MIKROPLASTIKA NA MENIJU: nesvjesno je unosimo, a može sadržavati toksične tvari
Mikroplastika može prenijeti dovoljno zagađivača da naškodi stanicama ljudskog crijeva, rezultat je nove studija sa Sveučilišta u Tel Avivu u Izraelu
Mikroplastika - jak magnet za onečišćenja iz okoliša
Sićušni komadići plastike (mikroplastika) pojavljuju se diljem svijeta. Dok se kreću kroz okoliš, neki od komadića mikroplastike mogu kontaminirati hranu ili vodu, što je zabrinjavajuće, jer mnogi od njih vežu otrovne zagađivače da bi ih kasnije ispustili. Nitko zapravo nije znao mogu li ovi plastični komadići nositi dovoljno onečišćenja da naškode živim stanicama. Sve do sada!
Nova studija sa Sveučilišta u Tel Avivu u Izraelu pokazuje da mikroplastika može prenijeti dovoljno zagađivača da naškodi stanicama ljudskog crijeva. Naravno, istraživači nisu izložili ljude onečišćenim komadićima plastike, nego su koristili ljudske crijevne stanice koje rastu u posudi kako bi se djelomično modeliralo ono što se može dogoditi tim istim stanicama u tijelu.
Novi podaci pokazuju da ako se progutaju, ti sićušni komadići plastike mogu osloboditi otrovne onečišćujuće tvari „u neposrednoj blizini stanica probavnog sustava“ - crijeva, napominje Ines Zucker.
Nova studija sa Sveučilišta u Tel Avivu u Izraelu pokazuje da mikroplastika može prenijeti dovoljno zagađivača da naškodi stanicama ljudskog crijeva. Naravno, istraživači nisu izložili ljude onečišćenim komadićima plastike, nego su koristili ljudske crijevne stanice koje rastu u posudi kako bi se djelomično modeliralo ono što se može dogoditi tim istim stanicama u tijelu.
Novi podaci pokazuju da ako se progutaju, ti sićušni komadići plastike mogu osloboditi otrovne onečišćujuće tvari „u neposrednoj blizini stanica probavnog sustava“ - crijeva, napominje Ines Zucker.
Triklosan kao model za procjenu ponašanja drugih zagađivača okoliša
Znanstvenici za okoliš radili su s mikrozrncima napravljenim od polistirena (vrsta plastike). Sredstva za pranje lica, paste za zube i losioni obično koriste takva zrnca, koja sama po sebi nisu tako štetna. Ali, u okolini se mogu promijeniti, a izloženost suncu, vjetru i zagađenju povećava vjerojatnost da „pokupe““ onečišćenja.
Andrey Ethan Rubin i Ines Zucker su koristili obična (neizložena) zrnca i dvije vrste zrnaca koja oponašaju one izložene vremenskim uvjetima. Prvi izloženi tip zrnaca imao je negativan električni naboj na svojoj površini. Površina drugog tipa zrnaca je bila pozitivno nabijena. Vjerojatno je da bi svaka od ovih površina drugačije reagirala s kemikalijama u okolišu.
Kako bi to testirali, znanstvenici su svaku vrstu zrnca stavili u zasebnu bočicu zajedno s otopinom koja je sadržavala triklosan. Triklosan je borac protiv bakterija koji se u velikim količinama koristi u kozmetici - sapunima, sredstvima za pranje tijela i drugim proizvodima. S obzirom da triklosan može biti otrovan za ljude, vlade nekih zemalja su ga zabranile u određenim proizvodima. Ipak, čak i dugo nakon zabrane, primjećuje Rubin, mali ostaci kemikalije mogu se zadržati u okolišu. „Triklosan je pronađen u određenim rijekama u SAD-u“, kaže Rubin i dodaje da je to također prikladan model za procjenu ponašanja drugih zagađivača okoliša, posebno onih sa sličnom kemijskom strukturom.
