Spolno prenosive bolesti - uzroci, simptomi, testiranje, liječenje

KLJUČNE INFORMACIJE

• Više od milijun izlječivih spolno prenosivih infekcija (SPI) stječe se svakodnevno diljem svijeta kod osoba u dobi od 15 do 49 godina, od kojih većina nema simptoma (SZO).
• Pojam spolno prenosiva bolest obuhvaća 30 do 50 bolesti i sindroma.
• Osam uzročnika je povezano s najvećom učestalošću spolno prenosivih infekcija - četiri su trenutačno izlječive (sifilis, gonoreja, klamidija i trihomonijaza), ostalo su virusi ( hepatitis B virus, herpes simplex virus, humani papiloma virus i virus humane imunodeficijencije).
• Velika većina spolno prenosivih infekcija je bez simptoma, zbog čega se naglašava važnost laboratorijskog testiranja jer samo prisustvo simptoma nije dovoljno za dijagnozu.
• Ako se ne liječe, spolno prenosive infekcije mogu uzrokovati ozbiljne i trajne komplikacije, primjerice neplodnost, rak, komplikacije u trudnoći, a mogu i povećati rizik od HIV infekcije.
• Otpornost na lijekove, posebno uzročnika gonoreje, u porastu je, što negativno utječe na mogućnosti liječenja spolno prenosivih infekcija.

Uzročnici spolno prenosivih infekcija mogu biti:

• bakterije
  • Treponema pallidum (sifilis)
  • Neisseria gonorrhoeae (gonoreja)
  • Chlamydia trachomatis (lymphogranuloma venereum ili klamidija)
  • E. coli i druge Enterobacteriaceae, Enterococcus spp., Ureaplasma urealyticum, Mycoplasma genitalium, Mycoplasma hominis, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus saprophyticus,  Staphylococcus aureus, Streptococcus beta-haemolyticus i dr. (nespecifične urogenitalne infekcije)
  • Haemophilus ducreyi (meki čir ili ulcus molle)
  • Klebsiella granulomatis (granuloma ingvinale ili Donovanoza)
• virusi
  • humani papiloma virus, HPV (genitalne bradavice ili kondilomi)
  • herpes simplex virus tip 1 i 2, HSV (genitalni herpes simplex)
  • hepatitis B virus, HBV (hepatitis B)
  • hepatitis C virus, HCV (hepatitis C)
  • virus humane imunodeficijencije, HIV (sindrom stečene imunodeficijencije, SIDA)
• paraziti
  • Trichomonas vaginalis (trihomonas vaginitis i uretritis)
  • Sarcoptes scabiei (svrab)
  • Pthirius pubis (stidna ušljivost)
• gljivice
  • Candida albicans (vaginalna kandidijaza, balanitis).

 
Prema informacijama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, SZO), osam uzročnika je povezano s najvećom učestalošću spolno prenosivih infekcija, od kojih su četiri trenutačno izlječive (sifilis, gonoreja, klamidija i trihomonijaza), dok su ostalo virusi - hepatitis B virus (HBV), herpes simplex virus (HSV), humani papiloma virus (HPV) i virus humane imunodeficijencije (HIV). 
 

'KLASIČNE' SPOLNO PRENOSIVE BOLESTI

* sifilis
* gonoreja
* granuloma inguinale (Donovanoza)
* lymphogranuloma venereum
* meki čir ili čankir (ulcus molle)

Od bakterijskih infekcija najčešće su bolesti izazvane klamidijom te mikoplazmom i ureaplazmom (uzročnici urogenitalnih infekcija).

Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) je u svojim izvješćima objavio zabrinjavajući porast slučajeva sifilisa, gonoreje i klamidije u području Europske unije i Europskog gospodarskog prostora (EU/EEA).

Među virusnim infekcijama, posebna važnost pripada infekciji HIV-om zbog globalne javno-zdravstvene važnosti i prirode infekcije.

Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne, kao što su trihomonijaza, genitalna kandidijaza, bakterijske vaginoze i vaginitisi, stidna ušljivost i svrab.

Najčešći uzročnici 'modernih' spolnih bolesti su virusi, a najopasnija bakterijska infekcija je klamidija. 

Uzimajući u obzir povezanost spolno prenosivih bolesti s upalama u području zdjelice, posljedično mogućom neplodnošću te premalignim i malignim bolestima, smatra se da su od velikog javnozdravstvenog značaja. U tom smislu važno je ukazati na sve moguće povezane rizike, načine prenošenja, mogućnosti liječenja i, nezaobilazno, preventive.
 

Simptomi spolno prenosivih infekcija (spolno prenosivih bolesti) i njihova pojava razlikuju se ovisno o vrsti infekcije i mogu uključivati različite dijelove tijela u ovisnosti o vrsti spolne aktivnosti.

Ako simptomi postoje, mogu se pojaviti oko genitalnog područja nekoliko dana nakon izlaganja ili nakon tjedana ili godina, zbog čega je kod sumnje jako važno testiranje.

Poznavanje znakova i simptoma SPI-a može biti važno jer rano liječenje može spriječiti pojavu komplikacija i širenje infekcije na druge osobe.

Infekcije mogu uzrokovati različite simptome kod muškaraca i žena.

Čimbenici kao što je trudnoća mogu povećati rizik od pojave komplikacija kod žena koje dobiju SPI.
 

Simptomi spolno prenosivih bolesti kod žena

Žene imaju veći rizik od zaraze spolno prenosivom infekcijom tijekom nezaštićenog spolnog odnosa jer tanje i osjetljivije vaginalno tkivo olakšava prodor uzročnika. Osim toga, čimbenici poput trudnoće mogu povećati rizik od pojave komplikacija kod trudnica koje dobiju SPI.

Neki od mogućih simptoma spolno prenosivih infekcija kod žena su:

• vaginalni iscjedak neugodna mirisa ili drugačije boje ili količine od uobičajene
• peckanje ili svrbež u vagini
• oticanje ili jak svrbež u blizini vagine
• bolno mokrenje, peckanje pri mokrenju, učestalo mokrenje
• genitalni ili analni osip
• osip po trupu, rukama ili stopalima
• neobične izrasline, bradavice, kvržice ili rane na genitalijama ili u oralnom ili rektalnom području
• vaginalno krvarenje koje nema veze s menstruacijom ili nakon spolne aktivnosti
• bolan spolni odnos
• bolovi u zdjelici
• trnci ili svrbež oko genitalija
• otečeni i bolni limfni čvorovi (posebno u preponama i/ili vratu)
• vrućica.

Simptomi spolno prenosivih bolesti kod muškaraca

Spolno prenosive infekcije često ne uzrokuju simptome kod muškaraca.

Neki od mogućih simptoma spolno prenosivih infekcija kod muškaraca su:

• oticanje ili jak svrbež u blizini penisa
• peckanje ili svrbež oko otvora penisa
• iscjedak iz penisa
• bolno mokrenje, peckanje pri mokrenju, učestalo mokrenje
• genitalni ili analni osip
• osip po trupu, rukama ili stopalima
• rektalni iscjedak
• bol u rektumu
• rektalno krvarenje
• rane ili kvržice
• neobične izrasline, bradavice, kvržice ili rane na genitalijama ili u oralnom ili rektalnom području
• bolan spolni odnos
• bol i oticanje u jednom ili oba testisa
• bol u donjem dijelu trbuha
• trnci ili svrbež oko genitalija
• otečeni i bolni limfni čvorovi (posebno u preponama i/ili vratu)
• vrućica.

Spolno prenosive infekcije bez simptoma

Oko 50 do 97 posto spolno prenosivih infekcija može biti bez simptoma ili mogu uzrokovati samo blage simptome, tako da osoba može biti inficirana, a da to niti ne zna.

Zbog odsustva simptoma, infekcija može proći nezapaženo dok se kod osobe ne pojave komplikacije ili se partneru ne postavi dijagnoza.

