Infekcije s Herpes simplex virusima

Herpes infekcije široko su raširene u cijelom svijetu. Zbog nastanka uglavnom latentnih (spavajućih) oblika zaraze, uz mogućnost reaktivacije i sve veće učestalosti recidiviranja, njima zaražene osobe doživotni su kliconoše i izvor potencijalne zaraze za članove uže obitelji, kao i za spolne partnere.

Najčešći uzročnici herpes infekcija u ljudi su pripadnici Alphaherpesvirusa: Herpes simplex virus (HSV) tip 1 i 2 (uzročnici oralnog i genitalnog herpesa) i Varicella zoster virus (uzročnik vodenih kozica i zostera). U ljudskoj patologiji važni su i pripadnici Betaherpesvirusa (Cytomegalovirus, Humani herpesvirus 6 i 7) te Gammaherpesvirusi (Epstein-Barr virus i Kaposhi sarcoma herpesvirus - HHV8).

Herpes simplex virusi tip 1 i 2 većinom se prenose izravnim kontaktom, dodirom i poljupcem, a rjeđe posredno, preko predmeta za osobnu upotrebu zagađenima izlučevinama kliconoša (pribor za jelo i intimnu higijenu, seksualna pomagala i slično). U akutnoj fazi izlučivanja, zaražena osoba može prenijeti viruse i s jednog mjesta na tijelu na druge dijelove, poput oka, prsta, nosa, spolovila, tkiva analnog kanala i slično, a tada govorimo o autoinokulaciji.

Herpes simplex virusi tip 1 i 2 uzrokuju bolesti kože i sluznica, najčešće usne šupljine, oka, nosa i genitalnih organa.

U ostale česte pojavne oblike HSV infekcija ubrajaju se: herpes oka, novorođenački herpes, herpesni encefalitis (upala mozga), meningoencefalitis (upala mozga i moždanih ovojnica) te rijetko, u imunološki teško kompromitiranih osoba, tzv. diseminirana herpes infekcija.

Najčešći krivac za nastanak infekcija lica i usne šupljine (oralni ili facijalni herpes) je HSV tip 1, iako je u odraslih sve češća i oralna HSV tip 2 infekcija (zbog prakticiranja oralnog seksa).

Primarni kontakt djece s HSV tipom 1 najčešće se vrlo rano, kad se često prenese poljupcem od roditelja i drugih članova obitelji koji imaju akutni recidiv.

Klinička slika je teža što je dijete mlađe. Oko 50 posto simptoma primarnih infekcija u djece ne prepozna se kao herpes, što se često pogrešno liječi kao bakterijska upala ždrijela antibioticima, a to nepovoljno djeluje na opće stanje djeteta, jer antibiotici nisu lijek izbora protiv herpesa. Učestali ponavljajući oralni herpes u djece često je povezan sa sideropeničnom anemijom koja se javlja zbog manjka željeza, osobito tijekom rasta i razvoja u pubertetu, kad djeca ne unose dovoljne količine željeza hranom.

Zbog načina prijenosa sa zaražene rodilje na dijete tijekom poroda, posljedice neonatalne herpes infekcije mogu biti vrlo ozbiljne i, ako se ne liječe, mogu uzrokovati visoku smrtnost novorođenčadi (do 80 posto). Kod preživjele djece česta su trajna oštećenja mozga. Dok su recidivirajuće epizode herpesa u prosječno zdravih ljudi sporadične i više su neugodan znak pada općeg imuniteta nego ozbiljna bolest, herpes viroze u oslabljenih, kronično bolesnih i imunološki deficijentnih osoba mogu se razviti u ozbiljne bolesti, pa ih valja liječiti.

Nastanu jedan do dva dana nakon pojave svrbeža, i to erupcijom grupiranih mjehurića na koži i sluznici usta, nosa, očne spojnice i genitalija. Vezikule se pretvore u mjehuriće i kraste te nestanu bez ožiljaka, u prosjeku za jedan do dva tjedna.

Nakon spontana oporavka incijalne infekcije, virusi miruju u tijelu u latentnoj fazi u ganglijima živaca leđne moždine, dok ih ne reaktiviraju različiti podražaji ili stresor.

