Crni jasen - sok s nebesa

Sigurno ste čuli za biblijsku manu. Mistična hrana koju je Bog redovito slao na zemlju da nahrani Židove u povratku s egzodusa uvelike lomi botanička koplja. Koja bi to biljka bila? Je li mana uopće biljni proizvod ili medna rosa koju proizvode kukci, osušena na pustinjskom vjetru? Je li objašnjenje mistično ili znanstveno? Odgovor vjerojatno nikad nećemo naći, pa su stoga pragmatični i praktični ljudi našli svoju verziju odgovora - sok crnog jasena kojeg proglasiše manom. Velike li časti za biljku - najlegendarnija hrana s nebesa utjelovila se u skromnom stablu. Crni jasen nema medicinsku spektakularnost sikavice niti legendarnost ginka. Crni jasen ima samo slatki sok, u žličici kojeg se skriva sasvim posebna priča ljubljenog svijeta biljaka.

Crni jasen (Fraxinus ornus) raste na području od Španjolske do Armenije te na sjeveru do Poljske. Kako je Mediteran jedna od kolijevki civilizacije, crni jasen našao je svoje mjesto u primjeni vrlo davno. Zanimljivo, pripada obitelji maslina (Oleaceae), koja je postala i simbol starih kultura čija naslijeđa i dalje njegujemo. To je grm ili stablo visine do 20 metara. Mladim stablima je kora glatka, a kasnije ispucana. Listovi su rasperjani, neparno razdijeljeni na pet do devet liski. Biljka je medonosna, a cvjetovi brojni i maleni, skupljeni u velike cvatove.

Premda se sadi i kao ukrasno stablo, kod nas je priča o crnom jasenu prilično nepoznata. Možda je čak samo ime razlog tome. Iako crni jasen ima još nekoliko naziva (primorski jasen, gorski jasen), u našem jeziku nismo ga posvetili simbolici mane. No, gotovo sve velike nacije u njegovu imenu stvorile su svoj hommage mani: Francuzi ga zovu le frêne à manne, Englezi manna ash, a Nijemci die Manna-Esche. Priča je navodno započela u srednjem vijeku. Odavno su ljudi zarezivanjem kore stabla dobivali ukusni slatki sok, pa je nekom palo na pamet da ga poistovjeti s manom, hranom s nebesa. Danas u prehrani postoji slatkofobija, ali nekoć je slatko bilo rijedak okus, dar iz prirode. U 17. stoljeću već je zapisano kako "lagano čisti žuč i sluz te time čisti flegmu iz mozga". Danas je takva terminologija zastarjela, ali je dovela do istraživanja što se to skriva iza slatkoće mane crnog jasena.

Francuski kemičar Joseph Louis Proust (1754. - 1826.) bio je fasciniran slatkim okusom prirode. Istraživao je voće, slatke biljke i med. Prvi je dokazao da med i grožđe sadrže isti šećer (glukozu). Zahvaljujući njemu otkriven je i manitol, koji je dobio ime po prvom otkrivenom izvoru - mani iz crnog jasena. Sok jasena zaista sadrži uglavnom manitol. No, sadrži i šećer manozu, čije ime nedvojbeno dokazuje svoje botaničko podrijetlo. Sok jasena naučio nas je puno toga. Za slatki okus i dan-danas mislimo kako potječe od šećera, no manitol je poliol, alkohol s više hidroksi skupina i nije šećer. Više od dva stoljeća kemičari su svjesni kako slatki okus nije privilegija šećera nego i drugih tvari. Tako su manitol i mana otvorili poglavlje zaslađivača, te započeli eru istraživanja kojih ćemo biti svjesni tek kasnije.

Manitol se slabo apsorbira iz crijeva. Davni komentar kako "čisti žuč i sluz" je u svojoj srži točan. Budući da se slabo apsorbira, djeluje kao blagi laksativ. Zovemo ga osmotskim laksativom, jer zbog slabe apsorpcije manitol "navlači" na sebe dodatne molekule vode, što sadržaj crijeva čini većim, olakšava njegovo gibanje i problem zatvora.

Premda manitol i manoza čine glavni dio sastava mane iz jasena, biljna kemija uvijek nam skriva i pokoje iznenađenje. Ona sadrži i fraksin, kumarinski spoj kojeg nalazimo u korama nekih biljaka. Kada fraksin uđe u crijeva, naše bakterije razgrade ga u spoj fraksetin. On je po biološkoj funkciji antioksidans, no njegov mehanizam djelovanja je složeniji od opće percepcije, što antioksidans jest. Većinom antioksidanse doživljavamo kao molekule koje "trče" po tijelu, hvataju slobodne radikale i tako štite vitalno važne molekule od oštećivanja. No to je djelomično točno. Naime, fraksetin pripada neobičnoj klasi prirodnih spojeva koji su sami slabi antioksidansi, ali u čovjeku stimuliraju antioksidativne enzime te na taj način štite stanice od slobodnih radikala. Primjerice, toj klasi pripadaju i glukozinolati iz crne rotkve. Neki smatraju kako dio opaženoga povoljnog djelovanja crnog jasena na probavni sustav dugujemo i fraksinu.

Problem zatvora (opstipacije) odavno je prepoznat, a ekstrakti biljaka prvi su se koristili u korekciji ovog problema. Mogli bismo ih podijeliti u više klasa, no dvije možemo istaknuti. Prva klasa su "grubi" laksativi, mahom biljke s antrakinonima poput sene, krkavine i nekih ekstrakata aloje. Ti spojevi se aktiviraju (metaboliziraju) u crijevima pod utjecajem crijevne flore, pa im zato treba vremena za djelovanje - tipično se uzimaju navečer da bi iskazali svoje djelovanje ujutro. Nazivamo ih "grubima" jer snažno aktiviraju peristaltiku (gibanje) crijeva, mogu iritirati sluznicu i ne bi se smjeli koristiti odveć dugo jer izazivaju problem navikavanja. Naravno, iznimno su djelotvorni i odlični su za brzu korekciju problema, a za dugotrajnu uporabu ipak bi trebalo naći sigurniji način korekcije problema. Takvi snažni laksativi nisu primjereni za uporabu kod djece.

Druga klasa su "nježni" laksativi koji su uglavnom osmotski. U tu klasu pripadaju različite tvari, od laktuloze, već spomenutog manitola do raznih prirodnih velikih molekula, "sluzi", poput slavnog psilijuma. Oni su prikladniji za primjenu kod djece te trajnije korištenje kod odraslih. Na sličan način djeluju neki sokovi, a ne samo izolirani spojevi, poput svima poznatog soka šljive. Mnogi prirodni osmotski laksativi nisu samo "navlačitelji vode". Znatan dio njih, uključujući i manitol, hrani i povoljno djeluje na ljudsku crijevnu floru. Zbog toga oni nisu samo "nježni" laksativi koji će osmotskim djelovanjem olakšati zatvor nego će potaknuti i dobre bakterije crijeva.