Rubin i Zucker su ostavili bočice u mraku šest i pol dana. Tijekom tog vremena, istraživači su povremeno uklanjali manju količinu tekućine, što im je omogućilo da izmjere koliko se triklosana iz otopine vezalo za zrnca plastike. Rubin kaže da je triklosanu trebalo šest dana da obloži zrnca, zbog čega je posumnjao da čak i zrnca natopljena slabom otopinom ove kemikalije mogu postati otrovna.
Andrey Ethan Rubin i Ines Zucker su koristili obična (neizložena) zrnca i dvije vrste zrnaca koja oponašaju one izložene vremenskim uvjetima. Prvi izloženi tip zrnaca imao je negativan električni naboj na svojoj površini. Površina drugog tipa zrnaca je bila pozitivno nabijena. Vjerojatno je da bi svaka od ovih površina drugačije reagirala s kemikalijama u okolišu.
Kako bi to testirali, znanstvenici su svaku vrstu zrnca stavili u zasebnu bočicu zajedno s otopinom koja je sadržavala triklosan. Triklosan je borac protiv bakterija koji se u velikim količinama koristi u kozmetici - sapunima, sredstvima za pranje tijela i drugim proizvodima. S obzirom da triklosan može biti otrovan za ljude, vlade nekih zemalja su ga zabranile u određenim proizvodima. Ipak, čak i dugo nakon zabrane, primjećuje Rubin, mali ostaci kemikalije mogu se zadržati u okolišu. „Triklosan je pronađen u određenim rijekama u SAD-u“, kaže Rubin i dodaje da je to također prikladan model za procjenu ponašanja drugih zagađivača okoliša, posebno onih sa sličnom kemijskom strukturom.
Rubin i Zucker su ostavili bočice u mraku šest i pol dana. Tijekom tog vremena, istraživači su povremeno uklanjali manju količinu tekućine, što im je omogućilo da izmjere koliko se triklosana iz otopine vezalo za zrnca plastike. Rubin kaže da je triklosanu trebalo šest dana da obloži zrnca, zbog čega je posumnjao da čak i zrnca natopljena slabom otopinom ove kemikalije mogu postati otrovna.
Testiranje hipoteze
Kako bi testirali hipotezu da su zrnca natopljena slabom otopinom triklosana otrovna, Rubin i Zucker su mikrozrnca prekrivena triklosanom stavili u juhu bogatu hranjivim tvarima koja je trebala oponašati unutrašnjost ljudskog crijeva. Zrnca su tamo ostavili dva dana, što je prosječno vrijeme koje je hrani potrebno da prođe kroz crijeva, a zatim su testirali juhu na triklosan.
Pozitivno nabijena mikrozrnca oslobodila su do 65 posto na njih vezanog triklosana. Negativno nabijena zrnca mikroplastike su oslobodila daleko manje triklosana, što znači da ga jače zadržavaju na sebi. Ali, to nije nužno dobra stvar, dodao je Rubin, jer bi to omogućilo zrncima da prenesu triklosan dublje u probavni sustav.
Mikrozrnca vežu triklosan samo ako nema velike konkurencije, odnosno, ako nisu prisutne druge tvari. U juhi bogatoj hranjivim tvarima plastika je privukla druge tvari (kao što su aminokiseline), koje onda zamjenjuju mjesto sa zagađivačem, što znači da bi na ovaj način u tijelu moglo doći do otpuštanja triklosana u crijeva i posljedičnog oštećenja.
Debelo crijevo je posljednji dio probavnog sustava, što znači da bi triklosan imao dovoljno vremena da se oslobodi s mikrozrnaca koja se kreću kroz crijeva i da bi stanice debelog crijeva vjerojatno bile najizloženije triklosanu.
Da bi to bolje razumjeli, tim iz Tel Aviva je inkubirao onečišćena mikrozrnca s ljudskim stanicama debelog crijeva. Za provjeru stanja stanica, Rubin i Zucker su koristili fluorescentni marker za bojenje stanica, pri čemu su žive stanice sjajno svijetlile, a umiruće su izgubile sjaj. Znanstvenici su otkrili da su mikrozrnca koja su bila izložena vremenskim utjecajima oslobodila dovoljno triklosana da ubiju jednu od četiri stanice. Zbog toga je kombinacija mikroplastike i triklosana bila deset puta otrovnija nego što bi triklosan bio sam po sebi, izvještava Rubin.
