Obojeni dopler vena nogu

Obojeni (color) dopler vena nogu ultrazvučna je pretraga koja pomoću ultrazvučne slike i tzv. Dopplerova efekta bilježi anatomski izgled venskog sustava nogu te brzinu i smjer strujanja krvi kroz vene. Kao i druge ultrazvučne pretrage, i dopler vena nogu bezbolna je i bezopasna pretraga. Svrha joj je prikazati venske sustave nogu i uočiti postoji li oštećenje jednog od njih.

Vene nogu dijele se u tri sustava: duboke vene, površinske vene i venski perforatori.

Duboke vene nogu nalaze se duboko u nogama, između pojedinih mišićnih skupina, i vode krv izravno iz potkoljenice prema natkoljenici, dalje u zdjelicu i prema srcu. Skupini dubokih vena pripadaju i tzv. mišićne vene, koje odvode krv iz mišića nogu. 

Površinske vene nalaze se potkožno, izvana i površnije u odnosu na mišiće, i ne vode krv direktno prema srcu, nego tvore mrežu koja se na određenim mjestima ulijeva u vene dubokog sustava koje vode prema srcu. Među gustom mrežom površinskih vena koje obavijaju noge, izdvajaju se dvije magistralnog karaktera: vena safena magna i vena safena parva. Vena safena magna teče od unutarnjega gležnja, duž unutarnje strane noge, sve do prepone gdje se ulijeva u duboki sustav. Vena safena parva nalazi se sa stražnje strane potkoljenice, a u duboki sustav ulijeva se u tzv. zakoljenskoj jami (pregibu koljenog zgloba, straga). Ove dvije vene povezane su brojnim komunikantnim venama. Treći sustav (o kojem se u znanstvenom svijetu u posljednje vrijeme puno piše) je sustav perforantnih vena, koje vode krv iz površinskog u duboki sustav, probijajući pritom mišićnu ovojnicu i prolazeći kroz mišiće. Venski perforatori najbrojniji su u okolici vene safene magne i parve, ali ima ih i na drugim mjestima u natkoljenici i potkoljenici.

Značajka je vena općenito da kroz njih teče dijelom deoksigenirana, odvodna krv iz tkiva prema desnoj strani srca, odakle će biti istisnuta u pluća, kako bi se tamo ponovno oksigenirala. Da bi se održao protok u smjeru srca, vene imaju zaliske, koji sprječavaju da krv teče u suprotnom smjeru. Ako se zalisci oštete, remeti se protok krvi i nakuplja krv u venama, koje se proširuju. Dugoročna posljedica toga je venski zastoj i odumiranje okolnih dijelova tkiva zbog nemogućnosti drenaže tekućine.

Oštećenje zalistaka površinskih vena nogu najčešće nastupa zbog slabosti i mlohavosti stijenke vena nogu - primarna venska insuficijencija. Riječ je o genetski uvjetovanoj sklonosti, od koje češće obolijevaju osobe koje moraju dugo tijekom dana stajati na nogama (kirurzi, stomatolozi, konobari i slično). Ali, obolijevaju i mnogi drugi, ponajprije zbog nasljednih razloga. Utvrđeno je i da žene češće obolijevaju od muškaraca. Bolest se subjektivno očituje trncima, nelagodom, a naposljetku i bolovima u nogama. Klinički se bolest dijeli u šest stupnjeva:

1. pojava tzv. kapilara poput nježne mreže na koži;
2. pojava nabreklih potkožnih vena;
3. natečene noge;
4. pojava kožnih promjena nalik ekcemu;
5. pojava rana na nogama, koje pokazuju sklonost cijeljenju;
6. pojava rana koje ne cijele.

Simptomi bolesti izraženiji su u ljetnim, toplim mjesecima, kad se vene zbog toplinskog podražaja dodatno šire te dolazi do još jačeg nakupljanja krvi (staze). Kad krv usporeno ili nedovoljno kola kroz vene, lako se zgrušava unutar vena, pri čemu nastaje površinski tromboflebitis, bolna upala trombozirane površinske vene, koja sama po sebi najčešće ne ugrožava izravno bolesnikov život.