Osim toga, inficirane osobe bez simptoma prenose uzročnika infekcije na seksualne partnere, a sama infekcija može uzrokovati značajne zdravstvene probleme i postati proces koji prethodi razvoju raka, uključujući rak vrata maternice, penisa, anusa i jetara.

Ako se ne liječe, asimptomatske infekcije mogu rezultirati povećanim rizikom od prijenosa i zaraze HIV-om.

U slučaju sumnje, jedina pouzdana potvrda postojanja ili nepostojanja infekcije je odgovarajuće testiranje.
 

U slučaju sumnje na postojanje spolno prenosive infekcije, ne treba paničariti jer je većina spolno prenosivih bolesti izlječiva.

Za herpes, HIV i druge spolno prenosive bolesti koje nisu izlječive postoje planovi liječenja koji omogućuju upravljanje simptomima i sprječavanje napredovanja bolesti u ozbiljnije razvojne faze.

Ono što trebate napraviti u slučaju sumnje na spolno prenosivu infekciju je sljedeće:

• ne pokušavajte odrediti koja bi infekcija mogla biti u pitanju samo prema simptomima nego se neodgodivo javite liječniku ili odgovarajućem savjetovalištu
• napravite preporučeno testiranje
• nemojte se nasumično liječiti antibioticima ili bilo kojim drugim lijekovima
• u slučaju da testiranje potvrdi infekciju obavezno provedite terapiju koju je propisao liječnik
• razgovarajte s partnerom
• uvažavajući vrstu infekcije, liječnik će procijeniti potrebu testiranja, odnosno liječenja partnera te dati preporuke vezane uz spolne odnose.
   

Testiranje na spolno prenosive infekcije može se provoditi primjenom brzih kućnih testova na spolne bolesti ili se rade specifični laboratorijski testovi koji mogu imati dvojaku ulogu:

• probirni testovi - provode se na velikom broju ljudi kako bi se otkrilo postojanje infekcije već na početku, posebno infekcije bez simptoma, kad još nije nanijela veće štete
• dijagnostički testovi - provode se ciljano za dokazivanje sumnje na određenu spolno prenosivu infekciju.

 
S obzirom na veliki udio spolno prenosivih infekcija bez simptoma, SZO naglašava važnost laboratorijskog testiranja jer samo prisustvo simptoma nije dovoljno.

Jedini način da sa sigurnošću saznate imate li vi (ili vaš partner) spolno prenosivu bolest jest testiranje.

Ne postoji jedinstveni test za sve spolno prenosive bolesti - svaka spolno prenosiva bolest ima svoj vlastiti test.

Neke spolno prenosive bolesti izgledaju i ponašaju se slično, tako da se s jednim testom osoba može testirati na nekoliko različitih infekcija.

U slučaju pozitivnog nalaza potrebno je javiti se izabranom liječniku obiteljske medicine ili ginekologu radi daljnje obrade, liječenja i kontrole.


 

Kada se treba testirati?

Trebali biste se testirati na spolno prenosive infekcije:

• ako ste imali nezaštićen spolni odnos s nekom osobom
• započeli ste spolne odnose s novim partnerom
• imate spolne odnose s više partnera.

 
Vrijeme testiranja ovisi o vrsti infekcije, vremenu mogućeg izlaganja i testu koji se primjenjuje.

Nakon rizičnog spolnog kontakta ili pojave simptoma potrebno je savjetovati se s liječnikom koji će preporučiti odgovarajuće testove i vrijeme njihova provođenja.
 

Tko bi se trebao testirati?

Tko i na koje spolno prenosive infekcije bi se trebao testirati ovisi o različitim čimbenicima pri čemu može pomoći razgovor s liječnikom.

Prema Američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), postoje i neke opće smjernice:

• svi u dobi od 13 do 64 godine - trebali bi se barem jednom testirati na HIV
• većina spolno aktivnih odraslih osoba - trebala bi se testirati na sifilis ovisno o mjestu stanovanja
• trudnice - trebale bi se testirati na sifilis, HIV, hepatitis B i hepatitis C počevši rano u trudnoći, a također i na klamidiju i gonoreju
• sve spolno aktivne žene mlađe od 25 godina - trebale bi se testirati na gonoreju i klamidiju svake godine
• neke žene u dobi od 25 godina i starije ​​(žene koje imaju nove partnere, više partnera ili partnera koji ima spolno prenosivu bolest) - trebale bi se testirati na gonoreju i klamidiju svake godine
• žene starije od 30 godina - trebale bi se testirati na HPV uz redovni PAPA test svake pete godine. Ženama u dobi između 21 i 30 godina preporučuje se HPV test ako dobiju abnormalne rezultate PAPA testa.
• seksualno aktivni muškarci koji koji imaju spolne odnose s muškarcima trebaju se testirati:
  • na sifilis, klamidiju i gonoreju barem jednom godišnje, a oni s više partnera ili anonimnim partnerima i češće (npr. svakih tri do šest mjeseci)
  • na HIV barem jednom godišnje, s tim da od koristi može biti i češće testiranje (npr. svakih tri do šest mjeseci)
• intravenski ovisnici - svatko tko dijeli pribor za injektiranje droga trebao bi se testirati na HIV barem jednom godišnje
• osobe koje su imale oralni ili analni spolni odnos - trebale bi razgovarati sa svojim liječnikom o mogućnostima testiranja grla i rektuma.

Kako se provodi testiranje?

Ovisno o vrsti infekcije i mjestu mogućeg izlaganja, testiranje na spolno prenosive infekcije može uključivati:

• test krvi
• test mokraće
• test genitalnog obriska
• test obriska s mjehurića ili rane
• test obriska s drugih mjesta na tijelu (ždrijelo, rektalno područje).

 
Ako se liječnik ne javi nakon testiranja na spolno prenosive infekcije, nemojte pretpostavljati da je sve u redu, nego ga nazovite kako biste bili sigurni u rezultat.
 

Gdje se testirati na spolno prenosive infekcije?

Spolno i reproduktivno zdravlje je važan dio općeg zdravlja populacije, stoga u sklopu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo djeluje 'Savjetovalište za promicanje spolnog zdravlja', u sklopu kojeg je dostupno savjetovanje i testiranje na spolno prenosive infekcije, koje je u potpunosti anonimno i besplatno te se može odraditi bez uputnice.

Više informacija dostupno je na stranici Savjetovalište za promicanje spolnog zdravlja.

Spolno prenosive infekcije često ne uzrokuju simptome pa se dijagnoza ne može pouzdano postaviti samo prema tegobama.

Kod mogućeg izlaganja infekciji ili pojave simptoma potrebno je odgovarajuće testiranje i liječnička procjena.

Mogućnost izlječenja ovisi o uzročniku spolno prenosive infekcije.

Neke se infekcije mogu potpuno izliječiti odgovarajućom terapijom, dok se druge mogu dugoročno liječiti i kontrolirati.
 
Uspješno liječenje infekcije ne može uvijek ukloniti zdravstvene posljedice koje su nastale prije početka terapije, a nakon izlječenja nekih spolno prenosivih infekcija moguća je ponovna zaraza.
 

Izlječive spolno prenosive infekcije

Među osam uzročnika spolno prenosivih infekcija s najvećom učestalošću, SZO izdvaja četiri SPI koje su općenito izlječive primjenom odgovarajuće terapije:

• klamidija, gonoreja, sifilis (bakterijske SPI)
• trihomonijaza (parazitarna SPI).

 
Ovdje treba naglasiti da je nakon uspješnog liječenja moguća ponovna zaraza s njihovim uzročnicima.
  

Virusne infekcije koje nisu izlječive, ali se liječe i kontroliraju

Četiri glavne spolno prenosive bolesti koje trenutačno nisu izlječive uzrokovane su virusima koji ostaju u tijelu cijeli život: HIV, humani papiloma virus (HPV), virus herpes simplexa (HSV) i virus hepatitia B (HBV).

Iako se ne mogu potpuno izliječiti, jer ne postoji terapija koja uklanja virus iz organizma, simptomi i posljedice virusnih spolno prenosivih bolesti mogu se uspješno kontrolirati lijekovima.