Pozitivno nabijena mikrozrnca oslobodila su do 65 posto na njih vezanog triklosana. Negativno nabijena zrnca mikroplastike su oslobodila daleko manje triklosana, što znači da ga jače zadržavaju na sebi. Ali, to nije nužno dobra stvar, dodao je Rubin, jer bi to omogućilo zrncima da prenesu triklosan dublje u probavni sustav.
Mikrozrnca vežu triklosan samo ako nema velike konkurencije, odnosno, ako nisu prisutne druge tvari. U juhi bogatoj hranjivim tvarima plastika je privukla druge tvari (kao što su aminokiseline), koje onda zamjenjuju mjesto sa zagađivačem, što znači da bi na ovaj način u tijelu moglo doći do otpuštanja triklosana u crijeva i posljedičnog oštećenja.
Debelo crijevo je posljednji dio probavnog sustava, što znači da bi triklosan imao dovoljno vremena da se oslobodi s mikrozrnaca koja se kreću kroz crijeva i da bi stanice debelog crijeva vjerojatno bile najizloženije triklosanu.
Da bi to bolje razumjeli, tim iz Tel Aviva je inkubirao onečišćena mikrozrnca s ljudskim stanicama debelog crijeva. Za provjeru stanja stanica, Rubin i Zucker su koristili fluorescentni marker za bojenje stanica, pri čemu su žive stanice sjajno svijetlile, a umiruće su izgubile sjaj. Znanstvenici su otkrili da su mikrozrnca koja su bila izložena vremenskim utjecajima oslobodila dovoljno triklosana da ubiju jednu od četiri stanice. Zbog toga je kombinacija mikroplastike i triklosana bila deset puta otrovnija nego što bi triklosan bio sam po sebi, izvještava Rubin.
Poruka: što manje koristite plastiku
Čini se da istrošena plastika zabrinjava, zaključuje Rubin. Iako je priroda složena, kaže on, „pokušavamo je pojednostaviti koristeći ove modele kako bismo procijenili stvarni život koliko god možemo. Nije savršeno. Ali pokušavamo to učiniti što bliže prirodi.“
Ipak, učinci koji se ovdje vide možda se neće pojaviti kod ljudi, upozorava Robert C. Hale, kemičar za okoliš na Sveučilištu pomorskih znanosti Virginia u Gloucester Pointu. Razine triklosana u novim testovima „bile su prilično visoke u usporedbi s onima koje se nalaze u okolišu“, napominje. Ipak, dodaje da nova otkrića pojačavaju potrebu za procjenom rizika koji mikroplastika može predstavljati jer će većina biti izložena i vremenskim uvjetima.
Kako možete smanjiti svoju izloženost otrovnoj mikroplastici? Rubin ističe da je najbolji pristup što manje koristiti plastiku, a to uključuje takozvanu „zelenu“ bioplastiku, nakon čega možemo razmišljati o recikliranju.
Ipak, učinci koji se ovdje vide možda se neće pojaviti kod ljudi, upozorava Robert C. Hale, kemičar za okoliš na Sveučilištu pomorskih znanosti Virginia u Gloucester Pointu. Razine triklosana u novim testovima „bile su prilično visoke u usporedbi s onima koje se nalaze u okolišu“, napominje. Ipak, dodaje da nova otkrića pojačavaju potrebu za procjenom rizika koji mikroplastika može predstavljati jer će većina biti izložena i vremenskim uvjetima.
Kako možete smanjiti svoju izloženost otrovnoj mikroplastici? Rubin ističe da je najbolji pristup što manje koristiti plastiku, a to uključuje takozvanu „zelenu“ bioplastiku, nakon čega možemo razmišljati o recikliranju.
Izvor: www.sciencenewsforstudents.org
Izvor fotografije: Shutterstock
