Epilepsija - simptomi i liječenje

Riječ epilepsija dolazi od grčke riječi epilepsia, što znači napad, obuzetost. U nas se često koristi i naziv "padavica".

Epilepsija je jedna od najčešćih neuroloških bolesti - smatra se da danas u svijetu od nje boluje oko 50 milijuna ljudi. Uz to, jedna je od najstarijih poznatih bolesti. Tako već 2000. godina p.n.e. u Hamurabijevomu zakoniku nalazimo spomenutu "svetu bolest" (Morbus sacer). No, grčki liječnik Hipokrat uputio je na prirodni uzrok bolesti, smatrajući da je njezin uzrok u mozgu.

U sljedećih 2000 godina postojale su različite teorije o njezinu razvoju. U srednjem vijeku epileptični napad pripisivali su utjecaju vraga, opsjednutosti, pa se za liječenje primjenjivao egzorcizam. Iako je napretkom znanosti već potkraj 19. stoljeća upozoreno da je mozak glavno ishodište epileptičnih zbivanja, predrasude prema tim bolesnicima zadržale su se do danas. U povijesti su mnogi istaknuti ljudi bolovali od epilepsije i, unatoč tome, čak i u vrijeme kad se nije mogla liječiti, vodili stvaralački život (Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Petar Veliki, Napoleon, Byron, Pascal, Paganini, Dostojevski, Nobel, Van Gogh i dr.).

Epilepsija je karakterizirana brojnim znakovima koji se ponavljaju sa svakim napadom, a dolaze iz moždanih živčanih stanica. Bez obzira na vrstu, epileptični su napadi uvijek uzrokovani krajnje živim prijenosom podražaja u moždanim živčanim stanicama. Mogu uključivati manju ili veću skupinu, ili čak sve moždane živčane stanice. Lokalizacija tih izbijanja određuje koje će znakove napad proizvesti, tako da epileptičnih napada ima nekoliko vrsta. Međutim, iz samog napada ne možemo zaključivati o njegovu uzroku.

Svaka osoba u životu može dobiti epileptični napad postoji li dovoljno snažan provocirajući čimbenik, kao što je ekstremni stres, pomanjkanje sna, teško opijanje. Pojava napada ovisi o pragu podražaja neke osobe, koji je različit od čovjeka do čovjeka i ne može se mjeriti, i o nasljednim čimbenicima.

Epilepsija se može klasificirati na mnogo načina: prema znakovima napada, uzroku, moždanom području iz kojeg potječu neuobičajena bioelektrična pražnjenja ili EEG promjenama.

Uzrok epilepsije može se utvrditi u oko 30 posto slučajeva i tada kažemo da je epilepsija simptomatska (mogući uzroci: moždani tumor, moždani udar, moždano krvarenje, trauma mozga, upalna bolest mozga, alkoholizam i dr.).

Kad neurološka ispitivanja ne pokažu vidljiva oštećenja mozga ili neke druge poremećaje, kaže se da je epilepsija idiopatska (uzrok nepoznat), a to se događa u oko 70 posto slučajeva. Od tih 70 posto, u 30 posto slučajeva riječ je o nasljeđivanju, odnosno nasljeđuje se "niži prag podražljivosti" živčanih stanica mozga, što uvjetuje predispoziciju za epilepsiju.

Vrlo detaljna neurološka obrada nužna je ako se sumnja na moždanu bolest kao uzrok napada, kako bi se mogla liječiti osnovna bolest, a ne samo epileptični napadi (specifični antiepileptični lijekovi djeluju na kontrolu napada, ali ne uklanjaju uzrok epilepsije).

Jako je važno obratiti pozornost i na neke druge bolesti ili stanja koja mogu uzrokovati napade slične epileptičnima (npr. niska razina šećera u krvi, srčane smetnje, migrena, vrtoglavice, napadi panike...).

Dijagnostički postupci koje treba slijediti variraju ovisno o tipu identificiranog napada i dobi bolesnika.

Pri postavljanju dijagnoze treba poznavati detaljan opis napada, jer se prema vrstama napada razlikuje i terapijski pristup. Bolesnici se upućuju na detaljna neurološka ispitivanja (koja, među ostalim, uključuju i slikovne pretrage, tj. CT mozga i magnetsku rezonanciju) na temelju kojih se može utvrditi postoji li neka bolest kao uzrok napada.

