KORONAVIRUS: zašto teorija o nastanku u laboratoriju ne drži vodu
Po društvenim mrežama mogu se pročitati brojne teorije zavjere o tome kako je SARS-CoV-2 „pušten iz laboratorija“ i kako je „namjerno dizajniran“ da se „namjerno prouzroči pandemija“. No, što kaže znanost?
Potpuno je logično da se ljudi tijekom izvanrednih situacija zapitaju zašto je uopće do takvog stanja došlo, ali i koji je stvarni uzrok promjena u našim svakodnevnim životima.
Najnoviji koronavirus, SARS-CoV-2, samo je jedan od sedam koronavirusa za koje je poznato da mogu inficirati ljude. Među njima se nalaze i SARS-CoV, MERS-CoV, ali i oni čija su imena laicima tek puka kombinacija slova i brojeva: HKU1, NL63, OC43 i 229E. No, trenutačan fokus je na najnovijem obliku, SARS-CoV-2, ali i na uzroku njegove pojave u Wuhanu.
Rad objavljen 17. ožujka 2020. u časopisu Nature objašnjava podrijetlo najnovijeg koronavirusa, a temelji se na analizi genoma kako ovog virusa, tako i njemu sličnih koji inficiraju životinje. Bez prevelikog oklijevanja odmah možemo razočarati teoretičare zavjere – ne, virus nije pušten iz laboratorija i ne, virus nije namjerno dizajniran da prouzroči pandemiju.
Postavlja se pitanje kako su to znanstvenici zaključili? Iako je za razumijevanje rada potrebna podloga iz molekularne biologije, nastojat ćemo ga objasniti na što jednostavniji način.
Najnoviji koronavirus na svojoj površini ima strukture koje se nazivaju S proteini (engl. spike proteins) putem kojih se veže za strukture ljudskih stanica koje se nazivaju ACE2. Na S proteinima nalazi se jedan vrlo mali dio (tzv. domena) koji se veže za ACE2 i upravo taj dio sklon je mutaciji, i upravo o njemu ovisi koliko će se jako virus vezati za ACE2 strukture koje se nalaze na našim stanicama.
Računalnom analizom otkriveno je da je kod prve vrste virusa iz 2002., SARS-CoV, ta domena građena na način da je optimalna za vezanje na ACE2, odnosno da se „jako“ voli vezati za ljudsku stanicu. S druge strane, došlo se do zaključka da ta ista domena kod najnovijeg koronavirusa ima manji afinitet za vezanje za ACE2, što sugerira da očito postoji neki drugi mehanizam zašto se virus tako dobro veže za ljudsku stanicu, i on se još istražuje. No, ova spoznaja dokaz je da SARS-CoV-2 nije proizvod namjerne manipulacije u laboratoriju – koji bi „zli znanstvenik“ napravio virus čija glavna domena za vezanje na ljudsku stanicu ima manji afinitet od drugog virusa?
Druga, još važnija spoznaja dobivena proučavanjem genoma virusa je činjenica da genetski materijal nijednog drugog virusa nije služio kao „osnova“ za izgradnju novog virusa. Samim time otpada i teorija o „proizvodnji“ virusa u laboratoriju. Naime, da bismo proizveli neki genetski modificirani organizam, treba nam određeni „temelj“ genetskog materijala koji ćemo zatim uređivati dodavanjem, odbacivanjem, sjeckanjem gena i sl. No, što god radili na tom genskom materijalu, on i dalje zadržava karakteristike „osnovnog“ materijala, i sve što se na njemu napravi u laboratoriju može se prepoznati temeljem specifičnih sljedova nukleotida. Drugim riječima, kada u laboratoriju znanstvenici rade genetski modificirane organizme, htjeli ili ne ostavljaju trag. Tome u prilog ide još jedna vrlo očita stvar, a to je da se može proizvesti genetski modificirani organizam od nule (bez nekog osnovnog genskog materijala) ili da se njegovi geni mogu uređivati bez da ostavljamo trag, kako bismo mogli prepoznati genetski modificirano voće i povrće? A prepoznaje se, i to vrlo uspješno analizama u laboratoriju.
Iako se objavljena studija bavi dodatnim aspektima genoma najnovijeg koronavirusa, ovdje su navedena dva temeljna koji su nepobitan dokaz kako SARS-CoV-2 nije pušten iz laboratorija niti je namjerno dizajniran da pokosi ljudski rod. U ovoj priči jedino su stradale teorije zavjere zahvaljujući dokazima genskih analiza.