U virusne infekcije koje se mogu kontrolirati i čiji se tijek može nadzirati spadaju:

• HIV infekcija. Trenutačno dostupna terapija ne uklanja virus iz organizma, ali postoji antiretrovirusna (ART) terapija kojom se infekcija može učinkovito dugoročno kontrolirati i održavati nemjerljiva količina virusa (nedetektabilno virusno opterećenje). To pozitivno utječe na životni vijek osobe s HIV infekcijom i smanjuje rizik spolnog prijenosa virusa.
• HSV infekcija (genitalni herpes). Trenutačno dostupna terapija ne uklanja virus iz organizma, no antivirusnom terapijom kontroliraju se simptomi/epizode i smanjuju recidivi.
• HPV infekcija. Ne postoji terapija koja izravno uklanja HPV iz organizma, no većina infekcija se spontano povuče, odnosno postane nedetektabilna. U preostalim slučajevima liječe se promjene koje uzrokuje HPV, poput genitalnih bradavica i prekanceroznih promjena.
• Infekcija virusom hepatitisa B. Trenutačno dostupna terapija ne uklanja virus iz organizma.  Za razliku od akutne infekcije, koja se liječi simptomatski, kod kronične infekcije potrebna je dugotrajna kontrola bolesti antivirusnim lijekovima.
• Infekcija virusom hepatitisa C. Razlikuje se od navedenih virusnih infekcija jer se suvremenim izravno djelujućim antivirusnim lijekovima može izliječiti u više od 95 posto slučajeva.

Infekcija humanim papiloma virusima (HPV) je česta, ali većinom izlječiva i benigna.

HPV se ne prenosi krvlju nego penetrativnim (s prodorom) genitalnim kontaktom sluznice i kože kroz mikrotraumatske lezije. 

Spolni kontakt bez penetracije (oralno-genitalni, manualno-genitalni i vanjski genitalno-genitalni) moguć je, ali rjeđi način prijenosa.

HPV infekcije tipovima niskog rizika rijetko se mogu prenijeti s majke na dijete. 

U većine žena dolazi do spontanog nestajanja virusa bez razvoja bolesti.

Kod određenog broja inficiranih može doći do promjena na stanicama, čemu pogoduju pušenje, uporaba kontracepcijskih sredstava, infekcije drugim spolno prenosivim uzročnicima, veći broj spolnih partnera, stanje loše uhranjenosti, odnosno smanjena imuniteta.

I znanstveno je dokazana povezanost trajne HPV infekcije i karcinoma cerviksa. Taj drugi najčešći karcinom u žena može se spriječiti ranom dijagnostikom (Papa test + HPV test).
 

Tipovi HPV virusa 

Kožni i genitalni HPV tipovi uzrokuju dobroćudne i zloćudne promjene, :

• promjene vidljive mikroskopom (intraepitelne neoplazije)
• promjene vidljive golim okom (kožne bradavice i kondilomi)
• kondilome u mokraćnom mjehuru, crijevu, usnoj šupljini, na oku ili nosu
• HPV pozitivne karcinome regije glave i vrata te anogenitalnih sluznica. 

Najčešći tipovi visokog rizika (16, 18, 31 i 33) dijagnosticirani su u gotovo 100 posto svih slučajeva invazivnih karcinoma.

Najčešći tipovi niskog rizika (6 i 11) uzrokuju benigne tvorbe - kondilome (bradavice) i blage abnormalnosti u stanicama.

Kondilomi (bradavice) su mekane, vlažne, ružičaste ili sive izrasline koje rastu u nakupinama poput cvjetače. Mogu biti i u ravnini kože (ravni kondilomi). Liječenje je simptomatsko, premazivanjem 25-postotnim podofilinom, elektrokauterizacijom električnim nožem ili uništavanje tekućim dušikom (krioterapija).
 

Rizični čimbenici HPV infekcije 

Na povećan rizik pojave HPV infekcije utječu sljedeći čimbenici:

• veći broj partnera - rizik raste sa svakim novim partnerom za 15 posto
• rana dob prvoga spolnog odnosa - 16 godina i manje
• ako je partner u prošlosti često mijenjao partnere ili ima veći broj spolnih partnera
• pušenje cigareta
• hormonalna kontracepcija
• veći broj poroda
• imunosupresija
• postojanje kronične upale uz neku drugu spolnu bolest
• ako je majka HPV inficirane osobe uzimala diethylstilbestrol
• neodlazak na redovite ginekološke kontrole
• poremećaji prehrane i stroge dijete
• ako partner nije obrezan.

Simptomi i znakovi HPV infekcije 

Nakon infekcije HPV-om, inkubacija traje šest tjedana do godine dana.

Većina infekcija je bez simptoma i prolaznog tijeka, dok se u nekim slučajevima primiri i može se reaktivirati nakon mnogo godina.

U oko 90 posto osoba organizam sam kontrolira infekciju. U približno devet od 10 slučajeva infekcija se spontano povlači unutar dvije godine i postaje nedetektabilna.

U 10 posto inficiranih žena nakon dvije do tri godine nastupa trajna infekcija, uz rizik razvoja prekanceroze višeg stupnja koja zahtijeva liječenje. Srećom, više od 90 posto žena s HPV infekcijom nikad ne razvije kancerozu.

Kada se pojave simptomi, najčešći znak virusa su bradavice u genitalnom području. Genitalne bradavice su grube, kvržice na koži, nalik cvjetači, koje mogu svrbjeti i biti vrlo neugodne. Mogu se pojaviti tjednima, mjesecima ili čak godinama nakon infekcije HPV-om niskog rizika. Genitalne bradavice su zarazne, kao i svi oblici HPV-a.

HPV virusi visokog rizika često ne uzrokuju simptome sve dok oštećenje ne uznapreduje do raka.
 

Dijagnostika HPV infekcije 

Genitalne bradavice i druge tjelesne bradavice moguće je dijagnosticirati fizikalnim pregledom.

S obzirom da visokorizični oblici HPV-a ne uzrokuju simptome, infekcija se najčešće otkrije rutinskim Papa testom ili HPV testom.

U slučaju da Papa test pokazuje pomak prema abnormalnim stanicama ili je HPV test pozitivan izvodi se kolposkopija, koja osim što je dijagnostička, može biti i terapijska metoda. Saznajte više o kolposkopiji.
 

Liječenje HPV infekcije 

Kod HPV infekcije vrata maternice najvažnija je redovita ginekološka kontrola i redovito PAPA testiranje. Ovisno o nalazu, planira se daljnje liječenje.

Ne postoji lijek niti neki drugi tretman kojim se može ukloniti HPV iz organizma, nego se liječe zdravstvene posljedice poput genitalnih bradavica i prekanceroznih promjena.

Ono što se može ukloniti su vidljive bradavice na genitalijama ili drugim dijelovima tijela te abnormalne stanice vrata maternice (prekancerozne promjene).

Metode odstranjivanja bradavica su:

• krioterapija - terapija zamrzavanjem tekućim dušikom
• elektrokauterizacija - spaljivanje bradavica električnom strujom
• elektrokirurška ekscizija - primjena posebne žičane petlje za uklanjanje bradavica ili abnormalnih stanica na vratu maternice
• laserska terapija - primjena intenzivnog svjetla za uništavanje bradavica ili bilo kojih abnormalnih stanica
• konusna biopsija (konizacija) - kirurški postupak koji uključuje uklanjanje dijela tkiva vrata maternice koji može biti sumnjiv ​​na prisutnost prekanceroznih promjena ili raka vrata maternice
• imunoterapija - primjenjuje se kao lokalna imunomodulacijska terapija za uklanjanje spolnih bradavica (kondiloma) i promjena na sluznici (imikvimod - lokalni imunomodulator) ili kao sustavna onkološka imunoterapija za liječenje uznapredovalih karcinoma uzrokovanih HPV-om.

