Infektivna mononukleoza

Bolesti i stanja / Opća medicina Carmen Rivier-Zurak dr. med.  /  Ozren Podnar prof.

Infektivna mononukleoza teško se otkriva, jako iscrpljuje i zahtijeva puno odmora za potpun oporavak bez komplikacija

Epstein-Barr virus najčešći uzročnik

Infektivna mononukleoza, poznata i kao bolest poljupca, je virusna zarazna bolest koju najčešće uzrokuje primarna infekcija s Epstein-Barr virusom (EBV), a katkad i drugim uzročnicima, primjerice citomegalovirusom. Javlja se diljem svijeta bez sezonskih sklonosti.
 
Nakon što osoba preboli infektivnu mononukleozu, virus ostaje uspavan u grlu i krvnim stanicama do kraja života te osobe. Nakon ponovnog izlaganja EBV-u ta osoba obično nije u opasnosti od ponovnog razvoja mononukleoze. Iako se virus može povremeno ponovno aktivirati, tada obično nema simptoma,
 
Naziv "bolest poljupca" dobila je zato je se virus prenosi slinom, no bitno je znati da ne mora uvijek poljubac biti način prijenosa zaražene sline. Bolest se prenosi i kapljičnim putem kad inficirana osoba kašlje ili kiše, kao i korištenjem pribora za jelo ili čaše koje je koristila zaražena osoba.
 
Inkubacija (vrijeme od izlaganja virusu do pojave prvih simptoma) traje oko četiri do šest tjedana, iako u male djece to razdoblje može biti i kraće.
 
Žrtve težeg oblika mononukleoze najčešće su adolescenti i mlađi odrasli ljudi, dok djeca obolijevaju od blažeg oblika, s manje simptoma, tako da bolest kod njih često prođe neopaženo.

Spor razvoj bolesti

Infektivnu mononukleozu karakteriziraju povišena temperatura, upala grla (možda pogrešno dijagnosticirana kao streptokokna grla koja ne prolazi nakon liječenja antibioticima), glavobolja, povećanje limfnih čvorova, osobito na vratu i ispod pazuha, umor i iscrpljenost.
 
Početna upala grla pomalo se pogoršava, tonzile otiču i postaju prekrivene bjelkastim ili žućkastim naslagama. Moguć je i ružičasti osip, što je vjerojatnije ako je oboljeli pogreškom dobio antibiotik ampicilin ili amoksicilin za upaljeno grlo. No, antibiotke nema smisla davati, jer mononukleoza nije bakterijska infekcija.
 


Znakovi i simptomi poput groznice i grlobolje obično se smanje u roku od nekoliko tjedana. No, umor, povećani limfni čvorovi i natečena slezena mogu trajati nekoliko tjedana pa i duže.
 
Kako je razvoj bolesti spor, oboljeli obično dugo ne znaju što ih je snašlo. Velik broj njih nastoji i dalje normalno izlaziti i raditi, no iscrpljenost ih napokon natjera na opsežnije pretrage, koje u konačnici dovedu do otkrića mononukleoze.
 
Unatoč neugodnim simptomima infekcija prolazi sama od sebe bez dugoročnih učinaka. 

Simptomi i testiranje krvi - put do dijagnoze

Simptomi mononukleoze mogu biti slični drugim medicinskim stanjima, stoga je u slučaju sumnje uvijek potrebno razgovarati sa svojim liječnikom.
 
Na temelju izraženih i nedvojbenih simptoma liječnik odmah može postaviti dijagnozu. No, može provesti i testiranje krvi kako bi se otkrili povišeni limfociti, odnosno protutijela na Epstein-Barr virus.
 
Povišeni limfociti neće potvrditi infektivnu mononukleozu nego će ojačati sumnju na nju. Konkretnije rezultate daje testiranje na EPV protutijela. Ovaj test ne otkriva prisutnost virusa u prvom tjednu zaraze, jer se u tako kratkom vremenu protutijela još nisu stvorila, međutim, nakon pojave simptoma, test gotovo uvijek detektira protutijela.