Kako bi se točno utvrdilo o kojoj je vrsti napada riječ, nužno je od bolesnika ili bliske osobe, odnosno osobe koja je vidjela napad, uzeti detaljnu anamnezu o početku i opisu napada (posebice treba obratiti pozornost na moguće žarišne kvalitete), kao i o ponašanju bolesnika tijekom napada i poslije njega.

Obiteljska anamneza može otkriti rođake koji boluju od epilepsije ili bolesti povezane s napadima. Spoznaja o preboljenim infektivnim bolestima (npr. upala moždanih ovojnica, upala mozga ili ozljede mozga) može biti ključ za rješenje uzroka.

Vrlo su bitni podaci koji govore jesu li posrijedi početni generalizirani napadi ili oni imaju neke žarišne značajke. Ako su žarišni, mora se naznačiti je li prisutan poremećaj svijesti. Poremećaji svijesti mogu uključiti poremećaje mehanizma podraživanja (npr. pospanost ili konfuzija) ili abnormalnosti percepcije (npr. deja vu, jamais vu ili paranoidne ili neprijateljske osjećaje) te okusne ili njušne halucinacije.

Važni su i podaci o trudnoći majke oboljelog i tijeku poroda, jer moguće komplikacije u tom razdoblju mogu biti povezane s razvojem epilepsije. Među njima najčešće zapažamo komplikacije tijekom trudnoće (npr. malformacije u razvoju, ovisnost majke o lijekovima, infekcije), pri porodu ili zbog prijevremenog poroda.

Temeljni fizikalni pregled bolesnika može uputiti na oboljenje koje je povezano s napadima. Posebnu pozornost treba posvetiti i pregledu kože, znajući da tako mogu biti dijagnosticirani neuroektodermalni poremećaji (npr. tuberozna skleroza, neruofibromatoza, Sturge-Weberov sindrom).

Na pozadinu uzroka napada može uputiti i neurološkim pregledom utvrđen lokalizirani poremećaj ili lateralizacija.
 

Nakon što se u bolesnika utvrdi dominirajući oblik napada i vrsta epilepsije, pristupa se liječenju i daljnjoj dijagnostičkoj obradi radi istraživanja mogućih uzroka.

Bolesnika treba pratiti i obratiti pozornost na moguće pogoršanje ili pojavu neuroloških simptoma, što bi zahtijevalo reviziju dijagnoze i eventualno novi pristup liječenju (npr. postavljanje dijagnoze moždanog tumora koji nije bio prethodno dijagnosticiran).

Pojava epilepsije može se razmatrati u bilo kojeg bolesnika koji pati od ponavljanih napada relativno stereotipnih nevoljnih ponašanja ili iskustava.

Kao ključni pokazatelj koji se općenito primjenjuje u dijagnostici epilepsije uzima se EEG (elektroencefalografija). Iako ne postoji dijagnostički test kojim bi se epilepsija stvarno mogla jednostavno dijagnosticirati ili kojim bi se dijagnoza lako isključila, EEG je neinvazivni postupak od neprocjenjive koristi u postavljanju dijagnoze i praćenju tijeka bolesti i prognoze.

Promjene koje se registriraju u EEG-u ovise o tipu napada i lokalizaciji žarišta, a ne o patološkom supstratu koji ga izaziva. 

EEG je često normalan i u pacijenata s epilepsijom. Suprotno, nenormalan EEG u odsutnosti simptoma ne upućuje automatski na potrebu primjene specifične terapije napada. Osnovna karakteristika epilepsije na EEG-u je pojava zašiljenih valova (iritativnih šiljaka). Kao epileptične abnormalnosti u EEG-u smatraju se samo "oštri šiljci" ili "oštri valovi" i "šiljak-val" kompleksi. Češće se zapažaju nespecifične promjene u EEG-u uvjetovane različitim činiteljima.

Kako bi se provocirala abnormalnost moždanog ritma, koja se ne može registrirati uobičajenim rutinskim snimanjem EEG-a, mogu se primjenjivati različiti postupci aktivacije (npr. hiperventilacija, intermitentna fotička stimulacija, ritmička akustička stimulacija, deprivacija spavanja, kemijsko-farmakološke metode).