 
Ujedno se preporučuje smanjiti stres na najmanju moguću mjeru i spriječiti reinfekciju od partnera.
 

Prevencija HPV infekcije 

Jedini način sprječavanja HPV-a je suzdržavanje od spolnih odnosa. Međutim, realnije je smanjiti rizik od zaraze HPV-om i spriječiti razvoj raka vrata maternice.

Smanjivanje rizika zaraze HPV-om podrazumijeva nekoliko mjera:

• cijepljenje protiv HPV-a - cjepivo najbolje djeluje ako se primi prije spolne aktivnosti (oko 11. ili 12. godine), jer može zaštititi od sojeva HPV-a kojima osoba nije bila izložena čak i nakon što postane spolno aktivna. Cijepljenje protiv HPV-a u Hrvatskoj je besplatno i dobrovoljno za učenike i učenice od 5. do 8. razreda osnovne škole, kao i za mlade do navršene 25. godine života. Iznimno je važno četverovalentno cjepivo, djelotvorno protiv infekcije nisko rizičnim tipovima 6 i 11, ali i visoko rizičnim tipovima 16 i 18 koji mogu izazvati karcinom vrata maternice. 
• redovito testiranje - s obzirom da cjepivo ne štiti protiv svih tipova HPV virusa, unatoč cijepljenju nužno je provoditi redovite ginekološke kontrole (PAPA test) i redovito se testirati na HPV. Rano otkrivanje HPV-a i abnormalnih stanica sprječava razvoj raka vrata maternice.
• prakticiranje sigurnijeg spolnog odnosa - iako su kondomi manje učinkoviti u sprječavanju HPV infekcije nego u zaštiti od spolno prenosivih infekcija koje se šire sjemenom ili vaginalnom tekućinom, pravilna primjena kod svakog spolnog odnosa može smanjiti rizik od infekcije
• zaštita partnera - informirati partnera o pozitivnom nalazu HPV testa.
   

Herpes genitalis uzrokuju humani Herpes simplex virus tip 1 (HSV-1) u 10 posto slučajeva (poznat i kao uzročnik groznice nosa i usana) i Herpes simplex virus tip 2 (HSV-2) u 90 posto slučajeva.   

Glavni je uzrok pojave genitalnih ulceracija u mlade spolno aktivne populacije i česta koinfekcija (istodobna zaraza) u osoba s HIV infekcijom.

Povećan rizik može biti povezan s određenim obrascima spolnog ponašanja i većom izloženošću infekciji, primjerice kod osoba s većim brojem spolnih partnera (ukupna pojavnost ili prevalencija 60-90 posto) te muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima (ukupna pojavnost 80-95 posto).

Oko 80 posto inficiranih su osobe s infekcijom bez simptoma, u 20 posto inficiranih česti su recidivi, a 60 posto ima blagu, atipičnu bolest.

Prema podacima SZO-a, oko 64 do 67 posto osoba u svijetu mlađih od 50 godina zaraženo je herpes simplex virusom tipa 1 (HSV-1) koji je uzročnik oralnog herpesa, odnosno 13 posto osoba u dobi od 15 do 49 godina herpes simplex virusom tipa 2 (HSV-2), glavnim uzrokom genitalnog herpesa.

Nakon infekcije kože i/ili sluznice, virus kroz ranicu ulazi u živčane završetke i putuje do korijena leđne moždine, gdje je doživotno miran ili se povremeno aktivira u stanjima pojačana stresa, fizičkog napora, izlaganja suncu, imunosnog deficita, postojanja drugih bolesti ili pak neodgovarajuće prehrane.

U slučaju recidiva, virus 'putuje' istim putem natrag i izbija u području kože kojeg inervira isti ili susjedni živčani završetak kroz koji je virus i ušao (dva, šest, pa i deset puta godišnje).
 

Simptomi genitalnog herpesa 

Kod prve infekcije simptomi nastupe za dva do deset dana i traju dva, tri tjedna.

Na mjestu izbijanja promjena koža i sluznica svrbe ili peku, pojave se bolovi u nogama, leđnoj moždini, stražnjici, regiji spolovila i rektuma te peckanje kod mokrenja.

Bolni kožni mjehurići za nekoliko dana pucaju pa nastaju ranice koje zarastu za oko dva tjedna. Ako dođe do bakterijske superinfekcije, zacjeljivanje je otežano.

Prisutni su i opći simptomi, kao povišena temperatura te bolno povećanje limfnih čvorova u preponama, a moguća je i pojava iscjetka iz rodnice ili osjećaja pritiska u trbuhu.

Većina inficiranih nakon primoinfekcije neće više imati simptome, niti posumnjati da su osobe s infekcijom bez simptoma, što je razlog za oprez jer su potencijalno zarazni svim budućim spolnim partnerima.

U slučaju recidiva, koji obično nastupa u slučaju pada imuniteta, simptomi su lokalni, blaži i kraće traju.

U zaražene trudnice, aktivna infekcija se tijekom poroda može prenijeti na novorođenče, uz rizik od upale pluća, sepse i smrti djeteta.
 

Dijagnostika genitalnog herpesa 

Genitalni herpes se dijagnosticira fizikalnim pregledom i testiranjem.

Tijekom fizikalnog pregleda traže se znakovi infekcije poput rana.

Ako rana nema, dijagnostika se provodi dokazom virusne DNA metodom PCR-a, dok je provjera statusa protutijela od sekundarne vrijednosti jer ih većina ljudi ima.
 

Liječenje genitalnog herpesa 

Genitalni herpes može se liječiti (liječe se simptomi i kontrolira infekcija), ali ne i izliječiti jer nema lijeka koji uklanja HSV iz organizma.

Osobe sa simptomima liječe se primjenom antivirusnih lijekova (aciklovir, valaciklovir, famciklovir) pomoću kojih se može smanjiti težina i trajanje bolesti te broj recidiva.

U osoba koje imaju šest i više recidiva godišnje, supresivna terapija smanjuje rizik recidiva i prijenosa.
 

Prevencija genitalnog herpesa 

Trenutačno ne postoje odobrena cjepiva ni za profilaksu ni za terapiju genitalnog herpesa.

U međuvremenu, osnovna prevencija ostaje apstinencija tijekom klinički aktivne bolesti, pranje ruku i zaštita barijernim sredstvima.

Virus ne prolazi kroz lateks kondome, ali kako kondom ne pokriva cijelo područje genitalnih organa ne smatra se potpuno sigurnom zaštitom.

Potrebno je izbjegavati kontakt s osobama koje imaju lezije jer to smanjuje rizik širenja. No treba imati na umu da se virus može prenijeti i slinom, preko mokraćne cijevi i cerviksa od strane osoba bez vidljivih lezija.

Budući da HSV može uspostaviti latenciju s potencijalom za asimptomatski recidiv, zaražena osoba je doživotni izvor zaraze.
 

Virus humane imunodeficijencije (HIV) je virus koji uzrokuje AIDS, što je treći i najnapredniji stadij HIV infekcije.

Brzina kojom se HIV umnožava i velika sposobnost mutacije glavni su razlozi što svjetska epidemija ne jenjava.

Prema podacima UNAIDS-a za 2025., u svijetu živi približno 41 milijun osoba s HIV-om, od čega oko 51 posto čine žene i djevojke, a njih 570.000 umrlo je od bolesti povezanih s AIDS-om.
 

Kako se prenosi HIV

Najčešći putovi zaraze su spolni odnos s osobom koja ima HIV infekciju (vaginalni, analni, oralni), zaražena krv ili krvni derivati, zaraženi pribor (intravenski ovisnici) i vertikalni prijenos (s inficirane majke na dijete). 

HIV se ne prenosi uobičajenim svakodnevnim kontaktom poput grljenja, rukovanja, dijeljenja hrane ili vode.

Od trenutka zaraze HIV-om, osoba postaje doživotni nositelj virusa i izvor zaraze.



