Šećerna bolest - komplikacije

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti mr. sc.   Manja Prašek dr. med., spec. internist - dijabetolog  /  prof. dr. sc.   Željko Metelko dr. med., spec. internist - dijabetolog

Pažnje nikad dosta, zato naučite što više o svojoj bolesti i ne dozvolite da ona kontrolira vas, nego kontrolirajte vi nju

Hipoglikemija - preniska razina glukoze u krvi

Razina glukoze u krvi kreće se između 4 i 7 mmol/L, a ovisi o:

  • unosu energije - hrani;
  • potrošnji energije - sagorijevanju unutar stanica;
  • inzulinu koji unosi glukozu u sve stanice (osim stanica mozga).

Ako smo dugo i naporno fizički radili, a nismo ništa pojeli, razina glukoze u krvi će se smanjivati i trošiti unutar stanica. Kako mozak za svoju normalnu funkciju treba glukozu, a s njom se snabdijeva direktno iz krvi, drugi hormon - glukagon (kojeg također proizvodi gušterača) - izvući će u krv rezervu glukoze spremljenu u jetri i time osigurati normalan rad stanica mozga.

Osobe u kojih gušterača ne proizvodi inzulin ili inzulin više nije dovoljno djelotvoran, moraju ga primati izvana pomoću injekcija ili treba gušteraču potaknuti na jače lučenje inzulina tabletama. U nekim slučajevima može se dogoditi da u krvi ima previše inzulina, a premalo glukoze. Višak inzulina će svu glukozu unijeti u stanice, a mozak će ostati bez dovoljno energije za svoju normalnu funkciju. Ako razina glukoze padne ispod 3 mmol/L kažemo da se radi o hipoglikemiji.

Do hipoglikemije dolazi zbog:

  • prevelike količine inzulina;
  • premale količine hrane;
  • pojačane tjelesne aktivnosti;
  • oštećenog rada bubrega;
  • uživanja prevelike količine alkohola.

Prvi znaci hipoglikemije su znojenje, ubrzan rad srca, drhtavica, glad, bljedilo, strah i vrtoglavica. Ako razina glukoze u krvi i dalje pada javljaju se neprikladno ponašanje, zijevanje, smetnje koncentracije i vida, glavobolja, poremećaj svijesti i koma.

Pojava hipoglikemije može se spriječiti:

  • redovitom samokontrolom glukoze u krvi i mokraći prije i poslije obroka te prilagođavanjem terapije;
  • planiranjem tjelesne aktivnosti, uzimanjem dodatnog obroka ili smanjenjem terapije;
  • ne konzumiranjem koncentriranih alkoholnih pića.

Kako si pomoći? - U slučaju prvih znakova hipoglikemije smiriti se i uzeti glukozni obrok (slatki napitak, glukozne bombone, ugljikohidratni obrok). U slučaju gubitka svijesti potrebna je tuđa pomoć. Hormon glukagon postoji u injekcijama i mogu ga dati ukućani ili je potrebno pozvati hitnu pomoć.

Hiperglikemija - previsoka razina glukoze u krvi

Ako inzulina nema dovoljno ili je njegova aktivnost preslaba da bi svladao otpor stanice, glukoza se gomila u krvi. Tamo je ima previše, a unutar stanica premalo pa snaga slabi, javlja se osjećaj umora, iscrpljenosti, žeđ je pojačana, a mokrenje obilno. U mokraći se nalazi puno glukoze koja se prelila u mokraću jer je u krvi ima previše. Stanice su gladne pa jetra iz vlastitih rezervi i iz masnih stanica i mišića stvara novu energiju u obliku ketona. Iako predstavljaju dodatni izvor energije, ketoni kao kiselina zakiseljuju krv, što štetno utječe na organizam. Tijelo ih se nastoji riješiti pa se uz obilje glukoze u mokraći počinju pojavljivati i ketoni u obliku acetonskih tijela. To je upozorenje da u krvi ima premalo inzulina te ga je potrebno nadoknaditi. Takvo stanje nazivamo ketocidoza (DKA).

Danas možemo sa sigurnošću odrediti tek početno stvaranje ketona u krvi, dok se još nisu pojavili u mokraći i time spriječiti razvoj ketoacidoze. Kako se istim aparatom za samokontrolu (MediSense Optium) određuje glukoza u krvi i ketoni u krvi, kod povišenih vrijednosti glukoze potrebno je izmjeriti i razinu ketona u krvi.


Hiperglikemija i ketoacidoza nastaju zbog:

  • nedovoljne količine inzulina u krvi ili preskočene inzulinske injekcije;
  • drugih akutnih bolesti - infekcije, povišena tjelesna temperatura, akutne bolesti kao srčani infarkt i sl. U takvim je stanjima potrebno povećati inzulinsku dozu i na dvostruku količinu od početne, jer su potrebe organizma za inzulinom tada izrazito velike. U onih bolesnika koji su na terapiji tabletama, tijekom infekcije će biti potrebno uvesti inzulinsku terapiju.

