Spolno prenosive bolesti - i one koje to nisu

Žensko zdravlje / Ginekologija Anka Dorić dr. med., spec. transfuzijske medicine

Sve spolno prenosive bolesti i urogenitalne infekcije prenose se spolnim kontaktom, no to nije i jedini put zaraze

Najčešći uzročnici "modernih" spolnih bolesti su virusi, najopasnija bakterijska infekcija je klamidija, a "klasične" su u porastu. Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne - trihomonijaza, genitalna kandidijaza, bakterijske vaginoze i vaginitisi, stidna ušljivost i svrab. Bitno je znati da iako se sve spolno prenosive bolesti (dalje SPB) i urogenitalne infekcije prenose spolnim kontaktom, da to nije jedini put zaraze.

Godišnje se u svijetu registrira oko 500 milijuna novih slučajeva spolnih infekcija. Najvažnije komplikacije su ženska i muška neplodnost, kasni pobačaji i prijevremeni porodi te prijenos na potomstvo. Prevencija se temelji na edukaciji mladih prije ulaska u spolni život, otkrivanju kliconoša, brzoj dijagnostici i učinkovitoj terapiji, pronalaženju i liječenju svih spolnih partnera zaražene osobe i preventivnim cijepljenjem postojećim cjepivima. Liječenje često podrazumijeva terapiju za nekoliko osoba, a osobito pažljivo treba liječiti trudnice zbog mogućnosti prijenosa na dijete.

Najčešće infekcije urogenitalnog sustava u oba spola

  • bakterijske - infekcije urotrakta (najčešće E. coli), vaginoze (najčešće Gardnerella vaginalis), cervicitisi i upale male zdjelice u žena te balanopostitis, epididimitis i prostatitis u muškaraca (najčešće Chlamydia trachomatis, Neisseria gonorrhoeae, Treponema pallidum);
  • virusne - HPV, HSV, HIV;
  • gljivične - kandidijaza;
  • protozoarne - trihomonijaza.

Najčešći uzročnici bolesti koje se prenose spolnim putem

Virusi

  • Humani Papilloma virusi
  • Hepatitis B i C virusi
  • Herpes simplex virusi tip 1 i 2
  • Human Immunodeficiency virus

Bakterije

  • Chlamydia trachomatis
  • Ureaplasma urealyticum
  • Mycoplasma hominis
  • Neisseria gonorrhoeae
  • Treponema pallidum
  • Haemophilus ducreyi

Protozoe

  • Trichomonas vaginalis

Gljive

  • Candida albicans

Najčešći uzročnici "modernih" spolnih bolesti su virusi, najopasnija bakterijska infekcija je klamidija, a "klasične" su u porastu. Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne

HPV infekcija

Infekcija Humanim papiloma virusima (HPV) najčešća je spolno prenosiva bolest, ali većinom izlječiva i benigna. Virus se ne prenosi krvlju nego penetrativnim genitalnim kontaktom sluznice i kože kroz mikrotraumatske lezije. Spolni kontakti bez penetracije (oralno-genitalni, manualno-genitalni i vanjski genitalno-genitalni) moguć su, ali rjeđi način prijenosa. Inkubacija traje šest tjedana do godine dana. HPV infekcije tipovima niskog rizika rijetko se mogu prenijeti s majke na dijete.

Znanstveno je dokazana povezanost trajne HPV infekcije i karcinoma cerviksa. Taj drugi najčešći karcinom u žena može se spriječiti ranom dijagnostikom (Papa test + HPV test).

Rizični čimbenici za nastanak infekcije u žena su:

  • veći broj partnera - rizik raste sa svakim novim za 15 posto;
  • rana dob prvoga spolnog odnosa - 16 godina i manje;
  • ako je partner u prošlosti često mijanjao partnere ili je promiskuitetan;
  • pušenje cigareta;
  • hormonalna kontracepcija;
  • veći broj porođaja;
  • imunosupresija;
  • ako postoji kronična upala uz neku drugu spolnu bolest;
  • ako je majka HPV inficirane osobe uzimala diethylstilbestrol;
  • ako osoba ne odlazi na redovite ginekološke kontrole;
  • poremećaji prehrane i stroge dijete;
  • ako partner nije obrezan.