Kontinuirano višesatno cjelodnevno EEG monitoriranje pomoću magnentne trake (Holter EEG) dostupno je u mnogim centrima. Dopušta registriranje većih uzoraka EEG-a i povećava mogućnost zapažanja rijetkih epileptičnih fenomena, posebice kad se može provesti i videomonitoriranje.

EEG je posebice važan u dijagnostici absansa, vrste napada koja se često miješa sa složenim parcijalnim napadima. Kod absansa se zapažaju generalizirani paroksizmi šiljak-val kompleksa, a kod parcijalnih napada mogu se zapaziti žarišna izbijanja.

U pojedinim slučajevima EEG snimanje tijekom sna pomaže u postavljanju dijagnoze epilepsije, kao i utvrđivanju diferencijalne dijagnoze prema drugim poremećajima (npr. narkolepsija).

Važno je i videomonitoriranje bolesnika uz snimanje EEG-a, koje može olakšati razlikovanje epileptičnih napada od onih koji nisu epileptične naravi, ali pokazuju sličnu kliničku sliku.

Epileptični napadi mogu oštetiti mozak, a ponovljeni napadi tijekom godina vode znatnom oštećenju moždanih živčanih stanica. Ono ovisi ne samo o učestalosti nego i obliku epileptičnih napada.

U bolesnika s epilepsijom može doći i do psihičkog propadanja. Zato je od životne važnosti bolest što prije staviti pod nadzor.

Liječenje epilepsije ovisi o vrsti napada, a prevladava mišljenje da je idealna primjena samo jednog lijeka. Međutim, u osoba s težom epilepsijom, kao i u onih s više vrsta napada, katkad treba primijeniti i kombinaciju nekoliko antiepileptičnih lijekova.

Zadovoljavajuća kontrola napada postiže se u 70 do 75 posto slučajeva. Smatra se da su tzv. noviji antiepileptični lijekovi jednako učinkoviti kao "stari", ali imaju manje popratnih pojava.

Posebice se posvećuje pozornost specifičnostima liječenja pojedinih skupina (starije osobe, utjecaj hormona na epilepsiju žena, trudnice s epilepsijom).

Provode se i stalna istraživanja te uvode novi antiepileptični lijekovi jer još postoji velik postotak rezistencije, tj. stanja kad se ne postiže zadovoljavajuća kontrola napada.

U pojedinim slučajevima može se razmatrati i mogućnost neurokirurškog liječenja.
 

Bitno je prepoznati da je 75 posto bolesnika s epilepsijom radno sposobno, uz neka ograničenja koja zahtijeva narav bolesti te da većina njih nije drukčija od ostatka stanovništva u inteligenciji i sposobnosti obavljanja radnih zadataka.

REPRODUKTIVNI POREMEĆAJI

U žena i muškaraca s epilepsijom postoji veći rizik pojave poremećaja reprodukcije u odnosu na zdravu populaciju. Broj poroda iznosi 1/3 - 2/3 broja poroda u zdravoj populaciji. Fertilitet može biti i za trećinu niži nego u zdravih žena. Neplodnost se povezuje s nepravilnošću menstruacijskog ciklusa, ciklusima bez ovulacije, poremećajima hormona hipofize, policističnim jajnicima. U 40 posto žena i muškaraca javljaju se i poremećaji seksualnosti (nedostatak spolne želje).

Mehanizam reproduktivnih poremećaja nije potpuno razjašnjen, a povezuje se s fiziološkim, farmakološkim ili psihološkim čimbenicima (strah od majčinstva, od anomalija djeteta). Djelomično se povezuje i s poremećajima funkcije moždanih regija odgovornih za reprodukciju i ponašanje kao posljedicu epilepsijskih fenomena. Antiepileptični lijekovi pridonose pojavi reproduktivnih disfunkcija tako što snižavaju razinu steroida u plazmi ili povisuju razinu androgena iz spolnih žlijezda (gonadalni androgeni) u plazmi.

