenju i objavio studiju o ljekovitosti kanabisa, europska medicina počinje je koristiti za smirivanje i ublažavanje bolova, liječenje migrene, reumatizma, epilepsije, menstrualnih bolova i neuralgije te kao analgetičko i hipnotičko sredstvo.

Brojna istraživanja terapijske primjene halucinogena provedena su između 1950. i polovine šezdesetih godina dvadesetog stoljeća te je napisano nekoliko desetaka knjiga i više od tisuću istraživačkih kliničkih radova. Inicijator i začetnik stručnog istraživanja djelovanja kanabisa na psihu je bio francuski psihijatar Jacques-Jozeph Moreau de Tours, koji je 1845. u Parizu objavio knjigu Hašiš i duševna bolest na više od 400 stranica, u kojoj je vjerno opisao vlastite doživljaje jer je tijekom ispitivanja i sam konzumirao hašiš.

Potkraj 19. stoljeća Europom kruže priče o zagonetnoj drogi s Istoka. Čak je i britanski parlament, da bi dobio uvid u korištenje kanabisa u Indiji, 1893. formirao komisiju čija zadaća je bila utvrditi istinu o djelotvornosti produkata kanabisa u liječenju različitih bolesti. Nakon više od 1200 razgovora s onima koji primjenjuju kanabis u liječenju, kao i s onima koji ga koriste u medicinske i rekreativne svrhe, podnijeli su opširno izvješće na tri tisuće stranica te zaključili da nema svrhe zabranjivati korištenje kanabisa u medicinske i rekreativne svrhe.

U SAD-u se 1910. naglo počinje širiti prava epidemija korištenja marihuane, poglavito među siromašnim crnačkim stanovništvom. Nakon petnaestak godina dolazi do njezine kulminacije, ali i prave uzbune protiv korištenja marihuane. Kao odgovor na događaje, 1926. hapse se prodavači i potrošači, javlja se sumnja u ljekovitost marihuane, a prema izvješćima pripisuje joj se 80 posto zločina. Najveći protivnik ove droge, Harry Anslinger, direktor Federalnog ureda za narkotike, u svom izvješću Kongresu kaže: „Marihuana je ubojica mladeži, uzrok razbojstva, umorstva, silovanja, krađe, moralne degeneracije, ludila...“. Konačno, 1937. američki Kongres donosi poznati i kasnije vrlo osporavani zakon o općoj zabrani kanabisa, čak i u medicinske svrhe, a pušenje marihuane kažnjava s pet do 15 godina zatvora.

Slijedeći primjer SAD-a, mnoge europske zemlje, među njima i bivša Jugoslavija, u svoje zakone unose zabranu uporabe marihuane, ne samo u rekreativne nego i u medicinske svrhe. Svi su očekivali da će zabrane i oštre kazne smanjiti uzgoj, potrošnju i prodaju droga kanabisa, no došlo je do povećanja. 

Znanstvenici su na temelju rezultata istraživanja prikazali istinu o marihuani, ali njihov glas nije imao odjeka jer su se vlasti držale zakona. Prva studija koja je pokrenula odgovorne da sagledaju nastalu situaciju je izvješće njujorškog gradonačelnika iz 1944. pisano na temelju eksperimenata na zatvorenicima dragovoljcima, u kojem je utvrđeno da višegodišnje pušenje marihuane nije pokazalo ikakva duševna ili tjelesna oštećenja te je dokazano da pušenje marihuane ne potiče razvrat, hiperseksualnost ni prostituciju. To je ohrabrilo mlade Amerikance, ali i stanovnike drugih zemalja da počnu masovnije pušiti marihuanu.

Porast broja konzumenta je doveo do povećanja ilegalnog uvoza marihuane, oštre kritike zakona i pritiska javnosti te atmosfere u kojoj su neke države SAD-a ublažile prestroge zakone, tako da su pušenje marihuane tretirali prekršajem i kažnjavali ga globom. Aljaska je 1975. proglasila neustavnim miješanje vlasti u privatnu uporabu marihune. Budući da njezina dekriminalizacija nije dovela do povećanja konzumiranja, posjedovanje male količine ove droge za vlastitu uporabu od 1978. u SAD-u praktično prestaje biti kazneno djelo.

Tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća mnogi istraživači su ukazivali na to da se marihuani pripisuju veliki štetni učinci, a da je ona neusporedivo manje opasna od legalnog alkohola. Objavile su se mnoge knjige kojima se ukazuje na pozitivne strane marihuane i ističe da nema dokaza da  korištenje marihuane izaziva nasilje, zločine, agresivno i antisocijalno ponašanje. Mnogi uglednici i političari ukazivali su da se za nekoliko grama marihuane građani proglašavaju kriminalcima i stalno je rastao broj građana koji su se zalagali za njezinu legalizaciju.

Ove promjene su pokrenule snažan val za legalizaciju droge u zemljama izvan SAD-a. U tom pogledu prednjači Nizozemska, u kojoj džez-muzičari javno puše marihuanu, a 1970. samo u Amsterdamu ju je konzumiralo 30.000 građana. U izvješću britanske Savjetodavne komisije za ovisnosti o drogama iz 1968. piše da ljudi, osobito mladi, pripadnici svih društvenih slojeva redovno uživaju kanabis i ponašaju se kao i građani koji to ne čine. U Njemačkoj je 1970. provedena anketa na psihijatrijskim klinikama, koja je pokazala da se 34 posto psihijatara i 71 posto sociologa i psihologa izjasnilo za kontroliranu prodaju kanabisa. Procijenjeno je da 30 posto srednjoškolaca puši marihuanu, a 700.000 građana uživa hašiš.

Distribuciju medicinskog kanabisa su legalizirale Rumunjska, Francuska, Italija, Njemačka, Austrija, Češka i druge zemlje EU-a, a od 2013. Hrvatska je legalizirala primjenu medicinskog kanabisa za teža oboljenja. Riječ je o uljima i kapsulama, ali ne i o „jointu“.

Već dugi niz godina broj korisnika marihuane i drugih produkata kanabisa u stalnom je porastu u svim zemljama svijeta, i, ono što je najgore, granica početka konzumacije spušta se sve niže, čak među osnovnoškolce. Rezultati ESPAD istraživanja iz 2011., koje je provedeno u  24 zemlje članice EU-a i Norveškoj, pokazali su da je među 15 i 16-godišnjacima marihuanu isprobalo od 5 posto u Norveškoj do 42 posto njih u Češkoj.

To je fenomen koji zabrinjava ne samo roditelje i škole nego i društvo u cjelini. U takvim slučajevima logično je očekivati veću brigu roditelja, pojačan edukativni i preventivni rad u školama i dobro organizirane društvene akcije. Umjesto toga, zapljusnuo nas je golemi val dekriminalizacije i legalizacije marihuane u medicinske i rekreativne svrhe koji se posljednjih godina širi cijelim svijetom. Mnoge zemlje popuštaju tom velikom pritisku, mijenjaju stroge zakonske odredbe kojima su pokušale spriječiti zloporabu te droge pa dekriminaliziraju a neke i legaliziraju marihuanu.

Umjesto pravilno usmjerenim odgojem, edukacijom i prevencijom, širenje kanabisa se sprječavalo strogim zakonima, zaboravljajući pritom da se silom postižu suprotni rezultati od željenih. Usto, na ilegalnom tržištu je sadržaj THC-a u marihuani tri do pet puta veći pa bi u skladu s tim bilo mudrije marihuanu legalizirati, uspostaviti tvorničku proizvodnju i slobodnu prodaju kao i cigareta jer bi se na taj način uspostavila određena kvaliteta, a dileri bi ostali bez lake zarade.

U zaključku možemo reći da su zabrane, kazne, sila i represija uvijek izazivale prkos, revolt i bunt te stvarale golemo zlo koje je kasnije teško popraviti. S druge pak strane, edukacija, odgoj i prevencija uz buđenje i razvijanje svijesti kod mladih jedini je put koji je uvijek do sada davao dobre rezultate. Stoga mijenjajmo taktiku jer mudrost kaže: „Najjači je čovjek koji zna“.