Histerija (nekad) - konverzivni poremećaj (danas)

Sigurno ste nebrojeno puta čuli da je netko „histeričan“ kada pokazuje neprimjereno emocionalno ponašanje u nekoj situaciji.

Smatra se da je naziv „histerija“ nastao još u antičkoj Grčkoj. Tada je bilo uvriježeno mišljenje da se histerija može „dogoditi“ samo ženama - starogrčki liječnik Hipokrat i filozof Platon vjerovali su da maternica (grč. hystera) može slobodno lutati ženskim tijelom i uzrokovati niz fizičkih i psihičkih stanja. Tako su liječnici stoljećima ženama dijagnosticirali histeriju za bilo kakav oblik ponašanja koji je izazivao poglede i neugodu kod muškaraca.
 

Pojam konverzija su prvi put upotrijebili Sigmund Freud i Josef Breuer kako bi objasnili zamjenu psihičke uznemirenosti fizičkim simptomima.

Histerija je bila jedna od najčešće dijagnosticiranih psihičkih bolesti u žena (u malom postotku i muškaraca) od antike pa sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je Američko psihološko društvo 1980. izbrisalo histeriju kao dijagnozu iz 'Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne bolesti' (DSM). Tada je bolest sa simptomima histerije dobila naziv konverzivni poremećaj koji je svrstan u skupinu somatoformnih poremećaja, tj. psiholoških bolesti koje uzrokuju fizičke simptome.

18. stoljeće

Francuski liječnik Joseph Raulin histeriju je nazvao vaporoznom bolešću - bolešću koja se širi zagađenim zrakom u velikim urbanim naseljima. Prema njegovu mišljenju, i žene i muškarci mogli su biti histerični, s tim da su žene imale veću predispoziciju obolijevanja od histerije zbog njihove „lijene i iritabilne prirode“.

Francois Boissier de Sauvages de Lacroix, također francuski liječnik, opisao je histeriju kao emocionalnu nestabilnost, odnosno podložnost naglim promjenama s velikom osjećajnošću duše. Neki od simptoma koje je naveo bili su natečen trbuh, bol u prsima, nedostatak daha (dispneja), otežano gutanje (disfagija), hladni ekstremiteti, suze i smijeh, zijevanje, istezanje, delirij, brz puls i obilno mokrenje bistre mokraće. De Sauvages se složio sa svojim prethodnicima da stanje prvenstveno pogađa žene, a da su muškarci samo rijetko histerični. Kao čest uzrok ženske histerije naveo je seksualnu deprivaciju, a hipotezu je potkrijepio slučajem časne sestre pogođene histerijom koju je izliječio brijač „dobre volje“ preuzevši na sebe odgovornost da joj „ugodi“.

Drugi način „liječenja“ histerije bio je mesmerizam - navodna psihosomatska terapija koju je popularizirao njemački liječnik Franz Anton Mesmer. On je vjerovao da su živa bića pod utjecajem magnetizma, nevidljive struje koja prolazi kroz životinje i ljude, čija ravnoteža ili fluktuacije mogu dovesti do poremećaja zdravlja. Također je tvrdio da može djelovati na tu magnetsku struju i izliječiti ljude od raznih bolesti, uključujući i histeriju.

19. stoljeće

Tijekom 19. stoljeće pa sve do početka 20. stoljeća bilo je puno govora o ženskoj histeriji i mogućim uzrocima. Oko 1850. godine, američki liječnik Silas Weir Mithcell je s velikim zanimanjem za histeriju započeo promicanje „odmora kao terapije“ za uspješno liječenje histerije kod žena. Odmor kao terapija je uključivao ležanje i strogo izbjegavanje svih fizičkih i intelektualnih aktivnosti. Suprotno propisanoj terapiji za žene, muškarcima s dijagnozom histerije savjetovao je puno vježbe na otvorenom prostoru. Mitchell je slavno propisao odmor kao terapiju američkoj spisateljici Charlotte Perking Gilman, kojoj je to iskustvo bilo toliko mučno da je napisala psihološki horor „Žuta pozadina“. Priča prikazuje polagano psihičko propadanje žene koju na ovaj tretman prisiljavaju liječnik, muž i brat.