U velikoj opasnosti od zaraze HIV-om su osobe rizičnog ponašanja koje ne koriste kondom pri spolnom kontaktu i često mijenjaju partnere, imaju veze 'za jednu noć', spolni odnos pod utjecajem alkohola ili droge, ovisnici koji koriste zajednički intravenski pribor, kao i zdravstveni djelatnici bez zaštite (naočale, rukavice) koji dolaze u dodir s inficiranom krvlju i sekretima.

Zaraženi muškarac lakše zarazi ženu nego zaražena žena muškarca. 
 

Znakovi i simptomi HIV infekcije

HIV infekcija prolazna je simptomatska bolest, koja često ostaje neprepoznata, a javlja se dva do četiri tjedna nakon zaraze virusom.


HIV infekciju nije moguće dijagnosticirati prema znakovima i simptomima jer su često nespecifični, a uključuju:

• temperaturu
• upalu ždrijela
• osip
• povećanje limfnih čvorova
• glavobolju.

Moguća je i pojava simptoma zahvaćenosti bilo kojeg organskog sustava.

Čest je nalaz smanjenog broja leukocita, trombocita i poremećaj jetrenih transaminaza.

Od velike je važnosti ciljana anamneza te potvrda dijagnoze akutne infekcije određivanjem prisustva virusnih markera u krvi.

Vrijeme od infekcije do pojave prvih protutijela (inkubacija) najčešće je jedan do tri mjeseca, rjeđe do šest.

Stanje infekcije HIV-om bez simptoma može potrajati sedam do deset godina do pojave simptoma AIDS-a, od kojih su najčešći:

• gubitak tjelesne težine više od 10 posto od normalne
• temperatura viša od 38 °C koja traje više od mjesec dana
• dugotrajan i neobjašnjiv proljev
• gljivična infekcija usne šupljine
• recidivi herpesa.

Moguće su i promjene na perifernom i centralnom živčanom sustavu.

Krvne pretrage pokazuju smanjen broj svih vrsta krvnih stanica i povišene imunoglobuline.

Nastaju infekcije s uzročnicima koji u imunosno zdravih ljudi inače ne izazivaju bolest.
 

Testiranje na HIV

Testiranje na HIV utvrđuje je li osoba zaražena HIV-om, no ne može reći koliko dugo osoba ima HIV ili u kojoj fazi HIV infekcije se nalazi.

Po pitanju testiranja, Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) preporučuje:

• da se svi u dobi od 13 do 64 godine testiraju na HIV barem jednom kao dio rutinske zdravstvene skrbi. Općenito, osobe koje imaju više čimbenika rizika za HIV trebaju se testirati svake godine.
• da seksualno aktivni muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima mogu imati koristi od češćeg testiranja, primjerice svakih tri do šest mjeseci.
• da se sve trudnice testiraju na HIV kako bi što prije mogle početi uzimati lijekove za HIV ako se dokaže da imaju virus.

 
Postoje tri vrste testa za otkrivanje HIV-a:

• testovi na antitijela - otkrivaju HIV antitijela u krvi ili slini. Na ovom principu radi većina testova za kućnu primjenu.
• test na antigen/antitijela - otkrivaju HIV antitijela i HIV antigene u krvi i najčešće se  primjenjuju
• test na nukleinske kiseline (NAT) - otkrivaju virus te određuju količinu virusa prisutnog u krvi (tzv. virusno opterećenje). Obično mogu identificirati HIV već 10 do 33 dana nakon izlaganja. Uglavnom se koriste za praćenje tijeka liječenja.

 
U centrima za HIV savjetovanje i testiranje (savjetovalištima za HIV) moguće je anonimno i besplatno testirati se na HIV i dobiti individualan savjet stručnjaka po pitanju zaštite od HIV infekcije i drugih spolno prenosivih infekcija, a u slučaju potrebe dobiti i pomoć pri upućivanju na službe liječenja i podrške.

Više o lokacijama na priloženoj poveznici - Popis centara za HIV savjetovanje i testiranje u Hrvatskoj.
 

Liječenje HIV infekcije

Pozitivan rezultat HIV testa pokazuje da osoba ima HIV infekciju, što podrazumijeva savjetovanje s liječnikom po pitanju liječenja.

Trenutačno nema terapije koja uklanja virus HIV-a iz organizma, tako da je liječenje trajno.

Protokol za liječenje HIV infekcije naziva se antiretrovirusna terapija (ART) i preporučuje se svim osobama s HIV infekcijom.

ART uključuje uzimanje kombinacije lijekova za HIV (nazvanih režim liječenja HIV-a) prema redovitom rasporedu, obično svaki dan (tablete) ili jednom mjesečno/svakih dva mjeseca (injekcije).

ART ne može izliječiti HIV, odnosno ukloniti virus iz organizma, ali ako osobe s HIV-om rano započnu s ART-om i održavaju nemjereljivu količinu virusa (nedetektabilno virusno opterećenje) mogu živjeti životni vijek sličan onome koji imaju osobe bez HIV infekcije, a ujedno se smanjuje i rizik od spolnog prijenosa HIV-a.

Iako HIV nije izlječiv, može se vrlo učinkovito kontrolirati.

Prevencija HIV infekcije

Preventivne mjere koje mogu pomoći smanjenju vjerojatnosti zaraze HIV-om uključuju:

• sigurnije seksualno ponašanje - ispravna primjena kondoma pri spolnom odnosu (pomažu u sprječavanju širenja SPI-a, uključujući HIV), ne mijenjati često partnere i ne upuštati se u spolni odnos s nepoznatim osobama
• testiranje - testiranje partnera prije spolnog odnosa i redovito
• ne dijeliti pribor za injektiranje droga s drugima
• preekspozicijska profilaksi (PrEP) - opcija prevencije HIV-a za osobe koje nemaju HIV infekciju, ali imaju povećan rizik od zaraze (npr. partner ima HIV infekciju, injiciranje droga)
• postekspozicijska profilaksa - nakon potencijalne izloženosti HIV-u.
   

Infekcija bakterijom Chlamydia trachomatis je najčešća bakterijska spolno prenosiva infekcija u svijetu i u Hrvatskoj.

Bakterija se nalazi u vratu maternice (cervikalni kanal) 12 do 18 posto žena reproduktivne dobi, a znatno češće (30 do 40 posto) kod onih pogođenih neplodnošću zbog začepljenja jajovoda i izvanmaternične trudnoće.

Uzrokuje 50 posto svih nespecifičnih upala mokraćne cijevi i više od 50 posto svih epididimitisa u muškaraca.

Serotipovi L 1, L2 i L3 uzrokuju Lymphogranuloma venereum, a serotipovi A, B, B1 i C trahom, koji je uz kataraktu i glaukom najčešći uzrok sljepoće u svijetu.

Infekcija klamidijom se naziva tihom infekcijom jer 50 posto muškaraca i 70 posto žena nema simptome, pa nisu svjesni da su izvor zaraze. 

Upala se može proširiti i na gornji dio genitalnog sustava bez simptoma.
 

Kako se prenosi klamidijska infekcija

Klamidija se prenosi svim načinima spolnog općenja, čak i dijeljenjem seksualnih igračaka s osobom koja ima infekciju, kao i sa zaražene majke na dijete.

U rjeđim slučajevima, u slučaju ručne stimulacije genitalija ili anusa, zaražena vaginalna tekućina ili sperma mogu doći u kontakt s okom osobe, uzrokujući infekciju koja se naziva konjunktivitis.
 

 Simptomi klamidijske infekcije

Klamidija uzrokuje upalu u cervikalnom kanalu, zbog čega smanjuje kvalitetu cervikalne sluzi, što olakšava prodor drugih bakterija i virusa.

Inkubacija, tj. vrijeme od zaraze do pojave simptoma prosječno iznosi sedam do 21 dan. 

Simptomi klamidijske infekcije u žena su:

• gnojan iscjedak
• peckanje
• slabije krvarenje izvan menstruacijskog ciklusa
• bolan spolni odnos (dispareunija)
• krvarenja nakon spolnog odnosa
• bol u maloj zdjelici i kod mokrenja.