OPREZ U TRUDNOĆI

Davno je zapažena povezanost fetalnih malformacija s epilepsijom majke i uzimanjem antiepileptičnih lijekova, pa su vrlo složeni kontrola epileptičnih napada tijekom trudnoće i praćenje trudnice. Smatra se da kod trećine trudnica koje boluju od epilepsije raste učestalost epileptičnih napada tijekom trudnoće, najčešće potkraj prvog i početkom drugog tromjesečja. Uz to, dolazi do pojačane razgradnje većine antiepileptičnih lijekova, ali i do postupna porasta tjelesne težine i ukupnih tjelesnih tekućina, što može dovesti do niže koncentracije lijeka u plazmi, kao rezultata povećanog volumena distribucije lijeka.

S obzirom na to da ne postoje dovoljno precizni podaci o sigurnoj uporabi većine antiepileptika, preporučuje se prekinuti primjenu tijekom trudnoće, osobito u prvom tromjesečju, koliko god je moguće

Danas se smatra da uzimanje antiepileptičnih lijekova tijekom trudnoće dovodi do povećana rizika pojave kongenitalnih malformacija, koji je vjerojatno povećan kod uzimanja politerapije, kao i pri postojanju genetske predispozicije za razvoj anomalija. Ali, smatra se i da sama epilepsija dovodi do pojačana rizika pojave kongenitalnih anomalija, i to bez obzira na to uzima li trudnica ili ne antiepileptičnu terapiju. Najčešće veće malformacije su rascjep usnica i ždrijela, srčana pogreška (ventrikularni septalni defekt), defekti neuralne cijevi i urogenitalni defekti. Ipak, prevladava mišljenja da će 90 posto trudnica koje uzimaju specifičnu antiepileptičnu terapiju roditi zdravo dijete.

Rizik se povećava kod duljeg trajanja i liječenja epilepsije, kao i kod pojave antiepileptičnih napada u trudnoći. U žena koje su uzimale jedan antiepileptični lijek (monoterapija) rizik iznosi od 2,9 (LTG-lamotrigine) do 7,2 posto (VPA - valproate). Povećava se i dvostruko kod primjene dvaju ili više antiepileptičnih lijekova tijekom trudnoće, ili kod visoke razine lijeka u plazmi.

U žena koje boluju od epilepsije više je spontanih pobačaja, češći su prijevremeni porodi i manja porođajna težina novorođenčeta, ali i povećana smrtnost novorođenčadi (bez obzira na to uzima li trudnica terapiju ili ne; dva puta veća nego u normalnoj populaciji). Najčešći uzroci smrtnosti novorođenčadi u tijeku poroda su kongenitalne malformacije, placentopatije, komplikacije u porodu i neonantalno spontano krvarenje. U djece majki s epilepsijom povećan je rizik kognitivnih poremećaja, poremećaja ponašanja i zaostajanje u rastu.

Apsans i parcijalni napadi vjerojatno ne djeluju nepovoljno na majku ili fetus, tako da antikonvulzivna terapija može biti prekinuta tijekom trudnoće. Kad napadi postaju jači i opasniji, treba procijeniti rizik opasnosti za bolesnicu i moguće štetno djelovanje na fetus i prema tome donijeti odluku hoće li se ili ne primijeniti specifična antiepileptična terapija. Prevladava mišljenje da su toničko-klonički napadi opasni i za majku i za plod. Međutim, nije uvijek moguće smanjiti ili prekinuti antiepileptičnu terapiju tijekom trudnoće. Ako nije moguće postići kontrolu napada, razumno je primijeniti bilo koji od potrebnih antiepileptičnih lijekova, pretpostavljajući da je rizik oštećenja ploda zbog čestih toničko-kloničkih napada veći nego što je rizik zbog primjene lijeka. Preporučuje se monoterapija, jer uzimanje više preparata povećava rizik pojave malformacija ploda, ali i kontrola razine antiepileptika u krvi svaki mjesec (viša koncentracija antiepileptika u serumu povezana je s povećanim rizikom pojave kongenitalnih malformacija, pa se praćenjem koncentracije slobodnih i vezanih antiepileptika u serumu korigira doza, uzimajući u obzir i kliničku sliku napada).

HORMONALNI UTJECAJI

Menstruacija

O katamenijalnoj epilepsiji govori se kad se u žena generativne dobi javljaju češći epileptični napadi u određenim fazama menstruacijskog ciklusa (luteinskoj, ovulacijskoj ili menstruacijskoj), najmanje dva puta češće i u dva do tri ciklusa zaredom, a obuhvaća sve vrste epileptičnih napada. Smatra se da se javlja u trećine žena koje boluju od epilepsije.

