Kičica - tako slatka, a toliko gorka

Polaganom igrom gena neke biljke evolucijski su nastale od zajedničkog pretka prije milijardu godina i poprimile oblik kakav danas imaju. To, međutim, ne vrijedi za kičicu (Centaurium erythraea, Gentianaceae). Ona je došla ravno iz vilinske zemlje jedne tople ljetne noći za mladog mjeseca. Dok su vile nosile zvijezde na počinak, jedna je ispala iz njihovih ruku i rasula se u bezbroj prelijepih ružičastih zvjezdica i zauvijek ostala s nama. Ako ste obazrivi, naći ćete trag zvjezdane prašine iza njezinih cvjetića. Pa zašto je onda tako slatka biljka toliko prokleto gorka?

Mnoge otrovne tvari iz biljaka gorkog su okusa, što nam treba služiti kao upozorenje da ih ne jedemo. To je evolucijska prilagodba organizma na potencijalno otrovne tvari iz prirode. Čak i kad bismo ih pojeli, okus gorkog refleksno potiče lučenje probavnih sokova, pogotovo u želucu, i lučenje žuči, čime ih organizam pokušava ubrzano izbaciti. Srećom, nisu sve gorke tvari otrovne, a mi smo u vrlo neobičnoj evolucijskoj igri štetnosti i koristi gorke okuse u biljkama iskoristili da si pomognemo.

Tvari gorkog okusa koristimo za poticanje apetita i poboljšanje probave. Ne moramo uvijek ići u striktnu medicinu, podsjetimo se samo brojnih likera koji se piju kao aperitivi. Gotovo svi u pravilu sadrže gorke biljke. U vrijeme kad je industrijska hrana krcata prenaglašenim i slatkim okusima, povratak gorkom je in a ne out.

Po cijelom planetu priroda se pobrinula za okuse gorkog, kako u hrani tako i u ljekovitim biljkama. U Južnoj Americi, primjerice, to je boldo (Peumus boldus); u našim planinskim krajevima to su srčanik (Gentiana lutea) i kičica; u primorskim krajevima nalazimo gorki pelin (Artemisia absinthyum), jednožilnu žušku (Blackstonia perfoliata) i kičicu; u kontinentalnim krajevima nalazimo kičicu. Sigurno ste zamijetili da se jedna biljka ponavlja u svim krajevima...

Postoji, naravno, nekoliko vrsta roda Centaurium relativno sličnog kemizma. Rod je iznimno rasprostranjen po cijeloj našoj zemlji, a biljka nas iznenađuje prilagodbom na različite klimatske uvjete. Zanimljivo, od četiri nabrojane gorke vrste, čak tri pripadaju obitelji Gentianaceae - kičica, srčanik i jednožilna žuška. Dijele i sličan kemijski sastav, barem u pogledu gorkih molekula. U svijetu fitoterapije kičica kao da je uvijek živjela u sjeni daleko poznatijeg srčanika, no njezina uporaba opstala je do današnjih dana.

Gorke tvari koje sadrži kičica dijele se u dvije skupine. Jedne su manje gorke i osjete se kad ih razrijedite "samo" 12.000 puta - ti spojevi su sverozid i gentiopikrozid. Kako i dolikuje vilinskoj biljci, bila je vrlo obazriva s dvonošcima koji će je piti, tako da njih ima više. Druga grupa spojeva, centapikrin i deacetil-centapikrin, gorki su čak i kad ih razrijedimo četiri milijuna puta! To je strahovito puno, tako da samo spojevi iz srčanika konkuriraju kičici po gorčini. Srećom, ovih spojeva ima manje. Rijetko kad razmišljamo da su u svojoj gorčini biljke bile suptilne u održanju ravnoteže gorkih tvari različita stupnja gorčine. Taman koliko nam je ljekovito.

Gorčina kičice podsjetnik je na neka drukčija vremena. Nekad se u medicini puno pozornosti posvećivalo dobroj procjeni stvaramo li previše ili premalo želučane kiseline. Danas, usudio bih se reći nažalost, uglavnom posežemo za lijekovima i tvarima koji smanjuju kiselost želuca, čak i onda kad to nije potrebno.
Kičica, kao i srčanik, tipična je biljka za funkcionalnu dispepsiju, to jest lošu probavu. Osjećaj težine i nelagode nakon obroka, kao da nam hrana "stoji u želucu", uvijek bi trebali biti znak da potražimo stručnu pomoć i dijagnostiku prepustimo liječniku.