 
Simptomi klamidijske infekcije u muškaraca su:

• učestalo mokrenje, uz žarenje i pečenje pri mokrenju u mokraćnoj cijevi i spolovilu
• vodenast, proziran iscjedak iz mokraćne cijevi
• bol u testisima i prostati.

 
Klamidijsku infekciju važno je prepoznati i liječiti zbog opasnih posljedica u muškaraca (sterilitet i kronični prostatitis) i žena (upala organa male zdjelice, neplodnost i izvanmaternične trudnoće).
 

Dijagnostika klamidijske infekcije

​Najčešći test za klamidiju naziva se test amplifikacije nukleinske kiseline (NAAT).

Budući da je većina slučajeva klamidijske infekcije asimptomatska, važno je provesti probir na klamidiju čak i ako nema znakova infekcije.
 
Prema preporukama Američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC), testiranje na klamidiju trebaju napraviti jednom godišnje:

• sve spolno aktivne žene mlađe od 25 godina
• spolno aktivne žene starije od 25 godina ako imaju novog partnera u posljednja tri mjeseca ili neredovito koriste kondom
• trudnice u prvom trimestru (kod rizičnih trudnoća ponoviti test u trećem trimestru) i prije svake intrauterine manipulacije te ponoviti test tri do četiri mjeseca nakon liječenja
• muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima - najmanje jednom godišnje na izloženim anatomskim mjestima (uretra, rektum, grlo) ili svakih tri do mjeseci ako postoji veći rizik.

Kontrolno testiranje trebaju nakon terapije obaviti oba partnera, muškarci najranije nakon mjesec dana, a žene mjesec dana nakon prve menstruacije poslije terapije.

Žene češće od muškaraca doživljavaju najteže komplikacije klamidijske infekcije, stoga bi trebale redovite preglede.
 

Liječenje klamidijske infekcije

Terapija klamidijske infekcije je antibiotska (tetraciklini i njihovi pripravci), ali ne daje uvijek dobre rezultate zbog neredovita uzimanja lijeka, prekidanja terapije, neliječenja svih zaraženih partnera i nepridržavanja uputa o zaštiti i apstinenciji za vrijeme i nakon liječenja još sedam dana.

Klamidijska infekcija se može izliječiti antibioticima za otprilike tjedan ili dva, ali, to podrazumijeva odraditi cijelu terapiju do kraja unatoč poboljšanju simptoma.

Iako antibiotici mogu ukloniti infekciju, ne mogu poništiti štetu koju su bakterije moguće uzrokovale prije početka liječenja.

Sastavni dio procesa liječenja je i izbjegavanje seksualnih aktivnosti sve dok se infekcija ne izliječi.

O infekciji bi trebalo informirati sve spolne partnera unatrag zadnja tri mjeseca.

Uputno je i testirati se na druge SPI s obzirom da je moguće istodobno imati više SPI-a.
 

Uzročnik gonoreje je bakterija Neisseria gonorrhoeae .

Prenosi se sekretima, svim vrstama spolnog odnosa i sa zaražene majke na dijete.

Gonoreja se može uspješno liječiti.

Muškaraci obolijevaju tri do pet puta više od žena.
 

Simptomi gonoreje

​Vrijeme inkubacije varira od jednog do 14 dana.

Gonoreja često ne uzrokuje simptome, posebno kod žena (do 50 posto), no ako su prisutni, simptomi kod žena su:

• upala mokraćne cijevi, cerviksa i upala u maloj zdjelici
• žut ili krvav vaginalni iscjedak
• krvarenje između menstrucijskih ciklusa
• bol pri mokrenju
• bol u donjem dijelu trbuha ili u zdjelici
• bolan spolni odnos.

 
Muškarci imaju veću vjerojatnost da će osjetiti simptome (90 posto), a mogu uključivati:

• upala mokraćne cijevi, sjemenika i prostate
• gnojni iscjedak iz penisa
• bol kod mokrenja
• bol u testisima i otečeni testisi

 
Kod zaraze oralne sluznice simptomi mogu uključivati svrbež, grebanje, bolno grlo i probleme s gutanjem.

U slučaju analne infekcije, javljaju se svrbež rektuma, isjedak i bol kod defekacije.

Visok je i rizik od komplikacija poput neplodnosti, vanmaterničnih trudnoća, bartolinitisa* i apscesa, konjunktivitisa, perihepatitisa i diseminirane (raširene) infekcije.
 
* bartolinitis - upala Bartollinijeve žlijezde smještene u donjoj trećini velikih usana. Infekciju s razvojem apscesa do veličine kokošjeg jajeta može izazvati nekoliko vrsta bakterija. Liječenje je kirurško, otvaranjem apscesa skalpelom uz obveznu antibiotsku zaštitu. Ako se upala često ponavlja, terapijski izbor je potpuno odstranjenje žlijezde.
 

Dijagnostika gonoreje

Dijagnostička metoda izbora je dokaz bakterijske DNA iz obriska PCR metodom, a mikroskopski pregled preparata bojenog po Gramu važan je za brzu orijentaciju.

Kultura bakterije radi se kao potvrda dijagnoze postavljene mikroskopom. 
 

Liječenje gonoreje

Gonoreja se liječi antibiotikom i u načelu je izlječiva. Međutim, ozbiljan i rastući problem predstavlja sve jača rezistencija uzročnika na dostupne antibiotike, što smanjuje mogućnosti liječenja.

Liječe se oba partnera, s tim da je sve do izlječenja potrebno suzdržavati se od spolnih odnosa ili koristiti kondom.

Odgovarajuće liječenje može izliječiti infekciju, ali ne može popraviti trajna oštećenja koja su već nastala.
 

Uzročnik sifilisa je bakterija Treponema pallidum, koja izvan ljudskog organizma brzo ugiba jer je izuzetno osjetljiva.

Otkrićem antibiotika, nakon II. svjetskog rata broj slučajeva se smanjuje, pa je u Europi krajem 20. stoljeća gotovo iskorijenjen.

Iako se u načelu pojavljuje rijetko, bilježi se porast novih slučajeva. U povećanom su riziku muškarci koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima.

Treponema ulazi kroz oštećenu kožu i sluznice tijekom spolnog kontakta.
 

Simptomi sifilisa

Nakon inkubacije od tri do šest tjedana, na mjestu infekcije nastaje primarna lezija - čvorić čije se dno raspada i nastaje bezbolna ranica (ulcus durum), koja spontano nestane za mjesec dana. 

Ako se ne liječi u početnom stadiju, za dva do šest mjeseci prelazi u sekundarni stadij - sekundarni sifilis. 

Zbog rasapa bakterije krvlju i limfom u tkiva i organe, kod sekundarnog sifilisa dolazi do povećanja limfnih čvorova i pojave osipa na koži i sluznici usne šupljine (makule su jako zarazne i pune bakterija). Povećane su i tonzile. 

Od općih simptoma javljaju se povišena temperatura, umor, glavobolja, bolovi u kostima, bolovi u mišićima i bolovi u zglobovima. 

Tercijarni sifilis nastaje nakon tri do pet godina kod neliječene infekcije. Javljaju se promjene na koži (čvorovi i veće, dublje tvorbe), promjene na krvnim žilama, srcu, kostima i živčanom sustavu.

Moguć je i prijenos s majke na dijete (konatalni sifilis).
 

Dijagnostika sifilisa

Dijagnoza sifilisa se postavlja na temelju rezultata pretrage krvi i likvora i mikroskopiranjem u tamnom polju te direktnim dokazom uzročnika PCR metodom.

Liječenje sifilisa

Sifilis je izlječiv, a lijek izbora je penicilin (benzatin-benzilpenicilin).

Broj doza ovisi o stadiju bolesti, a u slučaju poznate preosjetljivosti, pribjegava se drugoj skupni antibiotika.

Liječenog bolesnika treba još neko vrijeme laboratorijski pratiti zbog moguće reaktivacije bolesti.