Ovisno o fazi menstrualnog ciklusa u kojoj se javlja, razlikujemo:

• C1 (perimenstruacijska) - veća prosječna dnevna učestalost napada nekoliko dana prije, za vrijeme menstruacije i poslije nje (tri dana prije do tri dana poslije)
• C2 (periovulacijska) - povezana sa sazrijevanjem jajašca (10. - 13. dan ciklusa)
• C3 (luteinska) - povezana sa stvaranjem žutog tijela (od 12. - 4. dana ciklusa). Naziva se još neadekvatna luteinska jer su zapaženi vrlo niska koncentracija progesterona u serumu i ciklusi bez ovulacije, što dovodi do neplodnosti.

Na pojavu češćih napada u pojedinim fazama ciklusa utječe razina hormona u serumu, a posebice omjer estrogena i progesterona, koji je najviši prije ovulacije i tijekom menstruacije.
Hormonsko liječenje "prirodnim" progesteronom pokazuje učinkovitost u liječenju simptoma katamenijalne epilepsije u 50 do 70 posto slučajeva.

O katamenijalnoj epilepsiji govori se kad se u žena generativne dobi javljaju češći epileptični napadi u određenim fazama menstruacijskog ciklusa, najmanje dva puta češće i u dva do tri ciklusa zaredom

Progesteron i estrogen

Progesteron djeluje antikonvulzivno (protiv pojave epileptičnih napada), a estrogen pretežno prokonvulzivno (viša razina u serumu može djelovati na pojavu češćih epileptičnih napada), pa je njihov omjer posebno važan. To znači da se češći napadi mogu javiti i kod povišene koncentracije estrogena, uz urednu koncentraciju progesterona u serumu, ali i kod nižih vrijednosti progesterona uz normalne vrijednosti estrogena u serumu. Pojava niskih ili povišenih vrijednosti obaju hormona znači stabilan omjer i ne mora utjecati na učestalost napada.

Utjecaj muških hormona androgena u žena na pojavu epileptičnih napada nije još dovoljno istražen. Dosad je zapaženo da žene imaju rjeđe napade u vrijeme kad je viša razina tih hormona u serumu.

Antiepileptici i hormoni

Koncentracije antiepileptičnih lijekova u serumu tijekom menstruacijskog ciklusa u žena s katamenijalnom epilepsijom nisu stalne. Naime, aktivne supstancije antiepileptičnih lijekova i hormoni vezuju se s bjelančevinama plazme, a mogu koristiti i iste enzime tijekom metaboliziranja u jetri, što može dovesti ili do promjene razine lijeka u serumu ili do promjene razine hormona. Obje pojave mogu utjecati na pojavu češćih epileptičnih napada u tih žena.

Kontracepcija

Žene koje boluju od epilepsije i žele uzimati kontracepcijske pilule moraju se prethodno savjetovati o njihovoj primjeni s ginekologom i neurologom, jer pojedini antiepileptični lijekovi snižavaju učinkovitost oralnih kontraceptiva. U tim slučajevima preporučuje se primjena kontracepcijskih pilula koje sadržavaju veću dozu estradiola ili mestranola (najmanje 50 mg).

Nema podataka da primjena "anti-baby" pilula djeluje na učestalost epileptičnih napada. Prije primjene oralnih kontraceptiva treba razmotriti i uobičajene čimbenike rizika koji mogu pridonijeti pojavi komplikacija kod dugotrajnijeg uzimanja (dob, debljina, pušenje i sl.). U žena s epilepsijom može se primijeniti "morning after" pilula nakon odnosa bez zaštite.

Klimakterij

Zapažena je pojava da žene koje boluju od katamenijalne epilepsije mogu imati češće napade u perimenopauzi (vrijeme prije prestanka menstruacije), kad pada razina progesterona, a raste razina estrogena u serumu. U tim slučajevima preporučuje se liječenje progesteronom.

U klimakteriju, kad su niske razine i estrogena i progesterona u serumu, najčešće se smanjuje učestalost napada zbog stabilizacije njihova omjera. Primjena hormonske nadomjesne terapije može dovesti do češćih napada.

