Hepatitis B - prevencija od novorođenačke dobi

Početkom 2007. u svim hrvatskim rodilištima uvedeno je obvezno cjepivo protiv hepatitisa B. Dosad su bila cijepljena djeca u šestom razredu osnovne škole, što će se i dalje nastaviti za djecu koja nisu cijepljena u novorođenačkoj dobi. Dosadašnje cijepljenje u novorođenačkoj dobi bilo je rezervirano samo za djecu čije su majke imale pozitivan serološki HBsAg status, pri čemu je novorođenče u prvih 12 sati života, uz cjepiva protiv hepatitisa B, dobivalo i specifični imunoglobulin (HBIG), a sve radi prevencije perinatalnog prijenosa.

Pomicanje dobne granice za cijepljenje protiv hepatitisa B u novorođenačku dob rezultat je napora kako infektologa i imunologa, tako i članova Hrvatskoga društva za preventivnu i socijalnu pedijatriju. Većina razvijenih zemalja svijeta to cjepivo provodi kao dio obveznog kalendara cijepljenja već od novorođenačke dobi, tako da će ta mjera i u našoj sredini imati javnozdravstveni značaj.

Cijepljenje protiv hepatitisa B uvedeno je radi sprječavanja nastanka upalne bolesti jetre, uzrokovane virusom hepatitisa B. Riječ je o upalnoj bolesti jetre koja se manifestira vrlo nespecifičnim ili blagim simptomima, pa se u akutnoj fazi često može previdjeti, kad prelazi u kroničan oblik s dugoročnim posljedicama.

Velik broj djece uopće ne pokazuje simptome, a još nedovoljno jak obrambeni sustav ne može u potpunosti ukloniti virus hepatitisa B iz organizma, pa dijete postaje kronični nositelj virusa i kronični bolesnik. Uz dugotrajnu, neprepoznatu i kroničnu infekciju virusom hepatitisa B, u budućnosti se mogu razviti ozbiljne komplikacije, poput ciroze jetre ili hepatocelularnog karcinoma. Što je dijete mlađe, veći su izgledi da se nakon infekcije virusom hepatitisa B razviju navedene komplikacije. Upravo je stoga cjepivo protiv hepatitisa B pomaknuto u novorođenačku dob, kako bi se dijete zaštitilo od te bolesti od samog početka života.

Osim asimptomatskog oblika, upalna bolest jetre može se manifestirati i nespecifičnim simptoma, poput opće slabosti, mučnine, gubitka apetita, a rijetko se razvija žutica.

Radi boljeg razumijevanja važnosti cijepljenja protiv hepatitisa B, nužno je spomenuti načine na koje virus može ući u organizam.

Perinatalni prijenos - Tijekom poroda dijete se može inficirati od majke koja je kronični nositelj virusa. Zato u mjere obvezne dijagnostike u trudnoći spada i određivanje serološkog statusa majke s obzirom na hepatitis B. Pozitivan nalaz tzv. HBsAg u majke upućuje na još uvijek prisutnu aktivnost virusa hepatitis B u njezinu organizmu, tako da novorođenče uz cjepivo protiv hepatitisa B treba primiti i dozu specifičnog imunoglobulina.

Prijenos kontaktom - Preko sitnih ozljeda na koži (ogrebotina, rana, ugriza i sl.) u kontaktu s inficiranom osobom, virus može ući u organizam i dovesti do upalne bolesti jetre.

Parenteralni prijenos (zaraženom krvlju) - Primjerice, slučajnim ubodom iglom koja je kontaminirana zaraženom krvlju ili primanjem krvnih pripravaka

Prijenost seksualnim kontaktom - Ovaj način prijenosa češći je u adolescenata i odraslih osoba.

U rodilištu cijepljenje provode i nadziru neonatolozi, a kasnije dijete cijepi nadležni specijalist pedijatar ili liječnik koji u okviru primarne zdravstvene zaštiti skrbi o djetetu.

S obzirom na način cijepljenja, treba obratiti pozornost na razmak između cjepiva i na tehniku njegove primjene. Cijepljenje protiv hepatitisa B provodi se u tri doze, čime se potpuno i dugotrajno zaštićuje od infekcije. Prvom dozom cjepiva novorođenče se cijepi nakon poroda, najbolje već tijekom prva 24 sata života, što se može primijeniti istodobno s BCG cjepivom. Druga doza slijedi u drugome mjesecu života uz HiB cjepivo, a treća je predviđena s navršenih šest mjeseci. Iznimno se treća doza cjepiva protiv hepatitisa B može dati i poslije, ali najkasnije do redovitoga sistematskog pregleda s devet mjeseci. Time je pedijatru omogućen odabir da dijete pozove na dodatni posjet ili cijepljenje trećom dozom provede u okviru redovita posjeta s devet mjeseci.

Radi lakšeg snalaženja, može se upamtiti da razmak između prve i druge doze treba biti mjesec dana, a između druge i treće pet mjeseci.

O kasnijem docjepljivanju protiv hepatitisa B odlučuje nadležni liječnik na osnovi općega zdravstvenog stanja pacijenta, preboljenih bolesti, rizičnih čimbenika ili profesije pacijenta.

U usporedbi s drugim vrstama cjepiva, cjepivo protiv hepatitisa B je vrlo sigurno. Riječ je o rekombinantnom cjepivu, dobivenom genskim inženjeringom, s vrlo niskim sadržajem antigena, što omogućuje odličnu podnošljivost.

Na mjestu uboda mogu se javiti bol, crvenilo i otvrdnuće, pri čemu mogu pomoći lokalne mjere (oblozi), a samo u iznimnim slučajevima primjena paracetamola za ublažavanje boli.

Od umjerenih reakcija mogu se istaknuti umor, groznica, prolazno povišenje tjelesne temperature, osip, svrbež, te probavne smetnje u vidu mučnine, povraćanja, proljeva ili bolova u trbuhu. Jave li se ti simptomi, treba se obvezno posavjetovati s pedijatrom, iako su promjene u većini slučajeva prolazne i ne predstavljaju kontraindikaciju za daljnje cijepljenje protiv hepatitisa B.

Teža alergijska reakcija na prethodno primijenjenu dozu cjepiva protiv hepatitisa B zapreka je za daljnje cijepljenje protiv hepatitisa B.