Bolest poljupca - neugodna, ali ne i prestrašna

Bolesti i stanja / Opća medicina Ozren Podnar prof.

Infektivna mononukleoza teško se otkriva, jako iscrpljuje i zahtijeva puno odmora za potpun oporavak bez komplikacija

Uoči i u vrijeme važnog dvoboja Hrvatske i Njemačke u Davis Cupu 2007., naš teniski as Mario Ančić tjednima je imao povišenu temperaturu, kojoj liječnici nisu nalazili uzroka. Tako je zaigrao u singlu i u borbi parova, dajući sve od sebe unatoč lošem stanju. Tek je nakon susreta otkriveno da boluje od mononukleoze, točnije od njezina lakšeg oblika, uzrokovanog virusom Epstein-Barr.

Nitko nije pošteđen

Nakon tri mjeseca stanke, Ančić se u ljeto 2007. vratio tenisu, no nikad više nije bio onaj stari, što zbog ozljeda, što zbog ponovnog oboljenja od mononukleoze u proljeće 2009. Zbog nove epizode bolesti, propustio je nekoliko velikih turnira, poput Roland Garrosa i Wimbledona, a povratak je uslijedio tek početkom ove godine, nakon velikih odricanja.

Godinu i pol prije, još je jedan hrvatski tenisač obolio od mononukleoze. Roko Karanušić je u studenom 2005. po povratku s turnira u Dnjepropetrovsku doznao da ima tu bolest. "Odjednom mi je iskočila kvrga na vratu, veličine teniske loptice. Srećom, rođakinja mi je liječnica te je posumnjala na mononukleozu. Dva mjeseca morao sam provesti bez većih napora, uglavnom u vodoravnom položaju", pričao je Karanušić, kojemu su propisani samo lagana, kuhana hrana i minimum izlaženja iz kuće.

Mononukleoza je pogodila i kapetana nogometne reprezentacije Zvonimira Bobana u sezoni 1995./1996., baš kad je igrao u izvrsnoj formi, no nakon oporavka ju je brzo ponovno dosegnuo. Prošle je godine ista bolest utvrđena nadarenom vrataru Intera iz Zaprešića Mateju Delaču, koji je pretpostavio da se zarazio "pijući iz pogrešne boce".

Iako tenisači nisu ni po čemu izloženiji toj bolesti, slučaj je htio da je sredinom kolovoza i veliki američki tenisač Andy Roddick otišao na bolovanje zbog mononukleoze, nakon nekoliko mjeseci slabije forme i povećane iscrpljenosti. "Sretan sam što je uopće utvrđen uzrok mojih tegoba", naveo je Roddick, kojemu je dijagnosticiran blaži oblik mononukleoze.

I najbolji igrač posljednjeg desetljeća, Roger Federer, mučio se s tom bolešću 2008. Bolestan je nastupao, ne znajući što mu je, a kad je postavljena točna dijagnoza, liječnici su mu rekli kako bi mu bili zabranili igranje da su znali o čemu je riječ. No, Švicarac se temeljito oporavio i opet postao najbolji u svijetu.

Spor razvoj bolesti

Mononukleoza je virusna infekcija koja izaziva povišenu temperaturu, upalu grla, glavobolju, oticanje limfnih žlijezda, osobito na vratu, i iscrpljenost. Upala grla pomalo se pogoršava, tonzile otiču i postaju prekrivene bjelkastim ili žućkastim naslagama. Moguć je i ružičasti osip, što je vjerojatnije ako je oboljeli pogreškom dobio antibiotik ampicilin ili amoksicilin za upaljeno grlo. No, antibiotke nema smisla davati, jer mononukleoza nije bakterijska infekcija.

Razvoj bolesti je spor, pa oboljeli obično dugo ne znaju što ih je snašlo. Velik broj njih nastoji i dalje normalno izlaziti i raditi, no iscrpljenost ih napokon natjera na opsežnije pretrage, koje u konačnici dovedu do otkrića mononukleoze.

Prijenos slinom

Uzročnik je najčešće virus Epstein-Barr (EBV), a katkad i drugi uzročnici, primjerice citomegalovirus. Inkubacija (vrijeme od infekcije do pojave prvih simptoma bolesti) traje od četiri do osam tjedana, kod djece i kraće.

Često je nazivaju "bolest poljupca", jer se virus prenosi slinom, no ne mora uvijek posrijedi biti poljubac kao prijenosnik zaražene sline. Moguće ju je dobiti i kapljičnim putem kad inficirana osoba kašlje ili kiše, pijenjem iz iste čaše ili jedenjem istim priborom koji je rabio zaraženi. Ipak, infektivna mononukleoza nije toliko zarazna kao, primjerice, obična prehlada. Žrtve težeg oblika mononukleoze najčešće su adolescenti i mlađi odrasli ljudi, dok djeca obolijevaju od blažeg oblika, s manje simptoma, tako da bolest kod njih često prođe neopaženo.