U žena u klimakteriju treba mjeriti i gustoću kostiju denzitometrijskom analizom. Na pojavu osteoporoze može utjecati ne samo manjak estrogena nego i dugotrajna primjena antiepileptičnih lijekova, koja može biti praćena promjenama strukture kostiju, uključujući i osteoporozu. Ta pojava nije zapažena kod primjene "novijih" antiepileptičnih lijekova.

Sa sve većim starenjem populacije raste i incidencija pojave prvih napada epilepsije. Smatra se da je pojavnost u osoba starijih od 65 godina aproksimativno 1,5 posto, a velik je i porast učestalosti epileptičnog statusa (status epilepticus) u10 do 30 posto slučajeva.

Najčešće je riječ o simptomatskoj epilepsiji, a moždano-žilne bolesti najčešći su uzrok (75 posto). Napadi se mogu javiti inicijalno kod nastupa moždanog udara (10 - 20 posto) ili kasnije (osam do 20 posto). Češće se javlja kod subarahnoidalnog krvarenja, neposredno nakon moždanog udara ili kod bolesnika s ponavljanim moždanim udarima. Javlja se i kod moždanih tumora, Alzheimerove bolesti (rizik raste pet do 10 puta u odnosu na ostalu populaciju te dobi) ili povezano s alkoholnom intoksikacijom ili naglim prestankom uzimanja, kao i kod upalnih oboljenja središnjeg živčanog sustava.

Kod postavljanja dijagnoze, treba razmotriti i mogućnost sinkope, tranzitorne ishemičke atake i tranzitorne globalne amnezije.

U EEG nalazu mogu se zapaziti neki uzorci koje treba razlikovati od epileptičnih, a do promjena mogu dovesti i neke bolesti ili lijekovi.

S godinama dolazi do promjena fizioloških funkcija u ogranizmu, što djeluje na apsorpciju, distribuciju, biotransformaciju, izlučivanje i međudjelovanje antiepileptičnih lijekova s drugim lijekovima. Tako, primjerice, smanjen metabolizam jetara ili bubrežni klirens izlučivanja lijekova (mjera za funkcionalnu sposobnost bubrega) može dovesti do povišenja vrijednosti antiepileptičnih lijekova u serumu, sve do toksične razine. Smanjenje koncentracije albumina plazme za pet do 10 posto može dovesti do povećanja slobodne razine nekih antiepileptika u odnosu na one vezane uz proteine plazme i do moguće toksičnosti.

U starijoj dobi otežano je razlikovanje toksičnog učinka antiepileptične terapije od drugih neuroloških simptoma, jer ti učinci mogu biti supklinički izraženi. Toksičnost se manifestira kao sedacija i promjene ponašanja, tremor i hiponatremija. Prateće bolesti (srčane, bubrežne, jetrene, poremećaji prehrane) također utječu na metabolizam antiepileptika i pojavu nuspojava. U

starijih osoba zapaža se i češća neredovitost uzimanja antiepileptične terapije, što također utječe na učinkovitost liječenja (nemogućnost nabave lijeka, smetnje pamćenja).

Optimalno liječenje epilepsije u starijih uključuje brze dijagnostičke postupke, postavljanje točne dijagnoze, učinkovitu terapiju te edukaciju i podršku oboljelima. Liječenje epilepsije u starijih najčešće zahtijeva primjenu farmakološki različitih lijekova s različitim međudjelovanjem. Valja uzeti u obzir i kliničku sliku, tijek bolesti te dob bolesnika (razlike između starijih osoba mogu varirati i više od 30 godina). Doza antiepileptika određuje se prema kliničkom iskustvu i potrebi prilagođavanja usporenom metabolizmu i klirensu bubrega. Kontrola epileptičnih napada uz primjerenu terapiju postiže se kod 70 posto starijih. Bolesnici s progresivnom neurodegenerativnom bolešću mogu imati napade unatoč optimalnom terapijskom izboru i dozi.
 

Cilj antiepileptične terapije u starijih osoba je kontrola epileptičnih napada bez nuspojava, uz zadržavanje zadovoljavajuće kvalitete života, a to se postiže:
   * edukacijom bolesnika i obitelji
   * dostupnošću pisanih uputa o uzimanju antiepileptika
   * inicijalnom uporabom manjih doza antiepileptičnih lijekova radi izbjegavanja nuspojava
   * osiguravanjem dostupnosti medicinske skrbi (centri za epilepsiju).