Izlječenje infekcije ne znači nužno popravak već nastalog oštećenja.
 

Trihomonijaza je naziv je za infekciju genitalne sluznice parazitom Trichomonas vaginalis, kojeg nalazimo u rodnici, cerviksu, mokraćnoj cijevi i mokraćnom mjehuru, stoga govorimo o urogenitalnoj trihomonijazi.

Kako se prenosi

Glavni put prijenosa je spolni kontakt.

Kako uzročnik pokazuje otpornost u vanjskoj sredini, primjerice može preživjeti na mokroj spužvi nekoliko sati, a u mokraći i dulje od 24 sata, prijenos infekcije je moguć i bez spolnog kontakta.

Moguć je i prijenos s majke na dijete.

Češće obolijevaju žene (najčešća je u reproduktivnom razdoblju i trudnoći). 
 

Simptomi trihominijaze

Simptomi kod žena su jak svrbež i obilan žuto-zeleni pjenušavi iscjedak neugodna mirisa.

Simptomi kod muškaraca očituju se smetnjama mokrenja.
 

Dijagnostika trihomonijaze

U dijagnostičkom postupku, osim fizikalnog pregleda, uzima se bris vaginalnog iscjetka, odnosno bris penilnog iscjetka, koji se pregledava pod mikroskopom.

Ako se ne nađe uzročnika, bris se može poslati u laboratorij na daljnje testiranje
 

Liječenje trihomonijaze

Trihomonijaza je izlječiva i liječi se antibiotikom metronidazolom ili tinidazolom, uz obveznu istovjetnu terapiju za partnera i izbjegavanje spolnih odnosa do završetka liječenja i povlačenja simptoma.

Iako u manjem postotku liječenje može biti neuspješno, dostupne su dodatne terapijske mogućnosti.

Trihomonijaza neće nestati sama od sebe, tako da bez liječenja može trajati mjesecima ili čak godinama. U tom slučaju osoba cijelo vrijeme prenosi infekciju na svoje spolne partnere.
 

Mycoplasma genitalium (Mgen) je spolno prenosiva infekcija koju uzrokuje istoimena bakterija.

Infekcija se prenosi vaginalnim ili analnim spolnim kontaktom bez kondoma s inficiranom osobom.

Mnoge osobe s ovom infekcijom nemaju simptome, ali mogu nastati komplikacija poput upale mokraćne cijevi i upale cerviksa, koje onda daju jasne simptome.
 

Simptomi infekcije bakterijom Mycoplasma genitalium

Ako postoje, simptomi mogu uključivati:

• nenormalan vaginalni iscjedak
• osjećaj peckanja pri mokrenju
• iscjedak iz penisa.

Dijagnostika infekcije bakterijom Mycoplasma genitalium

Bakteriju Mycoplasma genitalium moguće je potvrditi metodama molekularne dijagnostike uzorka brisa.

Metodom brisa uzimaju se uzorci brisa cerviksa, mokraćne cijevi, ždrijela i anorektalni brisevi.

Liječenje bakterijom Mycoplasma genitalium

Infekcija bakterijom Mycoplasma genitalium liječi se primjenom antibiotika

Važno je ne zaboraviti da je i nakon završenog liječenja moguća ponovljena infekcija u slučaju spolnog odnosa bez zaštite (kondoma).
 

Virusni hepatitis je česta bolest suvremenog čovječanstva od koje boluju milijuni ljudi diljem svijeta.

Hepatitis B

Hepatitis B prenosi se spolnim putem, krvlju i tjelesnim tekućinama, a moguć je i prijenos s majke na dijete.

Osim kroz ozlijeđenu sluznicu i kožu (spolni odnos, tetovaža, piercing), infekcija može nastati preko sluznice oka, nosa, usne šupljine i rektuma. 
 

Simptomi hepatitisa B

Prvi simptomi hepatitisa B javljaju se jedan do šest mjeseci nakon zaraze:

• umor
• svrbež
• žutica
• mučnina
• gubitak apetita
• nenamjeran gubitak težine (mršavljenje).

Dijagnostika hepatitisa B

Suvremena dijagnostika virusnih hepatitisa provodi se detekcijom markera (antigena i protutijela) i dokazom virusne DNA u krvi 7-14 dana nakon infekcije.
 

Liječenje hepatitisa B

SZO navodi da je kod akutne bolesti terapija simptomatska, dok se kronični hepatitis liječi antivirusnim lijekovima poput tenofovira ili entekavira, kojima se može učinkovito kontrolirati te usporiti napredovanje ciroze, smanjiti rizik raka jetara i poboljšati preživljenje.

U većini slučajeva liječenje je dugoročno.

CDC dodatno vrlo jasno navodi da postoje lijekovi za kronični hepatitis B, ali da oni nisu kurativna terapija, tj. da im glavni cilj nije potpuno izlječenje bolesti i uklanjanje uzroka. 

Cjepivom koje sadrži pročišćeni HBs antigen u nas se obvezno cijepe djeca te partneri i članovi uže obitelji osoba s kroničnom infekcijom bez simptoma. Partner se treba zaštititi kondomom najmanje dva, tri mjeseca nakon cijepljenja.

Trudnice su obvezne testirati se na HBsAg, a djeca pozitivnih majki cijepe se nakon rođenja.

Najčešće završi izlječenjem uz ostanak trajnog imuniteta.
 

Hepatitis C

Iako je virusna infekcija, hepatitis C je izlječiv. SZO i CDC navode da ga izravno djelujući antivirusni lijekovi mogu izliječiti više od 95 posto slučajeva.

Hepatitis C je infekcija koja se prvenstveno prenosi krvlju, no moguć je, iako rijetko, i prijenos spolnim kontaktom, posebno ako seksualna aktivnost uključuje izloženost krvi.

Bolesnici s hepatitisom C skloni su zarazi virusom hepatitisa A ili B. 

Hepatitis C se liječi primjenom oralnih lijekova (tablete) koji se nazivaju antivirusni lijekovi izravnog djelovanja (DAA), koji imaju vrlo malo nuspojava i izliječe više od 95 posto osoba u samo osam do 12 tjedana.

Ne postoji cjepivo za hepatitis C.
 

Među klasičnim spolnim bolestima ima i onih koje su vrlo rijetke, kao što su:

• ulcus molle ili meki čankir
• lymphograuloma venereum
• granuloma inguinale (donovanoza)

Ulcus molle ili meki čankir

Ulcus molle ili meki čankir je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje bakterija Haemophilus ducreyi. 

U kliničkoj je slici karakteristična ulceracija glansa penisa ili skrotuma u muškaraca te stidnih usana i stražnje komisure u žena.

Liječi se antibioticima.
 

Lymphogranuloma venereum

Lymphogranuloma venereum je spolno prenosiva bolest koju uzrokuje gram-negativna bakterija Chlamydia trachomatis, podtipovi L1, L2 i L3.

Očituje se prolaznim primarnim promjenama na koži nakon kojih se razvije gnojna upala limfnih čvorova i pripadajućih limfnih žila.

Liječi se antibioticima. 
 

Granuloma inguinale (Donovanoza)

​Granuloma inguinale (Donovanoza) je progresivna infekcija kože spolovila koju uzrokuje bakterija Klebsiella granulomatis

Kožne promjene su tamnocrvene, izdignute i često ulcerirane.

Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih i mikroskopskih nalaza.

Liječi se antibioticima.  
 

Stanja koja mogu imati slične simptome kao spolno prenosive bolesti

Bakterijska vaginoza

U slučaju pojave bakterijske infekcije rodnice riječ je o sindromu koji predstavlja neravnotežu između smanjena broja laktobacila i povećana broja anaeroba, posebno Gardnerelle vaginalis. ​

Simptomi upale kod žena su pojačan mliječno-sivkasti iscjedak neugodna mirisa na pokvarenu ribu.

Kod muškaraca, gardnerela može dovesti do upale glavića i prepucija. 

Liječenje obaju partnera provodi se metronidazolom ili klindamicinom.