No, kad je posrijedi kičica, treba reći da je ona specijalist vrlo ciljanog djelovanja, jer potiče lučenje probavnih sokova, pogotovo na razini želuca, i pojačano lučenje žuči, što je odlika mnogih gorkih biljaka. Katkad i medicinski djelatnici strahuju hoće li nepažnjom primjena kičice potaknuti prejako lučenje želučane kiseline i na taj način izazvati hiperaciditet želuca, odnosno odveć niski pH. Srećom, iz studija u kojima se istraživao srčanik, koji ima vrlo sličan kemizam i mehanizama djelovanja kao i kičica, znamo kako pH nakon primjene ovakvih biljaka neće spustiti pH ispod fiziološke razine.

Moć gorkog proteže se i dalje od probavnog sustava. Gorke biljke poput kičice pomažu zdravlju dišnog sustava, a da toga nismo ni svjesni - pojačavaju lučenje i prije svega izbacivanje sluzi. Tome dajemo jedan simpatičan termin stare njemačke medicine - Entschleimung, što u prijevodu znači "desluzivanje", a pomaže ljudima koji stvaraju "previše sluzi" i često imaju infekcije dišnog sustava praćene "punim" sinusima i plućima. Premda smo takve nazive izbacili iz moderne medicine, ovdje su nam zanimljivi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog povijesnog konteksta primjene. Štoviše, čak i neki biljni lijekovi još imaju ovaj koncept. I da, danas je vrlo neobično davati gorke biljke u slučaju kašlja, odnosno za zdravlje dišnog sustava, zbog čega su biljke poput marulje i omana, gorke biljke kašlja, i pale u zaborav.

Svi smo zatrpani informacijama o brojnim načinima gubitka kilograma, o tome kako se zdravo hraniti i kako smanjiti apetit. U tom kontekstu, spominjati biljke koje potiču apetit kao da postaje blasfemično ili zastrašujuće. Ipak, promotrimo realni život.

Biljke poput kičice postaju zanimljive ljudima kojima je zbog nekih psihogenih razloga (anksioznost, depresija) smanjen apetit. Neovisno o drugim lijekovima koje osoba koristi, kičica može biti jedan od odabira, jer moderna fitoterapija vrlo je rado prihvatila kičicu i srčanik u kombinaciji s biljkama antidepresivnog ili anksiolitičkog (liječe tjeskobu) djelovanja. Drugi je razlog smanjen apetit tijekom oporavka od bolesti. Mnogi od nas prošli su taj proces, tijekom kojeg jednostavno osjećamo manjak apetita, premda smo svjesni da bez dobrog apetita nema ni dobrog oporavka. Treći, i najzanimljiviji razlog, je smanjen apetit u djece. Danas je to velik problem, pogotovo kod boležljive djece. Imajući na umu pozitivan učinak na dišni sustav, kičica katkad može biti mudar odabir kod djece oslabljena apetita i ujedno sklonih infekcijama dišnog sustava.

Čak i u preciznoj njemačkoj fitoterapiji doze su prilično široke: jedna do dvije žličice u obliku čaja dva do tri puta dnevno (što je otprilike 1-4 g suhe biljke na 150mL vode). Procjena doze može ovisiti o individualnom podnošenju gorkog okusa, jer su neki ljudi na njega vrlo osjetljivi i refleksno im može izazvati mučninu.

Može se spravljati i kao macerat (biljka se ostavi oko pola sata u mlakoj vodi i zatim ocijedi) ili kao infuz (biljka se prelije kipućom vodom, ostavi 10 minuta i ocijedi). Baš kao i aperitiv, u slučaju slabog apetita kičica se uzima prije obroka. No, nekima odgovara i nakon obroka, pogotovo u slučaju funkcionalne dispepsije.

Nekoć je kičica bila jedna od osnovnih biljaka kućne ljekarne, baš kao što danas doživljavamo kamilicu. Ona je ujedno i hommage gorkom okusu kojeg smo zaboravili. No, ova biljka, ispala iz vilinskih ruku, vratila se da nam postane prijatelj, čak i djeci.