Treba uložiti još mnogo napora kako bi se uklonile stoljećima prisutne predrasude prema osobama koje boluju od epilepsije. Danas postoji mogućnost odgovarajućeg liječenja i uključivanja u društveni i profesionalni život.

Suvremena antiepileptična terapija, bez sedativnog učinka, dopušta normalno školovanje i profesionalnu aktivnost.

Nužno je upozoriti bolesnika i njegovu okolinu o potrebi redovita uzimanja propisanih lijekova, jer neredovito ili nedostatno uzimanje lijekova, kao i nagli prekid terapije, može dovesti ne samo do slabe kontrole epileptičnih napada nego i do fatalnih komplikacija.

Pojedine aktivnosti bolesnika s epileptičnim napadima u anamnezi su rizične zbog potencijalne mogućnosti ozljeđivanja i sebe ili drugih osoba. Korisne su smjernice o ograničavanju aktivnosti, kao što je plivanje, vožnja automobila, skijanje.

Ocjena radne sposobnosti, sposobnosti za vožnju ili obavljanje drugih poslova donosi se na temelju mišljenja užih specijalista. Temelji se na kliničkom praćenju, uzimajući u obzir vrstu i broj epileptičnih napada, vrijeme javljanja, promjene u EEG-u, reagiranje na terapiju. U djece s epileptičnim napadima važno je uputiti roditelje na pravilan izbor budućeg zanimanja djeteta, a u odraslih je katkad potrebno promijeniti radno mjesto ili zanimanje kako bi se izbjegao mogući rizik ozljeđivanja.

Psihosocijalni aspekti epilepsije često uzrokuju veće teškoće bolesnicima nego što to čine sami napadi.

Uzroci psihičkih poremećaja su različiti, i najčešće posljedica djelovanja specifične antiepileptične terapije, samih napada, promjene ponašanja povezane s poremećajima neurotransmitera, razvoja poremećenih međuljudskih odnosa. Najčešći psihički poremećaj je depresija, a pojava samoubojstva veća je pet puta. Češće se opisuju i neke osobine iako nisu specifične - ljepljivost, razdražljivost, opširnost u razgovoru, hiposeksualnost.

Suvremena antiepileptična terapija, bez sedativnog učinka, dopušta normalno školovanje i profesionalnu aktivnost oboljelih od epilepsije

Treba istaknuti važnost trajnog informiranja bolesnika i njihovih obitelji, zdravstvenih radnika i šire zajednice o naravi epilepsije te mogućnostima i specifičnostima liječenja. Tako se podiže društvena informiranost o epilepsiji, smanjuje ili ukida diskriminacija prema oboljelima, osigurava primjereno liječenje i obrada u specijaliziranim centrima.
 

EPILEPSIJA - PRAKTIČNE UPUTE

* osigurati radno mjesto na kojem, u slučaju krize svijesti, oboljeli ne može ugroziti svoj ili tuđi život ili nanijeti veću materijalnu štetu (izbjegavati rad na visini, pored vatre, rad na traci)
* izbjegavati alkoholna pića
* savjetuje se redovit san
* u slučaju izostavljanja jedne doze antiepileptika, treba je dodati sljedećoj
* preporučuje se tuširanje, a ne kupanje u kadi
* treba izbjegavati pojedine sportske aktivnosti (ronjenje, skijanje, jedrenje, alpinizam), nikad ne plivati sam, izbjegavati sportove u kojima su česti udarci u glavu (npr. boksanje)
* potreban je oprez kod kuhanja (struja, plin), poželjna je uporaba mikrovalne pećnice
* preporučuje se uvijek sa sobom imati medicinsku dokumentaciju
* kod prve pomoći bolesniku s epileptičnim napadom treba ga zaštititi od ozljeda, nakon napada okrenuti ga u bočni položaj kako ne bi došlo do ugušenja jezikom, po potrebi izvaditi iz usta protezu te, ako se napadi ponove više od dva puta ili bolesnik ne dolazi sebi dulje vrijeme, poslije napada bolesnika uputiti u bolnicu