Vaginalna kandidijaza

Najčešći uzrok gljivične infekcije rodnice je Candida albicans, rjeđe Candida glabrata i Candida tropicalis.

Nalazimo je u stanjima manjka zaštitnih bakterija lactobacila (antibiotska terapija, dijabetes, trudnoća, kortikosteroidna terapija, stanja smanjena imuniteta), a može se dobiti i spolnim putem. 

Karakteristični simptomi uključuju pojavu obilna bjelkastog sirasto-grudastog iscjetka uz svrbež i pečenje vanjskog spolovila.

Kod muškaraca kandida može uzrokovati upalu glavića i prepucija. 

Liječi se lokalno protugljivičnim lijekovima (antimikoticima), s tim da je poželjno u terapiju uključiti i partnera.
 

Infekcije mokraćnog mjehura

Infekcije mokraćnog sustava mogu biti simptomatske, asimptomatske, akutne, rekurentne, kronične, komplicirane i nekomplicirane.

Najčešći uzročnici su E. Coli, Enterococcus spp., Streptococcus spp., Proteus mirabilis, Klebsiella pneumoniae, Morganella morgani, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus aureus, Candida albicans i drugi.

Liječiti treba sve simptomatske uroinfekcije.
 

Mikoplazme i ureaplazme

Mikoplazme i ureaplazme su mikroorganizmi između bakterija i virusa koji se mogu naći u 30 do čak 90 posto žena bez simptoma. No, njihova prisutnost ne znači automatski spolno prenosivu bolest niti potrebu za liječenjem.

Mycoplasma genitalium, Ureaplasma urealyticum i Ureaplasma parvum uzrokuju nespecifične urogenitalne infekcije.

Simptomi su iscjedak, svrbež, peckanje i osjetljivost, bol i nelagoda.

Novorođenče se može prolazno inficirati tijekom prolaska kroz zaraženi porođajni kanal majke.

U dijagnostici se koristi PCR metoda.

Terapija je antibiotska.
 

Infekcije koje se mogu prenijeti bliskim fizičkim kontaktom

Stidna ušljivost

Stidnu ušljivost uzrokuje stidna uš (Phthirius pubis), parazit koji se prenosi u stidne dlake i vrlo je zarazna (nakon prvog odnosa inficira se 90 posto partnera).

Uši se hrane krvlju, a jaja odlažu uz folikul dlake, što izaziva alergijsku reakciju i jak svrbež. 

Liječenje se sastoji u uništavanju parazita i jaja pomoću permetrina, piretrina ili lindana u obliku šampona. U trudnoći se terapija smije provesti samo jednom.

Odjeća i posteljina moraju se raskužiti.
 

Svrab ili šuga (scabies)

Uzročnik svraba je grinja pod nazivom Sarcoptes scabiei var. hominis, mali, oku često nevidljiv člankonožac prilagođen parazitiranju na koži čovjeka.

Lako se prenosi izravnim dugotrajnijim fizičkim kontaktom, korištenjem odjeće, rublja, posteljine ili ručnika inficirane osobe.

Sarcoptes scabiei je u koži izrazito aktivan noću, kada se javlja nesnosan svrbež.

Terapija je permetrin.

Odjeća i posteljina moraju se raskužiti. 
 

Ako se ne liječe, spolno prenosive infekcije mogu uzrokovati ozbiljne i trajne komplikacije.

Osim onih uobičajenih, postoje i komplikacije vezane uz žene, odnosno uz muškarce.

Uobičajene komplikacije neliječenih spolno prenosivih infekcija:

• infekcija HIV-om može dovesti do AIDS-a
• u slučaju sifilisa može doći do oštećenja organa i živčanog sustava
• rizik od širenja  infekcije na seksualne partnere.

Komplikacije spolno prenosivih infekcija kod žena:

• zdjelična upalna bolest - može oštetiti maternicu i utjecati na mogućnost začeća
• neplodnost
• kronična bol u zdjelici
• izvanmaternična trudnoća (npr. klamidija i gonoreja)
• kasni pobačaj
• prijevremeni porod
• prijenos na dijete (sifilis može doprinijeti smrtnosti djeteta u trudnoći kod četiri od 10 žena sa SPI-em).

Komplikacije spolno prenosivih infekcija kod muškaraca:

• infekcija mokraćne cijevi i prostate
• oticanje i bolnost testisa
• neplodnost.
   

Jedini način za smanjenje rizika od spolno prenosivih infekcija jest suzdržavanje od spolnih odnosa (ne imati spolne odnose).

No, ako ste spolno aktivni, treba znati da se gotovo sve spolno prenosive infekcije mogu spriječiti.

Prevencija spolno prenosivih bolesti temelji se na provođenju preventivnih mjera na nekoliko razina:

• edukacija mladih prije ulaska u spolni život - što se više toga zna, veća je mogućnost osobne zaštite i zaštite partnera
• pažljivo biranje seksualnih partnera - nije uputno imati spolni odnos u slučaju sumnje da partner ima SPI
• zaštita pri spolnom odnosu - ako se pravilno i dosljedno koriste u slučajevima vaginalnog, oralnog i analnog spolnog odnosa, kondomi nude jednu od najučinkovitijih metoda zaštite od spolno prenosivih infekcija, uključujući HIV. Međutim, treba imati na umu da ne pružaju zaštitu od spolno prenosivih infekcija koje uzrokuju ranice izvan genitalnog područja (sifilis, genitalni herpes).
• preventivo cijepljenje s postojećim cjepivima - sigurna i učinkovita cjepiva dostupna su za hepatitis B i HPV. Razvoj cjepiva protiv spolno prenosivih infekcija glavni je prioritet za kontrolu spolno prenosivih infekcija na globalnoj razini.
• provođenje probirnog testiranja na spolno prenosive infekcije i otkrivanje osoba s infekcijom bez simptoma - prevencija prijenosa infekcije na druge osobe
• brza dijagnostika i pravodobna učinkovita terapija
• ostale medicinske intervencije - pronalaženje i liječenje svih spolnih partnera zaražene osobe, dobrovoljno medicinsko obrezivanje odraslih muškaraca, primjena mikrobicida (kemijske supstancije koje uništavaju mikroorganizme ili koče njihov rast i razmnožavanje)…

Kako mogu znati imam li spolno prenosivu infekciju?

Osim prema simptomima, testiranje je jedini pouzdan način da saznate imate li spolno prenosivu infekciju (SPI), jer mnoge infekcije ne uzrokuju nikakve simptome.
 

Mogu li se spolno prenosive infekcije prenijeti oralnim seksom?

Da, spolno prenosive infekcije mogu se prenijeti oralnim seksom.

Na ovaj način moguć je prijenos gonoreje, herpesa, sifilisa, klamidije, HPV-a, HIV-a te hepatitisa A i B. 
 

Kako razlikovati infekciju mokraćnog sustava od spolno prenosive infekcije?

U slučaju infekcije mokraćnog sustava, simptomi se javljaju 24 do 48 sati nakon spolnog odnosa. Mogući simptomi su peckanje prilikom mokrenja, snažna potreba za mokrenjem, zamućena mokraća.

U slučaju spolno prenosive infekcije, simptomi se mogu pojaviti tek nakon nekoliko dan pa čak i tjedana od nezaštićenog spolnog odnosa. Simptomi mogu uključivati neobičan vaginalni iscjedak, bol u zdjelici, svrbež, ranice, duboku bol u zdjelici (kod žena) ili bol u testisima (kod muškaraca). No, neke SPI, poput klamidije, ne uzrokuju simptome.
 

Štiti li kondom od svih spolno prenosivih infekcija?

Kondomi ne pružaju zaštitu od spolno prenosivih infekcija koje uzrokuju ranice izvan genitalnog područja (sifilis, genitalni herpes).
 

Postoje li kućni testovi na spolno prenosive infekcije?

Da, postoje kućni testovi na spolno prenosive infekcije. Dostupni su u ljekarni ili preko internetske trgovine.