Oralni i genitalni herpes su zaraze iz skupine tzv. komunikacijskih bolesti, a zdravi kliconoše mogu povremeno širiti virus i bez nastanka vidljivih lezija tkiva. I dok oko 85 posto osoba u svijetu u krvi ima anti-HSV 1 antitijela, što govori o sveopćoj proširenosti, oko 15 posto nositelja virusne latentne infekcije ima povremene recidive koje najčešće pokrene pad imuniteta zbog drugih viroza ili bolesti, stres, menstruacija, izlaganje hladnoći, sunčevim UV zrakama ili umor zbog pretjerana psihičkog ili fizičkog napora.

Kreću se od sljepoće (posljedica infekcije oka), preko komplikacije u trudnoći, koje mogu dovesti do spontana pobačaja, prijevremenog poroda, zastoja rasta i mikrocefalije ploda, pa do upala genitalnih organa u oba spola s nastankom priraslica na sluznici i suženja izvodnih kanala mokraćne cijevi.

U imunokompromitiranih osoba česte su teške upale - upala pluća, upala ždrijela, upala crijeva, upala mozga i dr.

Serološka i molekularna dijagnostika herpes infekcija je u posljednja dva desetljeća uvelike olakšala identifikaciju uzročnika.

U odnosu na klasični dokaz HSV virusa iz lezija i virusnih mjehurića direktnom imunofluorescencijom i citološkom pretragom materijala s dna herpetične lezije (Tzankov test), molekularna dijagnostika herpes infekcija postaje zlatni standard dijagnostike u razvijenim zemljama svijeta, pa i kod nas. Moguće ju je provesti ne samo iz različitih vrsta obrisaka (cerviksa, sluznice i kože vanjskoga muškoga i ženskog spolovila, mokraćne cijevi, oka, usne šupljine, nosa, analnog kanala i slično), nego i iz krvi te seruma, mokraće, ejakulata i eksprimata prostate te likvora. Osim što pokazuje visoku osjetljivost i specifičnost, ona je brza (rezultat se u žurnim slučajevima može dobiti već za nekoliko sati, a u prosjeku za dva do četiri dana) i ekonomski isplativija.

PCR dijagnostikom moguće je dokazati genom virusa, a genotipizacijom se dokazuje je li infekcija uzrokovana virusom HSV tip 1 ili HSV tip 2. Molekularne (PCR) metode posebno su dobro prilagođene za dijagnostiku HSV infekcija u likvoru te tkivima kralježnice i mozga, što je od iznimne važnosti u dijagnostici herpesnih bolesti centralnoga živčanog sustava, gdje brza i točna identifikacija uzročnika te brz početak antimikrobne terapije često znače spašen život. Slične metode dijagnostike danas se koriste i za ostale pripadnike herpes virusne obitelji, jer se zbog opće prokuženosti tim humanim virusima kod većine ljudi danas mogu istodobno otkriti krvni i molekularni biljezi prisutnosti različitih vrsta herpes virusa, koji koegzistiraju u latentnom obliku infekcije u raznim stanicama krvi i drugih tkiva, te koji u većine neće uzrokovati bolesti.

Serološka dijagnostika dokazuje antitijela kao rezultat infekcije pojedinim tipom virusa. Pritom je važna dinamika titra iz uzorka parnih seruma - vade se dva uzorka krvi u razmaku od dva tjedna i prati porast ili pad titra klase pojedinih antitijela. To liječniku daje korisne informacije o kretanju infekcije ili tijeku bolesti, kao i o uspješnosti liječenja antivirusnim lijekovima.

Statistike SZO upućuju na to da je posljednjih godina sve češći pozitivan nalaz na oba tipa herpes virusa u ljudi diljem svijeta (HSV-1 i HSV-2 u uzorku krvi jedne osobe), što govori da sve više ljudi obolijeva od oba tipa zaraze, oralnog i genitalnog herpesa. Oba tipa virusa uzrokuju bolesti različite lokalizacije, s tim da jačina simptoma ne ovisi toliko o tipu koliko o mjestu ulaska u organizam, količini virusa kojom je osoba zaražena i općoj otpornosti.

Herpes nije potpuno izlječiva zaraza, ali postoje lijekovi kojima je moguće ublažiti simptome i količinu virusa u organizmu, što smanjuje broj recidiva u pojedinaca i širenje epidemije (asimptomatski prijenos virusa sa zdravih kliconoša na nezaražene osobe). U tu svrhu daju se oralno aciklovir, valciklovir i famciklovir, a lokalno primjenjuju antiseptički oblozi i antibiotske masti.