Kronično zatajenje bubrega

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti prim. dr. sc.   Draško Pavlović dr. med., spec. internist - nefrolog

U slučaju kroničnog trajnog zatajenja bubrežna funkcija se može nadomjestiti dijalizom ili presađivanjem bubrega

Bubrezi u našem tijelu imaju važnu ulogu: čiste krv od štetnih produkata metabolizma, održavaju ravnotežu prometa vode i minerala, održavaju acidobaznu ravnotežu i mjesto su stvaranja hormona, npr. aktivnog metabolita vitamina D (kalcitriola) i eritropoetina. Smanjenjem bubrežne funkcije u organizmu se nakupljaju produkti metabolizma, pa se razvija uremija, što prema grčkoj riječi u prijevodu znači "mokraća u krvi".

U akutnom, naglo nastalom zatajenju u do tada uglavnom zdravim bubrezima ili kroničnom zatajenju bubrega (što je znatno češće) nužno je nadomjestiti bubrežnu funkciju. Ako je riječ o akutnom bubrežnom zatajenju, bubrežna funkcija se može nadomjestiti dijalizom, a u slučaju kroničnog trajnog zatajenja, može se nadomjestiti dijalizom ili presađivanjem (transplantacijom) bubrega.
 

 

Dijaliza se temelji na svojstvima polupropusne membane, odnosno na fizikalnim procesima difuzije i osmoze koji omogućuju transport tekućina i otopljenih tvari.

Postoje dva osnovna oblika dijalize: hemodijaliza i peritonejska dijaliza. Kod hemodijalize, kao polupropusna membrana rabi se sintetska membrana, dok kod peritonejske dijalize kao filtracijska membrana služi peritonejska membrana.

Kratka povijest dijalize i transplantacije

Od sredine 19. stoljeća, kad su otkrivena fizikalna svojstva difuzije i osmoze, pa sve do četrdesetih godina 20. stoljeća provođena su ispitivanja na pokusnim životinjama. Tijekom II. svjetskog rata Wilhelm Kolff u Nizozemskoj konstruirao je aparat za hemodijalizu i primijenio ga u liječenju bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega. U Seattleu (SAD) 1962. godine osnovan je prvi centar za kroničnu dijalizu, a četiri godine poslije Cimino i Brescia opisali su potkožni spoj arterije i vene (arteriovenska fistula) kao trajni pristup krvotoku bolesnika, što je jedan od najvećih napredaka u kroničnoj hemodijalizi.

U Hrvatskoj se prve akutne hemodijalize rade šezdesetih godina prošloga stoljeća, najprije u Zagrebu, a kronični program hemodijalize krajem šezdesetih u Rijeci.

U trećem desetljeću prošloga stoljeća počela je primjena peritonejske dijalize u bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega, a u šestom desetljeću počinje se rabiti peritonejska dijaliza i u bolesnika s kroničnim zatajenjem buberga. Peritonejska dijaliza u današnjem obliku, tj. kontinuirana ambulantna peritonejska dijaliza, rabi se od 1975. godine. U Hrvatskoj je prva peritonejska dijaliza u bolesnika s akutnim zatajenjem bubrega učinjena u Zagrebu 1948. godine, a 1983. godine počeo je program kontinuirane peritonejske dijalize.

Prva uspješna transplantacija bubrega učinjena je 1950. godine, a u Hrvatskoj 1071. godine u Rijeci. Posljednjih pedeset godina u cijelome svijetu, posebno u njegovu razvijenom dijelu, otvoren je velik broj centara za dijalizu i razvila se transplantacija bubrega. U Hrvatskoj danas imamo više od trideset centara za dijalizu i četiri centra u kojima se provodi tarnsplantacija bubrega.

Metode pročišćavanja krvi

Hemodijaliza

Riječ je o izvantjelesnom obliku nadomještanja bubrežne funkcije. Odvija se tako da krv bolesnika prolazi izvan tijela posebnim linijama kroz filter (dijalizator) u kojem se procesom osmoze i difuzije "čisti" od štetnih produkata metabolizma. Za provođenje hemodijalize potreban je aparat, dijalizator, otopina za dijalizu poznatog kemijskog sasatava te igle i linije. Unutar filtera se nalazi polupropusna membrana, s tim da s jedne strane prolazi krv, a s druge otopina za dijalizu.

Da bi se hemodijaliza mogla provesti, potreban je odgovarajući krvožilni pristup. Postoje tri pristupa: arteriovenska fistula, arteriovenski graft i centralni venski kateter. Idealno bi bilo na vrijeme kreirati arteriovensku fistulu, u suprotnom se stavlja kateter u venu na vratu.

Hemodijaliza se provodi tri puta tjedno po četiri do pet sati.. Ovaj oblik dijalize može se provoditi svaki dan dva do tri sata (vrlo rijetko) ili svaki dan tijekom noći. Većina bolesnika hemodijalizu provodi u centrima za dijalizu, bilo bolničkim bilo izvan bolničkim centrima. Mali broj bolesnika dijalizira se kod kuće. Hemodijaliza je najčešće primjenjivana metoda nadomještanja bubrežne funkcije, čemu svjedoči podatak da je na hemodijalizi više od 80 posto bolesnika kojima je potrebno nadomjestiti bubrežnu funkciju.

