Funkcionalna dispepsija - misterij probavne cijevi

Liječnici opće medicine, kao i specijalisti gastroenterolozi, u svom se radu svakodnevno susreću s velikim brojem bolesnika koji se žale na trbušne tegobe. Neke od tih tegoba bolesnici ni sami ne mogu točno definirati ili lokalizirati, što ih zbunjuje i plaši, a liječnik tada poseže za nizom pretraga, od kojih su neke invazivne i neugodne. Stoga cijeli proces postavljanja dijagnoze predugo traje i u konačnici je vrlo skup. Uz to, kad nakon obrade rezultati ne pokažu nikakvu konkretnu bolest, bolesnik postaje još zabrinutiji, inzistira na ponavljanju pretraga ili traži mišljenje drugog liječnika specijalista.

Jedna od takvih situacija je uobičajena i kod obrade bolesnika za kojeg sumnjamo da boluje od funkcionalne dispepsije, poznate i kao neulkusna dispepsija.

Tako složena građa sluznice i pokretanje mišića probavne cijevi upravo i jesu razlogom mnogih mogućih probavnih tegoba jer su u održavanje normalnoga rada uključeni brojni mehanizmi koji suptilnim vezama djeluju jedni na druge. Pokretanje cijele probavne cijevi uglavnom kontrolira autonomni živčani sustav posredstvom važnoga kemijskoga glasnika serotonina koji prenosi živčane impulse sa živčanih okončina u okončine na mišićnoj stanici.

Za održavanje stabilnosti i dobre funkcije dijela probavnog sustava koji se odnosi na probavnu cijev važno je mnoštvo neovisnih čimbenika, koji opet djeluju međusobno. Neki od tih čimbenika su stanje sluznice (primjerice debljina zaštitnoga sloja sluzi, količina izlučene kiseline i vrijeme izlučivanja), rad autonomnog živčanog sustava (središnjeg u mozgu i perifernog u leđnoj moždini), količina izlučenog neurotransmitera serotonina, kao i broj serotoninskih i drugih receptora.

Narušena ravnoteža iznimno suptilno građene probavne cijevi znači i pojavu nekih od tegoba dispepsije. 

 

Funkcionalna dispepsija znači bolest gornjeg dijela probavne cijevi (jednjak, želudac, početak tankog crijeva), kod koje dostupnim dijagnostičkim metodama (krvna obrada, UZV, CT trbuha, radiološke i endoskopske metode) nije moguće dokazati organsku bolest. Dispepsiju možemo prevesti i kao tešku probavu (grč. pepsis = kuhanje, varenje). Procjenjuje se da od te bolesti boluje oko 25 posto svjetske populacije.

Simptomi na koje se bolesnici najčešće žale su bol u žličici ili gornjem dijelu trbuha, nadutost, osjećaj brze sitosti, osjećaj da hrana stoji u želucu, mučnina, gubitak teka, povraćanje i napadaji grčevitih bolova u gornjem dijelu trbuha. Ti simptomi mogu se preklapati i sa simptomima koji se odnose na funkcionalnu bolest debelog crijeva - iritabilni kolon (bolest iritabilnog crijeva bit će obrađena kao zasebna cjelina, op. urednika). Upravo prema prevladavajućim simptomima bolesnike dijelimo u pojedine grupe - prevladavajući bolovi u žličici, sa ili bez žgaraviceili podrigivanja, prevladavajući osjećaj punoće...).

Za većinu simptoma odgovorni su poremećaj pokretljivosti mišića probavne cijevi (prejaka ili preslaba pokretljivost) ili promijenjena osjetljivost sluznice.

Dijagnoza funkcionalne dispepsije postavlja se:

• kod postojanja trajne ili povremene boli u žličici tijekom najmanje tri mjeseca u posljednjih 12 mjeseci
• ako smo obradom isključili poznatu organsku bolest
• ako nisu prisutne smetnje koje povezujemo sa sindromom iritabilnog crijeva.

Pokazalo se da bolesnici s funkcionalnim bolestima probavnog sustava imaju nisku kvalitetu života i češće izostaju s posla. S obzirom na to da se na obradu i liječenje troši mnogo novca, sa socioekonomskog stajališta ova skupina bolesnika je iznimno važna.

Kod dokazanih organskih bolesti bilo kojeg sustava uglavnom je poznat uzrok koji je doveo do bolesti, što usmjerava i liječenje. Iako su u medicinskoj struci propisani dijagnostički postupci i terapija (koja je nekad vrlo skupa ili malo djelotvorna), kod funkcionalnih probavnih bolesti liječenje je često vrlo frustrirajuće i za bolesnika i za liječnika, upravo zbog mnogih simptoma koji su uzrokovani teško mjerljivim odstupanjima od normalne funkcije.

Terapija je zato usmjerena na smirivanje i otklanjanje glavnih simptoma, odnosno onih koji bolesnicima uzrokuju najveće teškoće:

• bolesnici čiji je vodeći simptom bol u žličici s refluksnim tegobama (žgaravica, podrigivanje) uglavnom dobivaju lijekove koji kontroliraju izlučivanje želučane kiseline (antacidi, blokatori H2 receptora, blokatori protonske pumpe)
• bolesnici s mučninama, povraćanjem, osjećajem punoće u trbuhu dobro reagiraju na prokinetike (metoklopramid, cisaprid), dok kod grčeva olakšanje donose spazmolitici
• kod proljeva se daju antidijaroici, a kod zatvora laksativi.

Razvidno je, dakle, da su bolesnici katkad u razdobljima akutne bolesti prisiljeni uzimati nekoliko lijekova istodobno.

U terapiji funkcionalnih probavnih tegoba iznimno često se koriste i razne druge metode liječenja, uključujući i psihoterapiju, a vrlo je popularna i dobro prihvaćena fitoterapija (liječenje biljkama).