Dijagnostika - Klinički pregled, uzimanje obriska stanica kože i sluznice u oba spola.

Klinička slika - Kožni i genitalni HPV tipovi uzrokuju dobroćudne i zloćudne promjene, neke vidljive mikroskopom (intraepitelne neoplazije), a druge golim okom (kožne bradavice i kondilomi), ali i kondilome u mokraćnom mjehuru, crijevu, usnoj šupljini, na oku ili nosu, HPV pozitivne karcinome regije glave i vrata te anogenitalnih sluznica. Najčešći tipovi visokog rizika (16, 18, 31 i 33) dijagnosticirani su u gotovo 100 posto svih slučajeva invazivnih karcinoma. Najčešći tipovi niskog rizika (6 i 11) uzrokuju benigne tvorbe - kondilome (bradavice) i blage abnormalnosti u stanicama. Bradavice su mekane, vlažne, ružičaste ili sive izrasline koje rastu u nakupinama poput cvjetače. Mogu biti i u ravnini kože (ravni kondilomi).

Većina je infekcija bez simptoma i prolaznog tijeka. U nekih osoba se primiri i može se reaktivirati nakon mnogo godina. U 10 posto inficiranih žena nakon dvije, tri godine nastupa trajna infekcija, uz rizik razvoja prekanceroze višeg stupnja. Srećom, više od 90 posto žena s HPV infekcijom nikad ne razvije kancerozu.

Liječenje - Metode odstranjivanja su krioterapija, elektrokauterizacija, kirurška ekscizija, laser i imunoterapija. Treba ukloniti stres i spriječiti reinfekciju od partnera. Kod HPV infekcije vrata maternice najvažnija je redovita ginekološka kontrola. Ovisno o nalazu, planira se daljnje liječenje. U očekivanju cjepiva, HPV infekcija se može kontrolirati snižavanjem stupnja infektivnosti oboljele osobe liječenjem i smanjenjem broja spolnih partnera.

Genitalni herpes

Uzrokuju ga tip 1 (poznat i kao uzročnik groznice nosa i usana) i tip 2 Humanog herpes simplex virusa (HSV). Glavni je uzrok pojave genitalnih ulceracija u mlade spolno aktivne populacije i česta koinfekcija u HIV pozitivnih osoba. U rizične skupine spadaju prostitutke (prevalencija 60-90 posto) i homoseksualni muškarci (prevalencija 80-95 posto). Oko 80 posto inficiranih su kliconoše bez simptoma, u 20 posto inficiranih česti su recidivi, a 60 posto ima blagu, atipičnu bolest. Stručnjaci procjenjuju da je 50 posto ljudi u svijetu zaraženo jednim ili oba tipa.

Klinička slika - Nakon infekcije kože i/ili sluznice, virus kroz ranicu ulazi u živčane završetke i putuje do korijena leđne moždine, gdje je doživotno miran ili se povremeno aktivira u stanjima pojačana stresa, fizičkog napora, izlaganja suncu, imunodeficita, postojanja drugih bolesti, neodgovarajuće prehrane. Kod recidiva virus "putuje" istim putem natrag i izbija u području kožne inervacije istoga ili susjednoga živčanog završetka kroz koji je i ušao (dva, šest, pa i deset puta godišnje).

Kod prve infekcije simptomi nastupe za dva do deset dana i traju dva, tri tjedna. Na mjestu izbijanja promjena koža i sluznica svrbe ili peku, nastanu bolovi u nogama, leđnoj moždini, stražnjici, regiji spolovila i rektuma te peckanje kod mokrenja. Kožni mjehurići za nekoliko dana pucaju, stvaraju zamućenja i krustice. Mogući su isjedak iz rodnice, osjećaj pritiska u trbuhu, povišena temperatura te povećanje i bolnost limfnih čvorova u preponama. Ranice zarastu za oko dva tjedna. Simptomi kod recidiva su blaži i kraće traju.