Peritonejska dijaliza

Peritonejska dijaliza je unutarnja dijaliza. Preko posebnog katetera koji se "ugradi" u trbušnu šupljinu uvodi se tekućina poznatog sastava, pri čemu peritoneum (potrbušnica) služi kao filtracijska membrana. Nakon što se uvede tekućina u trbušnu šupljinu, dijalizat "otklanja" štetne produkte metabolizma i višak tekućine iz organizma. Izmjena tekućine za dijalizu najčešće se provodi četiri puta dnevno (kontinuirana ambulantna peritonejska dijaliza). Peritonejska dijaliza može se provoditi i pomoću aparata tijekom noći. Prema suvremenim stručnim spoznajama, ova metoda je možda najbolja za početak liječenja dijalizom. Ipak, relativno mali broj bolesnika je na ovom tipu dijalize.

Kada početi s dijalizom

Općenito, nema nekog "strogog" pokazatelja kad treba početi s dijalizom, iako postoje neki pokazatelji kad je potrebno odmah početi s dijalizom, o čemu odlučuju liječnici. Najbolje je kad liječnik u bolesnika primijeti slabiju bubrežnu funkciju, da ga odmah uputi specijalistu za bubrežne bolesti (internist-nefrolog), koji će s jedne strane primjenom lijekova pokušati usporiti propadanje bubrežne funkcije, a s druge pripremiti bolesnika za primjenu jedne od metoda nadomještanja bubrežne funkcije. Potrebno je bolesnika upoznati s mogućnostima nadomještanja bubrežne funkcije i u razgovoru s bolesnikom odabrati najbolju metodu. Idealno bi bilo na vrijeme kreirati arteriovensku fistulu ili ugraditi peritonejski kateter. Bilo koji oblik dijalize bolje je početi i prije nego što se razvije puna slika uremije: slabost, mučnina, povraćanje, gubitak apetita, svrbež itd.

Dijaliza ne liječi bubrege! 

Važno je znati kako hemodijaliza ili peritonejska dijaliza ne liječi bubrege. Jednom ili drugom metodom samo se djelomično nadomješta bubrežna funkcija. Zbog toga svi bolesnici moraju paziti na prehranu i unos tekućine. Većina bolesnika mora uzimati lijekove koji smanjuju resorpciju fosfata (vezače fosfata), lijekove koji korigiraju poremećaj mineralnog metabolizma, tj. vitamin D, preparate željeza i dobivati u injekcijama eritropoetin za korekciju anemije. Mnogi bolesnici moraju uzimati i antihipertenzivne lijekove.

Transplantacija bubrega

Bolesnici s kroničnim zatajenjem bubrega imaju najveću korist od transplantacije bubrega jer uspješna transplantacija najbolje i u potpunosti nadomješta bubrežnu funkciju. Darivatelji organa, tj. bubrega mogu biti žive srodne osobe (brat, sestra, roditelji), žive nesrodne osobe (bračni partner, prijatelji) i, što je najčešće, umrle osobe (kadaveri). Kandidati za transplantaciju bubrega su svi bolesnici kod kojih dođe do kroničnog zatajenja bubrega. Iako su to najčešće osobe koje su već na dijalizi, transplantacija se može učiniti i u osoba u kojih je potrebno nadomjestiti bubrežnu funkciju, a još nisu počele s dijalizom.

Nakon uspješne transplantacije, preživljavanje bolesnika i kvaliteta života bolji su nego u bolesnika na dijalizi. Međutim, kako je tranplantirani bubreg ipak strano tijelo (osim u slučaju jednojajčanih blizanaca), svi bolesnici moraju uzimati lijekove koji smanjuju mogućnost odbacivanja bubrega, tj. imunosupresive. Noviji lijekovi iz ove skupine imaju znatno manje nuspojava nego prije dvadesetak godina. Iako su, nažalost, i u ovih bolesnika moguće komplikacije (koštana bolest, arterijska hipertenzija, hiperlipidemija), srećom, moguće ih je uspješno liječiti.

Hrvatska uz bok razvijenim zemljama

Iako je još prije tridesetak godina najveći broj bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega umirao, u današnje vrijeme ti bolesnici ne moraju umrijeti. U novije doba u razvijenom dijelu svijeta najveći broj bolesnika i ne umire zbog zatajenja bubrežne funkcije, a Hrvatska je po broju bolesnika na dijalizi i broju transplantiranih bolesnika uz bok tih zemalja.

Naš cilj danas je ne samo omogućiti tim bolesnicima dulji život, nego i kvalitetan život. Kako kod bolesnika, posebno onih na dijalizi, dolazi do znatnih promjena u životu, npr. tri puta tjedno moraju ići na hemodijalizu ili četri puta dnevno sami provoditi peritonejsku dijalizu, važno ih je na vrijeme pripremiti i upoznati kako s mogućnostima i načinom liječenja, tako i s nuspojavama, dijetom, lijekovima itd.

Ako se na vrijeme upoznaju sa svim bitnim aspektima svoje bolesti i načinom liječenja, ako na vrijeme organiziraju svoj "novi" život, mogu i dalje dobro i kvalitetno živjeti u krugu svoje obitelji i prijatelja, a mnogi mogu uspješno nastaviti svoj posao ili školovanje. Kad su u pitanju mlađi oboljeli, nije rijetko ni da neke bolesnice postanu majke, a neki bolesnici očevi.

Datum objave članka: 1. 10. 2008.