I umjereni gubitak težine pruža medicinsku korist
Ukoliko se gubitak težine između pet i 15 posto održi kroz dulje vrijeme, znatno će popraviti većinu pridruženih bolesti
Najvažniji su stečeni čimbenici rizika
Prekomjerna tjelesna težina, nakupljanje masti u području trbuha i pojasa, debljanje već nakon dvadesete godine života, kao i smanjena tjelesna aktivnost, znatno povećavaju opasnost od nastanka niza bolesti, što je naravno popraćeno i većim izdavanjima za zdravstvenu zaštitu (na debljinu i njene komplikacije izdvaja se dva do sedam posto od ukupnih sredstava za zdravstvo u industrijski razvijenim zemljama).
Individualna percepcija debljine, dakako, različita je i ovisi o nizu kulturoloških, medijskih i psiholoških utjecaja. Iako se danas, posebice u mladih djevojaka, već i BMI od 21 kg/m2 može smatrati prekomjernom tjelesnom težinom, klinički značajnom pretilošću koja zahtijeva medicinski pristup smatra se težina kod koje je BMI veći od 30 kg/m2.
Liječenje pretilih bolesnika najčešće je neuspješno. Dugoročnijim praćenjem uočilo se da većina pretilih bolesnika nakon početnih dobrih rezultata ponovo dobiva na tjelesnoj težini. Općenito se pretpostavlja da su slabi rezultati pokušaja smanjenja tjelesne težine posljedica snažnih utjecaja nasljednih čimbenika ili endokrinoloških bolesti. Podatci novijih epidemioloških studija ipak se slažu da je značenje nasljeđa umjereno, otprilike oko 33 %, a da na debljanje i varijacije tjelesne težine najveći utjecaj imaju stečeni čimbenici (prehrambene navike, tjelesna aktivnost i sl.). Endokrinološke bolesti znatno su češće posljedica pretilosti nego njen uzrok.
I održavanje gubitka težine ima svoju korist
Iako se utjecaji okoline mogu promijeniti, pokušaji prevencije pretilosti do danas nisu bili posebice uspješni. Početni gubitak težine većinom se brzo nadoknadi, slijedi razočarenje i odustajanje, što se dijelom može objasniti i nerazumnim iščekivanjima, odnosno ciljevima koje si postavlja bolesnik, ali i liječnik.
Uspješnost programa liječenja pretilosti ne smije se ocjenjivati samo mogućnošću pojedine osobe da postigne idealnu tjelesnu težinu, nego i bitnim umanjenjem rizika od pojave popratnih bolesti i komplikacija. Poput arterijske hipertenzije i hiperkolesterolemije, pretilost smatramo kroničnom bolešću koju ne možemo izliječiti, ali je možemo liječiti. Naime, kada liječenje prestane, čimbenici rizika se vraćaju.
Ukoliko se gubitak tjelesne težine između pet i 15 posto od početne težine održi kroz dulje razdoblje, znatno će popraviti većinu pridruženih bolesti. Umjerenim gubitkom težine definira se smanjenje tjelesne težine za 10 posto ili manje od ishodišne. Iako to u pretilih osoba čini otprilike 5 - 10 kg, vrijedan je cilj u liječenju i praćenju prekomjerno teških osoba, a za veliku većinu bolesnika i jedino realan cilj.
Koristi od 5 - 10 % gubitka tjelesne težine
- smrtnost
- 20 % sniženje ukupne smrtnosti;
- 30 % sniženje smrtnosti povezane sa šećernom bolešću;
- 40 % sniženje smrtnosti od zloćudnih tumora udruženih s debljinom;
- krvni tlak
- sistolički - sniženje za 10 mmHg;
- dijastolički - sniženje za 20 mmHg;
- šećerna bolest
- sniženje razine glukoze natašte do 50 %;
- masnoće
- sniženje ukupnog kolesterola za 10%;
- sniženje LDL-kolesterola za 15 %;
- sniženje triglicerida za 50 %;
- porast HDL-kolesterola za 8 %.
Svaki izgubljeni kilogram snizit će krvni tlak za oko 2,5 mmHg i produljiti očekivano trajanje života za tri do četiri mjeseca. U mnogih se bolesnika može prekinuti uzimanje antihipertenziva, dok je bez redukcije tjelesne težine liječenje antihipertenzivima neučinkovito.
Čak i gubitak tjelesne težine manji od 10 posto (između pet i 10 posto) može znatno sniziti povišeni krvni tlak, popraviti osjetljivost mišića i masnih stanica na djelovanje inzulina, sniziti razinu glukoze u krvi, omogućiti smanjivanje doze oralnih antidijabetika ili inzulina u dijabetičkih bolesnika, popraviti odnos aterogenih i zaštitnih masnoća u krvi, popraviti plućne funkcije, smanjiti zaduhu i, što je najbitnije, popraviti kvalitetu života bolesnika.
U razvoju srčanožilnih bolesti, posebice koronarne srčane bolesti, važnu ulogu imaju i čimbenici koji pospješuju zgrušavanje krvi. A u slučaju pretilosti povišena je razina fibrinogena i inhibitora aktivatora plazminogena (PAI). Međutim, već umjerena redukcija tjelesne težine može popraviti poremećenu ravnotežu između procesa zgrušavanja krvi i razgradnje ugruška.
Postizanje i održanje takvih ciljeva zahtijeva razumijevanje uzroka pretilosti kao i složenih međuodnosa između nasljeđa i utjecaja okoline. Kako je pretilost heterogena bolest, nužan je individualni pristup i plan liječenja, a program redukcije težine mora uzeti u obzir i pridružene bolesti te za bolesnika biti jednako siguran i učinkovit.
Bolesnici s tzv. androidnim (centralnim ili pojasastim) tipom debljine imaju pridružene i druge čimbenike koji doprinose povećanom riziku za krvožilne komplikacije. Zato se smatra da uporaba farmakoterapije u njih može biti agresivnija i započeti već pri BMI od 30 kg/m2. Danas se smatra da je za bolesnika najsigurniji prosječni gubitak od jednog kilograma tjedno.
Energetska neravnoteža koja dovodi do pretilosti nalaže da i promjene prehrane u smislu smanjenja kalorijskog unosa i povećanja tjelesne aktivnosti, odnosno povećanja potrošnje energije, čine ključne postupke u liječenju pretilosti. Za uspjeh takvih promjena u načinu života često je nužna i psihološka potpora. Metabolički, socijalni kao i psihološki aspekti pretilosti nalažu multidisciplinarni, integrirani pristup liječenju pa je u timu za liječenje pretilosti osim liječnika poželjan psiholog, fizioterapeut kao i dijetetičar. Kako za redukciju tjelesne težine, tako su i za održavanje postignutog umjerenog gubitka na težini nužne iste mjere.
Integrirano liječenje debljine
- održavanje umjerenog gubitka tjelesne težine
- dijetetske mjere - tjelesna aktivnost - promjena životnih navika - farmakoterapija