Većina inficiranih nakon primoinfekcije neće više imati simptome, niti posumnjati da su kliconoše, što je razlog za oprez jer su potencijalno zarazni svim budućim partnerima. U zaražene trudnice aktivna infekcija se tijekom poroda može prenijeti na novorođenče, uz rizik od upale pluća, sepse i smrti djeteta.

Dijagnostika - Dokaz virusne DNA metodom PCR, dok je provjera statusa protutijela od sekundarne vrijednosti jer ih većina ljudi ima.

Liječenje - Osobe sa simptomima treba liječiti. Lijekovima (aciklovir, valaciklovir, famciklovir) se može smanjiti težina i trajanje bolesti te broj recidiva. U osoba koje imaju šest i više recidiva godišnje, supresivna terapija smanjuje rizik od prijenosa za 75 posto. Cjepivo tvrtke GSK pokazalo je relativno visoku zaštitu od infekcije (74 posto), dobru imunogeničnost i slabu neželjenu reaktivnost kod žena čiji partneri imaju genitalni herpes, ali je potpuno nedjelotvorno kod muškaraca. U međuvremenu, osnovna prevencija ostaje apstinencija tijekom klinički aktivne bolesti, pranje ruku i zaštita barijernim sredstvima. Virus ne prolazi kroz latex kondome, ali kondom ne pokriva cijelo područje genitalnih organa, pa stoga nije potpuno sigurna zaštita.

Akutna HIV infekcija

Prema UNAIDS-ovu Izvješću o pandemiji AIDS-a za 2004., u svijetu živi više od 45 milijuna ljudi zaraženih HIV-om. Brzina kojom se virus umnožava i velika sposobnost mutacije glavni su razlozi što svjetska epidemija ne jenjava. Od 30-ak vrsta cjepiva, na čijem pronalasku rade znanstvenici širom svijeta, nijedno se nije pokazalo uspješnim. Iako je Hrvatska među zemljama s malim brojem oboljelih i inficiranih, pretpostavlja se da se godišnje na HIV testira samo jedan posto svih spolno aktivnih odraslih!

Akutna HIV infekcija prolazna je simptomatska bolest, koja često ostaje neprepoznata, a javlja se 2-4 tjedna nakon zaraze virusom. Znakovi i simptomi često su nespecifični, najčešće uz temperaturu, upalu ždrijela, osip, povećanje limfnih čvorova i glavobolju. Mogući su i simptomi zahvaćenosti bilo kojeg organskog sustava. Čest je nalaz smanjenog broja leukocita, trombocita i poremećaj jetrenih transaminaza. Od velike je važnosti ciljana anamneza te potvrda dijagnoze akutne infekcije određivanjem prisustva virusnih markera u krvi. Od trenutka zaraze, osoba postaje doživotni nositelj virusa i izvor zaraze.

Vrijeme od infekcije do pojave prvih protutijela najčešće je jedan do tri mjeseca, rjeđe do šest. Stanje infekcije HIV-om bez simptoma može potrajati sedam do deset godina do pojave simptoma AIDS-a, od kojih su najčešći gubitak tjelesne težine više od 10 posto od normalne, temperatura viša od 38°C koja traje više od mjesec dana, dugotrajan i neobjašnjiv proljev, gljivična infekcija usne šupljine i recidivi herpesa. Moguće su promjene na perifernom i centralnom živčanom sustavu. Krvne pretrage pokazuju smanjen broj svih vrsta krvnih stanica i povišene imunoglobuline. Nastaju infekcije s uzročnicima koji u imunološki zdravih ljudi inače ne izazivaju bolest.

Akutna HIV infekcija prolazna je simptomatska bolest, koja često ostaje neprepoznata, a javlja se 2-4 tjedna nakon zaraze virusom. Znakovi i simptomi često su nespecifični, a mogući su i simptomi zahvaćenosti bilo kojeg organskog sustava

Najčešći putevi zaraze su spolni odnos s HIV pozitivnom osobom (vaginalni, analni, oralni), zaražena krv ili krvni derivati, zaraženi pribor (intravenski narkomani) i vertikalni prijenos (s inficirane majke na dijete).

