Ciljevi rehabilitacije koštano-mišićnog sustava

Rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, kao sastavnicom ukupne rehabilitacije, bave se fizijatri, tj. specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije, specijalnosti koja je usmjerena na prevenciju, otkrivanje i nekirurško, tj. konzervativno liječenje bolesti udruženih s nesposobnošću. Osim rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, fizijatri se bave rehabilitacijom akutne i kronične boli, osoba nakon amputacije ekstremiteta, ozljeda glave, kralježnice i mozga te brojnih drugih bolesti koje primarno ne moraju biti vezane uz sustav za kretanje. Danas se sve više govori o fizikalnoj medicini kao medicinskoj struci zaduženoj za poboljšanje kvalitete života s obzirom na to da je osnovni cilj rehabilitacije optimalno poboljšanje svih funkcija u svim vidovima življenja, uključujući medicinsku, socijalnu, emocionalnu i radnu dimenziju.

Za razliku od klasičnih načina medicinskog liječenja, koje predstavljaju otkrivanje i liječenje direktno usmjereno prema uzroku, odnosno patološkom procesu koji je doveo do bolesti, rehabilitacija podrazumijeva višekratne, simultane intervencije usmjerene prema uzroku i sekundarnim posljedicama ozljede ili bolesti

Kao što joj i samo ime kaže, specijalizacija se sastoji od dva dijela: fizikalne medicine koja se bavi dijagnostikom i liječenjem koštano-mišićnih bolesti pomoću lijekova, fizikalnih procedura i terapijskog vježbanja, te rehabilitacije koja zapravo predstavlja proces ponovnog osposobljavanja osobe s nesposobnošću u najvećoj mogućoj mjeri, i to putem primjene rehabilitacijskih načela i tehnika.

Za razliku od klasičnih načina medicinskog liječenja, koje predstavljaju otkrivanje i liječenje direktno usmjereno prema uzroku, odnosno patološkom procesu koji je doveo do bolesti (biomedicinski model), rehabilitacija podrazumijeva višekratne, simultane intervencije usmjerene prema uzroku i sekundarnim posljedicama ozljede ili bolesti (biopsihosocijalni model). Rehabilitacija znači dovođenje osobe do njezina punoga fizičkog, psihološkog, socijalnog, radnog, rekreativnog i edukacijskog potencijala koji je sukladan njezinom fiziološkom ili anatomskom oštećenju i ograničenjima u okolišu. Pet nužnih komponenti rehabilitacije su:

• jedinstven, bolesniku usmjeren plan razrađen od bolesnika i rehabilitacijskog tima;
• ciljevi koji proizlaze tijekom interdisciplinarnog procesa;
• sudjelovanje i motivacija bolesnika - nužna za postizanje ciljeva;
• krajnji rezultat - poboljšanje bolesnikovih osobnih potencijala;
• ishod - smanjenje nesposobnosti, oštećenja ili hendikepa.;

Danas se sve više govori o rehabilitaciji koja je usmjerena prema samom bolesniku. To je proces suradnje i djelovanja koji zahtijeva poznavanje bolesnika kao osobe (holistički pristup), izradu ciljeva sukladnih životnom planu bolesnika i intervencije koje u najvećoj mogućoj mjeri popravljaju sve bolesnikove sposobnosti i potencijale.

Rehabilitacijski tim može funkcionirati multidisciplinarno i interdisciplinarno. Multidisciplinarni pristup odnosi se na specijalno usmjerene aktivnosti koje su zbroj svih uključenih disciplina pojedinačno. Za funkcioniranje u multidiciplinarnom pristupu nije potrebno poznavanje drugih znanja ili disciplina u rehabilitacijskom procesu, osim znanja vlastite discipline. Multidisciplinarni rehabilitacijski tim sastoji se od različitih profesionalaca koji liječe bolesnika odvojeno, sa specifičnim ciljevima za pojedinu granu. Tim se može sastojati od fizioterapeuta, logopeda, radnih terapeuta, rekreacijskih terapeuta, protetičara ortotičara (stručnjaka za primjenu raznih proteza ili ortoza), medicinskih sestara, psihologa, socijalnih radnika, hortikulturalnog terapeuta, muzičkog terapeuta, terapeuta za ples i po potrebi drugih specijalista. Poboljšanje bolesnikovih potencijala u svakoj grani mora biti dokumentirano ili registrirano na skupnim sastancima za izmjenu informacija.

Interdisciplinarni pristup, koji danas uglavnom preferiramo u rehabilitaciji, koristi znanja iz različitih disciplina sa svrhom postizanja zajedničkog cilja. Pojedini sudionici rehabilitacijskog procesa moraju poznavati i dijelove drugih disciplina uključenih u rehabilitaciju kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u zajedničkim nastojanjima postizanja konačnog cilja, tj. potpune i najveće moguće rehabilitacije bolesnika u svim dijelovima života. Interdisciplinarni program rehabilitacije mora biti takav da svi zajedno postižu više nego što pojedina disciplina može postići djelujući samostalno bez drugih sudionika u rehabilitaciji. Nakon što svaki sudionik procesa procijeni bolesnika u skladu sa svojom strukom, članovi tima zajednički planiraju program rehabilitacije, procjenjuju dosadašnji uspjeh postavljenih ciljeva i postavljaju nove ciljeve koji proizlaze tijekom samog procesa rehabilitacije. Ključ uspješna funkcioniranja rehabilitacijskog tima leži upravo u komunikaciji između pojedinih članova tima. Interdisciplinarni pristup rehabilitaciji omogućuje koordinirano djelovanje, bez cjepkanja rehabilitacijskog procesa unutar pojedinih grana, što sam proces čini učinkovitijim i pozitivnijim kako za bolesnika tako za rehabilitacijski tim.

Formalno, rehabilitacija koštano-mišićnih bolesti u Hrvatskoj bazirana je na interdisciplinarnom pristupu. U većini centara postoji dobra komunikacija između liječnika fizijatra kao voditelja rehabilitacijskog tima i fizioterapeuta, radnih terapeuta i drugih sudionika u rehabilitacijskom procesu. Problem leži u nedovoljnom broju radnih terapeuta, rekreacijskih terapeuta, socijalnih radnika i slično. Kronični je problem rehabilitacije, ne samo koštano-mišićnih bolesti nego i općenito kao struke, u nedostatnim vremenskim normativima i njihovu provođenju u rehabilitaciji pojedinih bolesnika u ambulantnim i stacionarnim ustanovama. Konačno, jedan dio rehabilitacije koji spada pod rehabilitaciju u kućnoj njezi ne provodi se po uzusima i regulativi fizikalne medicine i rehabilitacije kao struke zbog nemogućnosti kvalitetne kontrole postignutih rezultata i uopće postavljanja indikacija za određene bolesti koje mogu biti rehabilitirane u takvim uvjetima.

Zajedničkim naporima svih spomenutih sudionika u rehabilitacijskom procesu, u koje se mogu uključiti i liječnici drugih specijalnosti sa specifičnim problemima, može se postići da krajnji ishod rehabilitacije bude još povoljniji za bolesnika, čime je i zadovoljstvo rehabilitacijskog tima veće.