Potporna terapija

Protiv infektivne mononukleoze nema specifične terapije koja bi uništila uzročnika, nego se propisuju određene nefarmakološke mjere kao što su mirovanje, uzimanje puno tekućine i lagana hrana dok se organizam sam ne obračuna s uzročnikom.
 
Ipak, radi ublažavanja pratećih tegoba, koriste se i neki lijekovi, primjerice kortikosteroidi (samo kad je potrebno za smanjenje otečenosti grla i tonzila), analgetici (za ublažavanje bolova u grlu i glavobolje) ili antipiretici (za snižavanje povišene tjelesne temperature). Kako bi se ublažila bolnost grla, preporučuje se i grgljanje tople slane vode nekoliko puta dnevno.
 
Iako se bolest kao virusna infekcija ne može liječiti antibioticima, od bolesti oslabljen organizam pogodno je tlo za razvoj sekundarne bakterijske infekcije sinusa ili tonzila, pri čemu je obično riječ o streptokoknoj infekciji, koja se tada liječi antibioticima.

Dulji odmor - brži oporavak

Većina tegoba uzrokovanih infektivnom mononukleozom prolazi u roku nekoliko tjedana, no neke osobe bolje se osjećaju tek nakon dva do tri mjeseca. Mlađi ljudi, koji su i najčešće žrtve, obično su frustrirani zbog nemogućnosti kretanja, druženja i bavljenja sportom, pa se ukućanima preporučuje da im pruže moralnu potporu tijekom oporavka.
 
Što odmor bude dulji, to će i oporavak biti brži. U suprotnom, brz povratak uobičajenim aktivnostima povećava rizik od ponovnog vraćanja bolesti. Stoga se preporučuje postupno jačanje intenziteta aktivnosti, tim više što bolest i dugo mirovanje znatno slabe mišiće i opću kondiciju.
 

ZAŠTITITE OSOBE IZ SVOJE OKOLINE

Ako ste oboljeli od infektivne mononukleoze, spriječite širenje bolesti tako da izbjegavate grljenje i ljubljenje, kašljete ili kišete samo u maramicu i ne upotrebljavate zajednički pribor za jelo.
 
Izvan tijela virus ostaje aktivan nekoliko sati, pa je lako zaraziti druge preko predmeta koje ste primicali ustima, ili na koje padaju kapljice sline iz vaših usta.
 
Pridržavati se navedenih mjera potrebno je barem dva mjeseca nakon nestanka simptoma, jer je virus i nakon toga još neko vrijeme prisutan u slini. Budući da ne postoji cjepivo, zaštita osoba iz vaše okoline ovisi samo o vama.

Moguće komplikacije

Komplikacije infektivne mononukleoze ne događaju se često.
 
Najozbiljnija komplikacija je puknuće slezene, organa koji uz jetru snosi najveći teret virusnog udara. Bol ispod lijevog rebranog luka upućuje na zahvaćenost slezene i potrebu za žurnom liječničkom intervencijom. Naprsnuta slezena izaziva snažno krvarenje i ubraja se u hitne slučajeve.
 
Da bi se izbjeglo puknuće slezene, valja pričekati barem mjesec dana od prestanka simptoma do ponovnog povratka energičnom vježbanju, dizanju tereta, napornom radu po kući ili u vrtu i sličnim aktivnostima. Liječnik je taj koji treba upaliti zeleno svjetlo kad procijeni da je vrijeme za naporne aktivnosti.
 
Dok je puknuće slezene rjeđa komplikacija, češća je dehidracija zbog nedovoljna unosa tekućine. Mnogi oboljeli suzdržavaju se od pijenja zbog bolnoga grla.
 
Uz to, zabilježene su i hemolitička anemija (smanjenje broja crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina), žutica, neurološke smetnje (poput encefalitisa, meningitisa i drugih stanja), opstrukcija gornjih dišnih putova, upala bubrega, upala srčanog mišića, problemi sa srčanim ritmom.
 
Strpljivo mirovanje uz pridržavanje liječničkih uputa najbolje je jamstvo da do komplikacija neće doći.
Datum objave članka: 26. 10. 2021.
izdvojeni proizvodi