Simptomi plus testiranje krvi

Posumnja li liječnik na infektivnu mononukleozu, može na temelju izraženih i nedvojbenih simptoma odmah postaviti dijagnozu, ali i provesti testiranje krvi. To se čini kako bi se otkrili ili povišeni limfociti ili protutijela na virus Epstein-Barr. Povišeni limfociti neće potvrditi infektivnu mononukleozu, nego samo ojačati sumnju na nju. Konkretnije rezultate daje testiranje na protutijela, iako ne otkriva prisutnost virusa u prvom tjednu zaraze, jer se u tako kratkom vremenu protutijela još nisu stvorila. Međutim, nakon pojave simptoma, test gotovo uvijek detektira protutijela.

Potporna terapija

Protiv infektivne mononukleoze nema specifične terapije koja bi uništila uzročnika, nego se propisuju mirovanje, puno tekućine i lagana hrana dok se organizam sam s njime ne obračuna. No, radi ublažavanja pratećih tegoba, koriste se lijekovi, primjerice kortikosteroidi za smanjenje otečenosti grla i tonzila, analgetici za ublažavanje bolova u grlu i glavobolje ili antipiretici za snižavanje povišene tjelesne temperature. Kako bi se ublažila bolnost grla, preporučuje se i grgljanje tople slane vode nekoliko puta dnevno.

Iako se sama bolest kao virusna infekcija ne može liječiti antibioticima, od bolesti oslabljen organizam pogodno je tlo za razvoj sekundarne, bakterijske infekcije sinusa ili tonzila, pri čemu je obično riječ o streptokoknoj infekciji, koju se tada napada antibioticima.

Dulji odmor - brži oporavak

Većina tegoba uzrokovanih infektivnom mononukleozom prolazi u roku nekoliko tjedana, no neke osobe bolje se osjećaju tek nakon dva do tri mjeseca. Mlađi ljudi, koji su i najčešće žrtve, obično su frustrirani zbog nemogućnosti kretanja, druženja i bavljenja sportom, pa se ukućanima preporučuje da im pruže moralnu potporu tijekom oporavka.

Što odmor bude dulji, to će i oporavak biti brži. Postupno jačanje intenziteta aktivnosti preporučuje se i zbog toga što bolest i dugo mirovanje znatno slabe mišiće i opću kondiciju. U suprotnom, brz povratak uobičajenim aktivnostima povećava rizik od ponovnog vraćanja bolesti.

Najozbiljnija komplikacija je puknuće slezene, organa koji uz jetru snosi najveći teret virusnog udara. Bol ispod lijevog dijela prsnog koša upućuje na zahvaćenost slezene i potrebu za žurnom liječničkom intervencijom. Naprsla slezena izaziva snažno krvarenje i ubraja se u hitne slučajeve. Da bi se izbjeglo puknuće slezene, valja pričekati barem mjesec dana od prestanka simptoma do ponovnog povratka energičnom vježbanju, dizanju tereta, napornom radu po kući ili u vrtu i sličnim aktivnostima. Liječnik je taj koji vam treba upaliti zeleno svjetlo kad je vrijeme za naporne aktivnosti.

Dok je puknuće slezene rjeđa komplikacija, češća je dehidracija, zbog nedovoljna unosa tekućine. Mnogi oboljeli suzdržavaju se od pijenja zbog bolnoga grla. Uz to, zabilježene su i anemija (smanjenje broja crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina), žutica i neurološke smetnje.

Strpljivo mirovanje uz pridržavanje liječničkih uputa najbolje je jamstvo da do komplikacija neće doći.

PREVENCIJA - SUZDRŽITE SE OD INTIMNOSTI!

Ako ste oboljeli od infektivne mononukleoze, spriječite širenje bolesti tako da izbjegavate grljenje i ljubljenje, kašljete ili kišete samo u maramicu i ne upotrebljavate zajednički pribor za jelo.

Izvan tijela virus ostaje aktivan nekoliko sati, pa je lako zaraziti druge preko predmeta koje ste primicali ustima, ili na koje padaju kapljice iz vaših usta. Te mjere potrebne su i barem dva mjeseca nakon nestanka simptoma, jer je virus i nakon toga još neko vrijeme prisutan u slini. Budući da ne postoji cjepivo, zaštita ljudi iz vaše okoline ovisi samo o vama.

Datum objave članka: 1. 10. 2010.