Taj slatki zalogaj žudnje

Slatka i masna hrana je, smatraju mnogi, opojna i kao takva tjera ljude u prejedanje, što je čini glavnim krivcem viška kilograma. Znači li to da bi određenu hranu trebalo strpati u isti koš s alkoholom, cigaretama i drogama, ili smo se pak izgubili u značenju pojmova "ovisnost", "žudnja" i "poremećaj prehrane"?

Kada pričamo o ovisnosti, zapravo govorimo o neodoljivoj potrebi za nekontroliranim korištenjem uživala i pojavom simptoma tjeskobe i nervoze kada su ona nedostupna, zbog čega bi, u kontekstu hrane, osjećaj žudnje bio prikladniji opis iskustva različitog od uobičajene gladi. Nevjerojatno je da su novija istraživanja pokazalo da gotovo svaka žena i više od pola muškaraca svakodnevno osjećaju tjelesnu žudnju koju opisuju kao potrebu za stalnom konzumacijom određene hrane kojoj "ne mogu odoljeti".

U stresnim situacijama na površinu izlazi žudnja za određenom hranom kao potreba za bijegom negativnih misli i emocija

Zašto je to tako? "Hrana za dušu" konzumira se svakodnevno, a hoće li ona biti slatka, slana, hrskava ili kremasta, ovisi upravo o trenutačnim osjećajima i raspoloženju kojem težimo. S druge strane, indiferentnima određena hrana pobudi osjećaj sreće i zadovoljstva ili nelagode i uznemirenosti, što znači da fiziološke interakcije hrane i tijela podrazumijevaju više sfera, među kojima i neuroemotivnu, onu koju mogu izazvati i neki drugi vanjski ili unutarnji podražaji, poput dodira, glazbe, sjećanja, tjelesne aktivnosti ili vođenja ljubavi... Istu pojavu istraživanja su usko povezala s neurosignalima te razinama hormona poput dopamina, serotonina i adrenalina, koji se javljaju u trenucima opasnosti i nagona za preživljavanjem. Zanimljivo je da se slika moždane aktivnosti u trenutku žudnje za hranom preklapa s onom koja se javlja u ovisnika o drogama, zbog čega se ovisnost i žudnja često brkaju. No, valja naglasiti da je jedenje kompleksno ponašanje koje uključuje mnoge različite hormone i tjelesne sustave, ali i koje podrazumijeva kulturološki i socijalni aspekt, zbog čega se u trenucima stresa, pozitivnog ili negativnog, slavlja ili tuge, često javlja fenomen hiperfagije, odnosno pojačane potrebe za žvakanjem i gutanjem, kada osoba često poseže za hranom. Stanje sitosti i punoće koje se tada javlja djeluje kao određeni vid sedativa i stvara osjećaj smirenosti i zadovoljstva.

Stres je stanje od kojeg se organizam želi ograditi, kako na fiziološkoj, tako i na emocionalnoj razini. Fiziološki gledano, u kratkom roku stres može smanjiti apetit, međutim, kad je riječ o stresu tijekom duljeg razdoblja, onda se priča razvija malo drukčije. Naime, iz kore nadbubrežne žlijezde počinje se lučiti glukokortikoid kortizol, čija visoka razina posljedično povećava potrebu za takozvanim ugodnim aktivnostima. Zato se u stresnim situacijama najčešće preferira unos "hrane za dušu", to jest na površinu izlazi žudnja za određenom hranom kao potreba za bijegom od negativnih misli i emocija, što u konačnici može dovesti o toga da osoba jede uglavnom visokokaloričnu hranu iznad granica sitosti.

Povećana konzumacija hrane, pa tako i energije, uzrokuje povećanje udjela masnog tkiva, a povećana razina kortizola pospješuje njegovu pohranu u području trbuha. Povećanje udjela masnog tkiva, a time i tjelesne mase, u mnogih ljudi dovodi do stresa i frustracija, što stvara začarani krug koji uzrokuje neravnotežu inače fino ugođenog mehanizma kontrole apetita. Debljanje, odnosno povećanje udjela masnog tkiva dovodi do jačeg oksidativnog stresa i pojave stanja sličnog upali, što je povezano s još jačom žudnjom i time kompulzivnim unosom "hrane za dušu".

Stresne situacije za organizam mogu biti i drukčije prirode. Naime, vitamini i minerali imaju važnu ulogu u održanju integriteta živčanog sustava, zbog čega neuroemotivna neravnoteža, koja podrazumijeva neuobičajeno funkcioniranje živčanog sustava i promjene u ponašanju, vrlo često može biti posljedica njihova nedostatka ili neravnoteže, što samo govori o tome koliko su prehrana i prehrambeno ponašanje povezani s osjećajima i psihološkim stanjima.

Stoga se razvila i druga teza da žudnjom za određenom hranom organizam zapravo želi nadoknaditi deficit nutrijenata. Poznato je da nedostatak bjelančevina, esencijalnih masnih kiselina i aminokiselina te vitamina B skupine, vitamina E i minerala, poput cinka, selena i kroma, dovodi do jačeg oksidativnog stresa, što se stavlja u vezu s pojavom nervoze, apatije, letargije, tjeskobe, depresije i mnogih drugih psiholoških stanja.

Smatra se da žudnja za slatkim namirnicama može upozoriti na nedostatak kroma, dok žudnja za slanim upućuje na nedostatak mineralnih tvari poput magnezija, klorida i kalija. Žudnja za masnom hranom može uputiti na nedostatak kalcija, dok, s druge strane, žudnja za hranom s povećanim udjelom ugljikohidrata najčešće dovodi do pojave sreće jer sadrži triptofan koji je prekursor serotonina, poznatijeg kao hormona sreće.

Ne zaboravimo na mirise

Poznato je da konzumacija hrane i napitaka u dobroj atmosferi dovodi do osjećaja ugode. Hrana i napici imaju određene mirise, a s obzirom na to da je centar za miris povezan s limbičkim sustavom odgovornim za pamćenje emocija, namirnice konzumirane u trenutku ugode ostaju u sjećanju kao pozitivna emocija. Stoga neke osobe, iako ne osjećaju glad, u trenutku kad osjete miris koji ih podsjeća na sretne trenutke mogu početi žudjeti za hranom koju su tada konzumirale.

U takvim trenucima ljudski organizam daje signale, odnosno javlja se potreba, želja, žudnja za točno određenim namirnicama, takozvanim EMO modulatorima, u koje se najčešće ubrajaju čokolada, sladoled, kokice i čips, no potrebe i želje mogu sezati od osvježavajuće voćne salate i tople bakine juhe pa sve do fast food zlatnih krumpirića i pizze s "gomilom" sira. Stoga je jasno da će nepoželjnim emotivnim stanjima i jačanju prehrambenih žudnji pogodovati kako neumjerena, tako i restriktivna prehrana koje dovode do neravnoteže i, moguće, mnogih nutritivnih deficita. Zato svaku namirnicu treba promatrati u kontekstu ukupne prehrane (u smislu uravnoteženosti, raznolikosti i umjerenosti), a svakom emotivnom stanju valja pronaći fundamentalni uzrok.