Međutim, bolesti dubokog venskog sustava nogu kudikamo su pogubnije. Najopasnija je duboka venska tromboza, tj. zgrušavanje krvi u dubokim venama. Do tromboze može doći zbog oboljenja od neke zloćudne bolesti koja uzrokuje poremećaje u mehanizmu zgrušavanja ili zbog dugotrajna mirovanja (dugotrajno ležanje zbog neke druge bolesti, nakon operacije ili čak dugotrajno sjedenje, npr. u avionu). I sam kirurški postupak (bilo koje vrste), osobito ginekološki, ortopedski, ali i drugi, povećava rizik od oboljenja. Oboljenju su osobito sklone osobe koje imaju genetsku predispoziciju, tj. neku od nasljednih trombofilija, pa takvi ljudi mogu razviti duboku vensku trombozu i bez nekog drugog razloga. U određenim laboratorijima u sklopu bolnica u našoj zemlji može se testirati na postojanje nekih vrsta trombofilija.

Tromboza dubokih vena često se prezentira na nespecifičan način: osjećaj težine, ukočenosti, trnaca u nozi, lagane boli ili oticanja. Glavna opasnost koja prijeti oboljelom od duboke venske tromboze je da se dio ugruška (tromba) otkine i "otputuje" u srce, odakle biva istisnut u pluća te nastane plućna embolija, po život opasno stanje sa zatajenjem disanja i cirkulacije kao mogućom posljedicom. Zbog duboke venske tromboze može doći i do nagle nemogućnosti odvodnje kritične mase krvi iz noge, pri čemu nastupa naglo oticanje noge i bljedoća uz prijetnju odumiranja opsežnih dijelova noge, gubitka noge ili trovanja krvi (phlegmasia cerulea dolens).

Velik dio pacijenata koji preboli duboku vensku trombozu razvije tzv. postflebitički sindrom, koji se sastoji od popuštanja oštećenih stijenki dubokih vena uz posljedično oštećenje zalistaka, tj. razvije se duboka venska insuficijencija. Pritom se krv nakuplja u oštećenim dubokim venama i pravi pritisak na perforantne vene. One također popuštaju, pa se krv prelijeva u površinske vene te se razvijaju sekundarne kronične venske bolesti s istim simptomima kao kod primarnog, opisanog oštećenje površinskih vena, no uz znatno teža kliničku sliku.

Pacijentu s oštećenim površinskim venama može se pomoći mazanjem kože heparin gelom ili različitim dermatološkim pripravcima, kao i propisivanjem određenih protuupalnih lijekova. 

Kod jače nabreklih vena i drugih težih oštećenja, preporučuje se kirurški zahvat, koji se provodi otvaranjem kože i ljuštenjem (stripping) oštećenih vena, ili, u novije vrijeme, poštednijim endoskopskim metodama, koje se još uvijek nedovoljno koriste.

Pacijenti s oštećenim dubokim venama u pravilu se ne operiraju, nego im se tegobe nastoje smanjiti upotrebom elastičnih čarapa, pomoćnih nekirurških metoda i učestalim previjanjem rana.

Pacijentu sa sumnjom na duboku vensku trombozu strogo se preporučuje neodgodiv pregled obojenim doplerom, kako bi se, potvrdi li se sumnje, započela antikoagulantna terapija (protiv zgrušavanja). 

Kod pacijenta sa sumnjom na oštećenje površinskih vena, obojeni dopler vena utvrdit će postoji li oštećenje. Ako se ono potvrdi, liječnik će jasno navesti koje su vene oštećene i u kojoj mjeri. Na temelju nalaza specijalist flebolog, dermatolog ili vaskularni kirurg odlučuju o daljnjim mjerama liječenja. Postoji li potreba za kirurškim liječenjem, nalaz obojenog doplera bit će vrijedan orijentir kirurgu koje vene treba operirati, a koje poštedjeti. U nekim slučajevima, liječnik ultrasoničar čak će na koži flomasterom označiti mjesta gdje se nalaze oštećene površinske ili perforantne vene i na taj način još više pomoći kirurgu.