U velikoj opasnosti od zaraze HIV-om su osobe rizičnog ponašanja koje ne koriste kondom pri spolnom kontaktu i često mijenjaju partnere, imaju veze "za jednu noć", spolni odnos pod utjecajem alkohola ili droge, koriste zajednički narkomanski pribor, kao i zdravstveni djelatnici bez zaštite (naočale, rukavice) koji dolaze u dodir s krvlju i sekretima. Zaraženi muškarac lakše zarazi ženu nego zaražena žena muškarca.

Sa suvremenom, visoko aktivnom antiretrovirusnom terapijom počinje se najčešće kad broj CD4 T limfocita padne ispod 300 u mm3 krvi. Cilj je liječenja produljiti fazu HIV infekcije u kojoj još nema simptoma i vrijeme preživljenja. Terapija ima ozbiljnih nuspojava, a osnovni je nedostatak razvijanje otpornosti virusa, kad prestaje njihova učinkovitost.

Klamidijska infekcija

Najčešća spolna bolest koja uzrokuje 50 posto svih nespecifičnih upala mokraćne cijevi i više od 50 posto svih epididimitisa u muškaraca. Serotipovi L1, 2 i 3 uzrokuju Lymphogranuloma venereum, a serotipovi A, B, B1 i C trahom, koji je uz kataraktu i glaukom najčešći uzrok sljepoće u svijetu.

U svijetu se godišnje registrira oko 90 milijuna, a u Europi oko 10 milijuna novih slučajeva, od čega 600.000 upala jajovoda, a 120.000 završi sterilitetom. Zato je Svjetska banka proglasila klamidiju ekonomski najvažnijom spolnom bolesti nakon HIV-a.

Infekcija se naziva tihom jer 50 posto muškaraca i 70 posto žena nema simpoma, pa nisu svjesni da su izvor zaraze. Klamidija se prenosi svim načinima spolnog općenja i sa zaražene majke na dijete, a i inkubacija je prosječno 7-21 dan.

Infekcija klamidijom još se naziva i tihom infekcijom jer 50 posto muškaraca i 70 posto žena nema simptoma, pa nisu svjesni da su izvor zaraze. Prenosi se svim načinima spolnog općenja i sa zaražene majke na dijete

Simptomi u žena su iscjedak, peckanje, slabije krvarenje izvan menstrualnog ciklusa, bol u maloj zdjelici i kod mokrenja. U muškaraca se javlja učestalo mokrenje, uz žarenje i pečenje pri mokrenju u mokraćnoj cijevi i spolovilu, vodenast, prozirni isjedak iz mokraćne cijevi te bol u testisima i prostati. Važno ju je prepoznati i liječiti zbog opasnih posljedica: u muškaraca sterilitet i kronični prostatitis, a u žena upala organa male zdjelice, neplodnost i izvanmaternične trudnoće.

Terapija je antibiotska, ali ne daje uvijek dobre rezultate zbog neredovita uzimanja lijeka, prekidanja terapije, neliječenja svih zaraženih partnera i nepridržavanja uputa o zaštiti i apstinenciji za vrijeme i nakon liječenja još sedam dana. Cjepivo je prvoj fazi kliničkih ispitivanja, a osobito će biti korisno u prevenciji neplodnosti.

Test na klamidiju prema CDC preporukama trebaju napraviti jednom godišnje sve spolno aktivne žene mlađe od 25 godina; spolno aktivne žene starije od 25 godina ako imaju novog partnera u posljednja tri mjeseca ili neredovito koriste kondom; trudnice u prvom trimestru (kod rizičnih trudnoća ponoviti test u trećem trimestru) i prije svake intrauterine manipulacije te ponoviti test tri, četiri mjeseca nakon liječenja. Kontrolno testiranje trebaju nakon terapije obaviti oba partnera, muškarci najranije nakon mjesec dana, a žene mjesec dana nakon prve menstruacije poslije terapije.