Francuski neuropsihijatar Pierre Janet, aktivan od osamdesetih godina 19. stoljeća sve do ranih godina 20. stoljeća, tvrdio je da je histerija rezultat vlastite iskrivljene percepcije fizičke bolesti. Histeriju je definirao kao živčanu bolest s disocijacijom svijesti, često obilježenu simptomima kao što su mjesečarenje (somnambulizam), pojava dvostruke osobnosti i autonomnih konvulzija (bez kontrole svijesti).

Osnivač psihoanalize, Sigmund Freud također je pokazao interes za histeriju, iako se njegovi stavovi o njezinim uzrocima mijenjaju tijekom njegove karijere. Tvrdio je da je histerija pretvaranje psiholoških problema u fizičke simptome, često s elementom erotske supresije. Isprva je sugerirao da su simptomi histerije uzrokovani traumom, a kasnije je rekao da prethodna trauma nije bila neophodna za razvoj histerije.
 

Iako histerija danas više nije valjana psihijatrijska dijagnoza, ostavila je dobar primjer kako se koncepti s vremenom mijenjaju, a razumijevanje ljudskog tijela iz dana u dan raste.

Konverzivni poremećaj je psihološki poremećaj kojeg prate psihološki i neurološki simptomi bez fizičkog ili neurološkog dokaza. Primjerice, zamislite da vozite bicikl i padnete, ruka vas boli i ne možete je pomaknuti iako na ruci nema fizičkog dokaza da je kost slomljena. Stres koji je osoba doživjela prilikom pada odrazio se na fizičko stanje i uzrokovao paralizu ruke. Drugi primjer iz prakse govori o čovjeku koji je zbog stresa na poslu naglo oslijepio iako su mu oči i mozak bili potpuno fizički zdravi. Možda se čini čudno, no unatoč nedostatku organske dijagnoze ti simptomi su bili stvarni i osobe koje su ih doživjele nisu ih mogle kontrolirati.

Smatra se da je konverzivni poremećaj učestaliji u strogim socijalnim sustavima koji zabranjuju pojedincima iskazivanje osjećaja i emocija prema drugima. Pri tome su privremeni simptomi poremećaja jedan od mogućih načina komunikacije, osobito za one koji su potlačeni te slabo ili nikako privilegirani.

Psihološka svijest i lakoća emocionalnog izražavanja, tipična za moderna razvijena društva, doveli su do smanjenja broja slučajeva poremećaja konverzije u razvijenim zemljama.

Znanstvenici još uvijek traže specifičan uzrok konverzivnog poremećaja. Za sada se smatra da je ovaj poremećaj način na koji se mozak nosi s emocionalnim stresom, jer su simptomi skoro uvijek potaknuti uznemirujućim situacijama ili drugim mentalnim poremećajima. Također, češći su kod osoba koje su patile ili pate od emocionalnog stresa i teško izražavaju svoje osjećaje.


 
Fizički simptomi ponekad se javljaju u unutarnjem sukobu. Na primjer, ako se borite da nekoga ne povrijedite, konverzivni poremećaj može uzrokovati fizičku paralizu što onemogućuje vaše djelovanje.

Simptomi konverzivnog poremećaja obično nastupaju naglo i izgledaju kao da su rezultat problema u živčanom sustavu (mozak, leđna moždina, živci). Ne slijede obrasce i mogu mijenjati intenzitet, što je posebno vidljivo u bolničkim uvjetima kod pacijenata kojima se simptomi pojačaju kada shvate da ih medicinsko osoblje promatra. Mogu trajati nekoliko dana ili nekoliko tjedana te nestati istom brzinom kojom su se i pojavili. Većinom nisu opasni po život, ali mogu imati dugoročan utjecaj na kvalitetu života ukoliko se ne liječe na vrijeme.