Kako si bolesnik može sam pomoći? - Potrebno je nadoknaditi ono što nedostaje - inzulin - koji će omogućiti ulazak glukoze u stanice i na taj način vratiti energiju. Potrebno je piti dovoljnu količinu tekućine kako bi se suvišna glukoza iz krvi izlučila mokraćom. Učestala samokontrola glukoze i ketona u krvi i mokraći omogućit će bolesniku bolju kontrolu nad nastalim poremećajem i pravodobnu reakciju.

Visoka razina glukoze u krvi ne boli, a ostavlja trajne posljedice. Povišena razina glukoze u krvi može trajati dugo, a da se ne prepozna jer ne izaziva nikakvu bol. Povremeni osjećaj umora, žeđanja, učestalog noćnog mokrenja, slabosti ili zamućenja vida, tumači se svakodnevnim životnim naporima. Tek pojačani simptomi bolesti dovode bolesnika liječniku, često kada su se već razvile promjene na krvnim žilama i živcima, što izaziva oštećenja svih vitalnih organa u tijelu (očiju, bubrega, srca, mozga, udova). Pozadina oštećenja je promjena (zadebljanje) stjenke krvnih žila i njihovo posljedično suženje, odnosno oštećenje mijelinske ovojnice živčanog vlakna, što utječe na promjenu u provođenju podražaja. Jednostavnije rečeno, promjene na svakom od tih sustava dovest će do pogoršanja u radu samog sustava - kroz male krvne žile hrana više neće dolaziti u tkiva, velike krvne žile će se sužavati i smanjivati protok krvi kroz pojedine dijelove tijela, a u živcima će doći do poremećaja u smislu pogrešnog prijenosa obavijesti iz jednog dijela tijela u drugi (to bolesnici najčešće opisuju "kao da im mravci hodaju po nogama"). Najteži problem u osoba s neliječenom šećernom bolešću su završni stadiji bolesti s komplikacijama, od kojih su najizraženije sljepoća, zatajenje rada bubrega uz potrebu provođenja dijalize, preuranjeni srčani udar ili moždani udar, crijevne smetnje te rane koje teško zacjeljuju.


Epidemiološke zanimljivosti

Kronične, odnosno dugotrajne komplikacije šećerne bolesti su u današnje vrijeme veliki problem u liječenju, glavni su uzrok obolijevanja (morbiditeta) i smrtnosti (mortaliteta) osoba sa šećernom bolešću, a značajno utječu i na kvalitetu života kao i na cijenu liječenja. Najčešće su:

  • dijabetička retinopatija - promjene koje nastaju na sitnim krvnim žilama očiju. Danas su u svijetu i kod nas vodeći uzrok sljepoće;
  • dijabetička nefropatija - promjene na krvnim žilama bubrega, koje kao filter čiste našu krv od štetnih tvari. U oko 40 posto slučajeva je uzrokom svih bolesti bubrega. 30 - 50 posto osoba s tipom 1 šećerne bolesti razvija nefropatiju nakon 40 godina trajanja bolesti, a slični podaci odnose se i na osobe s tipom 2 šećerne bolesti;
  • dijabetička neuropatija - označava oštećenje živčanih stanica. Javlja se u 75 posto osoba sa šećernom bolešću;
  • kardiovaskularne bolesti - promjene na velikim krvnim žilama srca, mozga i udova, četiri puta češće se javljaju u osoba sa šećernom bolešću i vodeći su uzrok smrti.

Prema podacima američke dijabetičke asocijacije (ADA), u Sjedinjenim državama svaki dan od šećerne bolesti oslijepi 65 osoba, 85 novih bolesnika sa šećernom bolešću započinje dijalizu i svakoga se dana učini 180 amputacija udova.

Glavni krivac nastanka kroničnih komplikacija je dugotrajno povišena razina glukoze u krvi, koja svojom povećanom količinom uglavnom ne smeta bolesniku jer "ne boli". Podaci velikih studija u svijetu dokazali su da samo dobra regulacije glukoze u krvi može odgoditi ili zaustaviti pojavu i napredovanje kroničnih komplikacija šećerne bolesti te da se usprkos šećernoj bolesti može kvalitetno živjeti i doživjeti duboku starost.

Pretpostavlja se da u 2003. od šećerne bolesti u svijetu boluje 151 milijun ljudi, što odgovara prosječnoj učestalosti bolesti od 46 bolesnika na 1000 osoba (4,6 posto). Učestalost bolesti izrazito varira u pojedinim dijelovima svijeta i predmet je intenzivnog istraživanja. Prema prikupljenim podacima iz Centara za dijabetes, u Hrvatskoj od šećerne bolesti boluje 25 bolesnika na 1000 osoba (2.5 posto). Prema preliminarnim nacionalnim ispitivanjima očekuje se da je učestalost šećerne bolesti daleko veća, između 4 i 5 posto, jer zbog blagih simptoma bolesti svaki drugi oboljeli još ne zna da je bolestan.
 

POVEĆANJE RIZIČNIH ČIMBENIKA U POPULACIJI

- prekomjerna uhranjenost;
- smanjenje tjelovježbe;
- povećanje stresnih čimbenika;
- veći postotak osoba starijih od 65 godina;
- nasljeđivanje šećerne bolesti.

Datum objave članka: 1. 12. 2003.