Gonoreja

Gonoreja se može uspješno liječiti, ali je zbog promiskuiteta opstala stoljećima. Dok se u svijetu godišnje registrira do 300 milijuna novih slučajeva, u nas je sve rjeđa, kao i u većini europskih zemalja. Muškaraci obolijevaju tri do pet puta više od žena.

Uzročnik se prenosi sekretima, svim vrstama spolnih odnosa i sa zaražene majke na dijete. Nakon inkubacije od jednog do 14 dana, u 90 posto zaraženih muškaraca razvije se upala mokraćne cijevi, sjemenika i prostate, uz gnojni iscjedak i bol kod mokrenja, odnosno svrbež rektuma, isjedak i bol kod defekacije kod analne infekcije. U žena se javlja uretritis, cervicitis i upala u maloj zdjelici, uz bol pri mokrenju, žut ili krvav isjedak, krvarenje između ciklusa i bol u trbuhu. Visok je i rizik od neplodnosti, ektopičnih trudnoća, Bartholinitisa i apscesa, konjuktivitisa, perihepatitisa i diseminirane infekcije. Kod zaraze oralne sluznice moguća je grlobolja. Moguće su i upale oka, ždrijela i rektuma.

Dijagnostika - Metoda izbora je PCR dokaz bakterijske DNA iz obriska, a mikroskopski pregled preparata bojenog po Gramu važan je za brzu orijentaciju. Kultura bakterije radi se kao potvrda dijagnoze postavljene mikroskopom.

Terapija je antibiotska. Liječiti se moraju oba partnera, a do izlječenja suzdržavati se od spolnih odnosa ili koristiti kondom.

Sifilis

Uzročnik sifilisa je bakterija Treponema pallidum, koja izvan ljudskog organizma brzo ugiba jer je izuzetno osjetljiva. Otkrićem antibiotika, nakon II. svjetskog rata broj slučajeva se smanjuje, pa je u Europi krajem 20. stoljeća gotovo iskorijenjen, ali posljednjih godina doživljava "renesansu". U nas je 2002. zabilježeno 11 slučajeva, 2003. godine 18, a 2004. godine 47. U povećanom su riziku muškarci homo i biseksualne populacije.

Treponema ulazi kroz oštećenu kožu i sluznice tijekom spolnog kontakta. Dovoljan je već poljubac. Nakon inkubacije od tri tjedna, na mjestu infekcije nastaje primarna lezija - papula čije se dno raspada i nastaje bezbolna ranica (ulcus durum), koja spontano nestane za mjesec dana. Sekundarni sifilis nastaje nakon rasapa bakterije krvlju i limfom u tkiva i organe. Nastaje osip na koži i sluznici usne šupljine, a makule su jako zarazne i pune bakterija. Povećane su i tonzile. Od općih simptoma javlja se povišena temperatura, umor, glavobolja, bolovi u kostima, mišićima i zglobovima. Tercijarni sifilis nastaje nakon tri do pet godina kod neliječene infekcije. Javljaju se promjene na koži (čvorovi i veće, dublje tvorbe), promjene na krvnim žilama, srcu, kostima i živčanom sustavu. Prijenosom s majke na dijete moguć je sifilis konatalis.

Dijagnoza se postavlja pretragama krvi i likvora i mikroskopiranjem u tamnom polju te direktnim dokazom uzročnika PCR metodom. Lijek izbora je penicilin. Liječenog bolesnika treba još neko vrijeme laboratorijski pratiti zbog moguće reaktivacije bolesti.

Virusni hepatitis B i C

Hepatitis B je 100 puta zarazniji od AIDS-a! Oko 350 milijuna ljudi u svijetu kronični su kliconoše virusa hepatitisa B (HBV), a od komplikacija kronične infekcije (ciroza i hepatocelularni karcinom), godišnje u svijetu umire oko pola milijuna ljudi.

Virus se prenosi spolnim putem, krvlju i tjelesnim tekućinama, a moguć je i prijenos s majke na dijete. Osim kroz ozlijeđenu sluznicu i kožu (spolni odnos, tetovaža, piercing), infekcija može nastati preko sluznice oka, nosa, usne šupljine i rektuma. Najčešće završi izlječenjem uz ostanak trajnog imuniteta.