Simptomi se mogu podijeliti na osjetilne i motoričke. Osjetilni simptomi su pojava dvoslika ili tunelskog vida, gubitak sluha, gubitak vida ili gubitak njuha. Od motoričkih simptoma najčešći su paraliza i utrnulost, a ostali su poremećaj govora (disfazija) ili bezglasnost (afonija), teškoće s gutanjem, gubitak koordinacije pokreta (ataksija), tremor i razni oblici neepileptičkih napadaja.

Nažalost, test za dijagnozu poremećaja konverzije ne postoji. Kako bi se došlo do prave dijagnoze potrebno je isključiti sve ostale moguće uzroke fizičkih simptoma (fizičke, mentalne i neurološke). Među ostalim, potrebno je saznati postoji li emocionalni stres koji bi mogao biti uzrok poremećaja.
Američko psihijatrijsko društvo postavilo je standarde prema kojima se može dijagnosticirati konverzivni poremećaj:

• simptomi koji se pojavljuju utječu na motoričke i osjetilne funkcije koje bolesnik ne može kontrolirati
• bolesnik ne glumi
• simptomi se ne mogu objasniti nijednim drugim stanjem, ponašanjem ili korištenjem lijekova
• simptomi nisu uzrokovani drugim mentalnim poremećajem
• simptomi uzrokuju stres u radnom i socijalnom okruženju.

Treba imati na umu da tjelesna bolest može biti popraćena „histeričnim“ simptomima i obrnuto da pacijenti s dijagnozom konverzivni poremećaja u anamnezi mogu naknadno razviti bolest koja ima organski uzrok.

Najbolji način sprječavanja konverzivnog poremećaja je naučiti upravljati sobom u stresnim situacijama, pri čemu od pomoći mogu biti svakodnevno vježbanje i opuštajuće aktivnosti, poput joge i meditacije. No, u slučaju pojave bilo kakvog mentalnog poremećaja potrebno je zatražiti liječničku pomoć i započeti liječenje.

Ključ uspješnog liječenja konverzivnog poremećaja je snažna terapeutska veza između pacijenta i terapeuta, pri čemu je važno pacijentu omogućiti dostojanstveni oporavak bez etiketiranja.

Mnogi pacijenti s konverzivnim poremećajem ne mogu razumjeti unutarnji sukob (psiha - tijelo) koji se možda događa na nesvjesnoj razini, tako da suočavanje pacijenta s psihološkom prirodom simptoma često uzrokuje njihovo pogoršanje. Pacijenti mogu postići razrješenje sukoba i fizičkih simptoma tek kada su u stanju prepoznati tu vezu.



Psihoterapija

Kamen temeljac liječenja poremećaja konverzije je psihoterapija usmjerena na razjašnjavanje emocionalne osnove simptoma. Može uključivati individualnu ili grupnu terapiju, bihevioralnu terapiju, hipnozu i trening opuštanja.
Intervencije u bihevioralnoj terapiji, koja je pokazala najveću učinkovitost u liječenju, trebaju se usredotočiti na poboljšanje te povećanje sposobnosti izražavanja emocija i ugodne komunikacije s drugima.

Fizikalna terapija

Istraživanja su pokazala da fizikalna terapija može biti učinkovita metoda liječenja. Fizioterapijski tretman ključan je kod osoba s konverzivnim poremećajem kako bi im se omogućilo da prevladaju svoje fizičke simptome i spriječe sekundarne komplikacije (npr. atrofiju i ukočenost mišića koji se mogu javiti kao posljedica neaktivnosti).

Medikacija

Kod konverzivnog poremećaja mogu pomoći i lijekovi koji se koriste u liječenju psihičkih bolesti kao što su depresija i anksioznost. Lijekovi koji se koriste su antidepresivi, anksiolitici i drugi, ovisno o kojem psihijatrijskom komorbiditetu (istodobno postojanje dviju ili više psihijatrijskih bolesti) se radi.