Najnoviji koronavirus, SARS-CoV-2, samo je jedan od sedam koronavirusa za koje je poznato da mogu inficirati ljude. Među njima se nalaze i SARS-CoV, MERS-CoV, ali i oni čija su imena laicima tek puka kombinacija slova i brojeva: HKU1, NL63, OC43 i 229E. No, trenutačan fokus je na najnovijem obliku, SARS-CoV-2, ali i na uzroku njegove pojave u Wuhanu.
Rad objavljen 17. ožujka 2020. u časopisu Nature objašnjava podrijetlo najnovijeg koronavirusa, a temelji se na analizi genoma kako ovog virusa, tako i njemu sličnih koji inficiraju životinje. Bez prevelikog oklijevanja odmah možemo razočarati teoretičare zavjere – ne, virus nije pušten iz laboratorija i ne, virus nije namjerno dizajniran da prouzroči pandemiju.
Postavlja se pitanje kako su to znanstvenici zaključili? Iako je za razumijevanje rada potrebna podloga iz molekularne biologije, nastojat ćemo ga objasniti na što jednostavniji način.
Najnoviji koronavirus na svojoj površini ima strukture koje se nazivaju S proteini (engl. spike proteins) putem kojih se veže za strukture ljudskih stanica koje se nazivaju ACE2. Na S proteinima nalazi se jedan vrlo mali dio (tzv. domena) koji se veže za ACE2 i upravo taj dio sklon je mutaciji, i upravo o njemu ovisi koliko će se jako virus vezati za ACE2 strukture koje se nalaze na našim stanicama.
Računalnom analizom otkriveno je da je kod prve vrste virusa iz 2002., SARS-CoV, ta domena građena na način da je optimalna za vezanje na ACE2, odnosno da se „jako“ voli vezati za ljudsku stanicu. S druge strane, došlo se do zaključka da ta ista domena kod najnovijeg koronavirusa ima manji afinitet za vezanje za ACE2, što sugerira da očito postoji neki drugi mehanizam zašto se virus tako dobro veže za ljudsku stanicu, i on se još istražuje. No, ova spoznaja dokaz je da SARS-CoV-2 nije proizvod namjerne manipulacije u laboratoriju – koji bi „zli znanstvenik“ napravio virus čija glavna domena za vezanje na ljudsku stanicu ima manji afinitet od drugog virusa?
Druga, još važnija spoznaja dobivena proučavanjem genoma virusa je činjenica da genetski materijal nijednog drugog virusa nije služio kao „osnova“ za izgradnju novog virusa. Samim time otpada i teorija o „proizvodnji“ virusa u laboratoriju. Naime, da bismo proizveli neki genetski modificirani organizam, treba nam određeni „temelj“ genetskog materijala koji ćemo zatim uređivati dodavanjem, odbacivanjem, sjeckanjem gena i sl. No, što god radili na tom genskom materijalu, on i dalje zadržava karakteristike „osnovnog“ materijala, i sve što se na njemu napravi u laboratoriju može se prepoznati temeljem specifičnih sljedova nukleotida. Drugim riječima, kada u laboratoriju znanstvenici rade genetski modificirane organizme, htjeli ili ne ostavljaju trag. Tome u prilog ide još jedna vrlo očita stvar, a to je da se može proizvesti genetski modificirani organizam od nule (bez nekog osnovnog genskog materijala) ili da se njegovi geni mogu uređivati bez da ostavljamo trag, kako bismo mogli prepoznati genetski modificirano voće i povrće? A prepoznaje se, i to vrlo uspješno analizama u laboratoriju.
Iako se objavljena studija bavi dodatnim aspektima genoma najnovijeg koronavirusa, ovdje su navedena dva temeljna koji su nepobitan dokaz kako SARS-CoV-2 nije pušten iz laboratorija niti je namjerno dizajniran da pokosi ljudski rod. U ovoj priči jedino su stradale teorije zavjere zahvaljujući dokazima genskih analiza.
IZVOR: Andersen KG, Rambaut A, Lipkin WI et al. The proximal origin of SARS-CoV-2. Nat Med. 2020.
Datum objave članka: 14. 4. 2020.