Prvi simptomi javljaju se 1-6 mjeseci nakon zaraze - umor, svrbež, žutica, mučnina, gubitak apetita i mršavljenje. Dijagnoza se postavlja nalazom markera (antigena i protutjela) i dokazom virusne DNA u krvi 7-14 dana nakon infekcije.

Cilj liječenja je spriječiti umnožavanje virusa, cirozu i karcinom. Kod akutne bolesti terapija je simptomatska, a kronični hepatitis liječi se antivirusnim lijekovima (interferon, lamivudin, adefovir-dipivoxil). Cjepivom koje sadrži pročišćeni HBs antigen u nas se obvezno cijepe djeca te partneri i članovi uže obitelji kroničnih kliconoša. Partner se treba zaštititi kondomom najmanje dva, tri mjeseca nakon cijepljenja. Trudnice su obvezne testirati se na HBsAg, a djeca pozitivnih majki cijepe se nakon rođenja.

Hepatitis A također je prenosiva bolest u slučaju oralno-analnog puta. Cjepivo postoji od 1995. Obje vrste hepatitisa češće su u homoseksualaca.

Hepatitis C rijetko se prenosi spolnim putem, ali su bolesnici s hepatitisom C skloniji zarazama virusom hepatitisa A ili B. Ne postoji cjepivo za hepatitis C.

Rijetke klasične spolne bolesti

Vrlo rijetke su Ulcus molle (Haemophilus ducreyi), Lymphogranuloma venereum (podtipovi L1, L2 i L3. Chlamydia trahomatis) i Donovanoza (Donovania granulomatosis).

Trihomonijaza je naziv za infekciju genitalne sluznice koju uzrokuje Trichomonas vaginalis. Prenosi se spolnim i nespolnim putem (u bazenima, zajedničkim kupaonicama), a moguć je i prijenos s majke na dijete. Češće obolijevaju žene, kod koji se javlja jak svrbež i obilan, neugodan iscjedak. U muškaraca se očituje smetnjama mokrenja. Liječi se metronidazolom.

SPOLNE BOLESTI U ŠIREM SMISLU

Vaginoze i vaginitisi - Upale rodnice izazivaju brojni uzročnici, najčešće Gardnerella vaginalis i Candida albicans. Površna upala nastane zbog manjka zaštitnih bakterija lactobacila. Razvoju upale pogoduje manjak zaštitnih bakterija lactobacila, loše higijenske navike, ali i agresivna higijena te neki lijekovi i stanja (trudnoća, dijabetes, menopauza). Gardnerela i kandida mogu u muškarca uzrokovati upalu glavića i prepucija. Terapija je antibiotska i protugljivična.

Infekcije urogenitalnog trakta - Infekcije mokraćnog sustava mogu biti simptomatske, asimptomatske, akutne, rekurentne, kronične, komplicirane i nekomplicirane. Najčešći su uzročnici E. Coli, Enterococcus spp., Streptococcus spp., Proteus mirabilis, Klebsiella pneumoniae, Morganella morgani, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus aureus, Candida albicans i drugi. Liječiti treba sve simptomatske uroinfekcije.

Infekcije mikoplazmama - Mycoplasma genitalium i Ureaplasma urealyticum uzrokuju nespecifične urogenitalne infekcije. Simptomi su isjedak, svrbež, peckanje i osjetljivost, bol i nelagoda. Novorođenče se može prolazno inficirati tijekom prolaska kroz zaraženi porođajni kanal majke. U dijagnostici se koristi PCR metoda. Terapija je antibiotska.

Stidna ušljivost - Liječi se primjenom živinog precipitata ili lindana.

Svrab - Uzročnik je parazit Sarcoptes scabiei, koji je u koži aktivan noću, pa se javlja nesnosan svrbež. Može se prenijeti i rubljem. Terapija je lindan.

Datum objave članka: 1. 8. 2005.