Kronični umor - tijelo u depresiji

Bolesti i stanja / Opća medicina Ozren Podnar prof.  /  Robert Torre dr. med., spec. psihijatar

Snimanjem mozga istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima

Do prije deset godina Gordana je bila dinamična, ambiciozna intelektualka, zaposlena na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon osobito naporna razdoblja, počela je rapidno gubiti kondiciju. "Budila bih se iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da imam gripu."

Stvar je, međutim, bila malo složenija. Nakon što ju je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikad nije u potpunosti popustila. Gordani su tek mnogo godina poslije dijagnosticirani kronični umor i depresija, no ne prije nego što je njezino akademsko napredovanje bilo zaustavljeno. Napustivši dobar posao, danas radi kao honorarna prevoditeljica, jer za kontinuiran angažman nema snage. "Morala sam se pomiriti s time da mogu raditi najviše polovicu od onoga što sam nekad mogla. Dva sata uzastopna rada maksimum je koji mogu izdržati prije nego što moram leći.

Uz nužno prihvaćanje vlastitih tjelesnih ograničenja, Gordani je problem nositi se s ljudima koji ne vjeruju da je stvarno bolesna. "Ni obitelj mi nikad nije pružala podršku. Čula sam mnogo posprdnih komentara na svoj račun."
»ak i danas, kad se o kroničnom umoru znade mnogo više, Gordana i dalje susreće skeptike. "Vi ne izgledate bolesno", komentirala je nedavno njezina susjeda. "Kako sam bijesna bila! Nakon desetljeća muke, ljudi misle da iz tko zna kojeg razloga muljam - na svoju štetu".

Gordana ni danas ne zna zašto se točno razboljela, a misli da je glavnu ulogu odigrao stres. "S obzirom na to da dolazim iz vrlo skromne obitelji, morala sam raditi uza studij, a potom obavljati dva posla da bih se stambeno osamostalila. Nisam znala što je godišnji odmor. Nisam se odmarala."

Bolno nepovjerenje okoline

Budući da je pregledima teško utvrditi gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači svojedobno tu bolest opisivali kao "umišljeno stanje". Nisu mogli biti dalje od istine.

"Neki liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako golim okom ili na rengenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu - ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik - virus, bakterija, gljivica", objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije, bolesti bolnih mišića, koja često prati kronični umor.

Preokret u shvaćanju kroničnog umora dogodio se kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti razine stresnih hormona.

"Novom strategijom istraživači su otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju bitne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja razine stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazali su jasne razlike između kronično umornih ljudi i zdravih", dodaje dr. Monroe.
Iako i dalje ima onih koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus da je ta bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad je uzrokovana psihičkim stresom.

"Svatko tko pati od kronične bolesti ima poremećaj u biološkom mehanizmu", kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti. "Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija je biologija. Sve što se događa u mozgu je kemijske ili električne prirode."

ŠTO AKO UMOR NE PRESTAJE?

Zamislite da godinama ne možete raditi više od tri-četiri sata dnevno i da odmah nakon posla morate leći. Ili da osjećate prodornu bol poput zubobolje u raznim dijelovima tijela istodobno, da nemate snage obavljati uobičajene kućanske poslove i da vam povrh svega popuštaju koncentracija i pamćenje. Tako izgleda život osoba koje pate od sindroma kroničnog umora, kaže dr. Marco Guigliotta, jedan od svjetskih stručnjaka za tu bolest.

Ako je kronični umor praćen nizom određenih simptoma, govori se o sindromu kroničnog umora. Tipični su prateći simptomi tjelesna slabost, bolovi, nizak tlak, nesanica i potištenost. Neki pacijenti imaju i kronično povećanu temperaturu te trnce u udovima. "To je ozbiljna bolest, koja može razoriti ljudske živote", kaže Guigliotta, koji je i sam godinama trpio od sindroma.

Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Premda psihološki čimbenici nesumnjivo igraju ulogu u nastanku bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima.
Terapija protiv sindroma kroničnog umora uključuje lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za postizanje ravnoteže moždane kemije koja aktiviraju živčani sustav, posredno jačajući imunitet i otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postupno vježbanje može pomoći pacijentu da se malo-pomalo vrati aktivnostima, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svaki dan pokušaju hodati nekoliko stotina metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.

 

Na početku umora je stres

Oni koji trpe od kroničnog umora ili fibromijalgije u većini slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli su snažan stres, poput fizičkog nasilja, nekoga ozbiljnoga gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost. Istraživanje provedeno u Leedsu pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću incidenciju stresnih događaja tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom. Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo još nešto - prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.

"Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni "kvar". Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde, što dovodi do rasta razine hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje", navodi dr. Monroe.

Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji, pa ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što su kronični umor, depresija ili oboje. Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Iako su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom iscrpljeni, ta su dva stanja ipak različita i nisu nužno istodobna. Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih tim sindromom pati i od umora i od depresije, a antidepresivi pomažu i kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.

Kriteriji za dijagnozu sindroma kroničnog umora

Četiri ili više navedenih simptoma moraju biti prisutni dulje od šest mjeseci;

  • kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima;
  • upaljeno grlo;
  • otekli limfni čvorovi na vratu ili u pazuhu;
  • bolovi u mišićima;
  • bolovi bez crvenila u zglobovima;
  • jake glavobolje;
  • neokrepljujući san;
  • umor dulji od 24 sata nakon svakog napora.

Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjerana rada ili vježbanja. Umor je vrlo jak, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava simptome.
Tako jak umor javlja se kao upala gornjih dišnih puteva uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa.

Simptomi su dugotrajni. Dok kod običnih upala simptomi prolaze nakon tri do sedam dana, kod sindroma kroničnog umora vraćaju se ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe, pri čemu svaki traje od nekoliko sati do nekoliko tjedana.

Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva, suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje u vidu i bolne mjesečnice.

PREPOZNAJTE SIMPTIME KRONIČNOG UMORA

Sindrom kroničnog umora nije nova bolest. U 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristio se za opisivanje simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.
Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za koji nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Takav se umor može dalje razvrstati u sindrom kroničnog umora i idiopatski kronični umor.

Ako u pacijenta nisu prisutni svi simptomi potrebni za donošenje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskoga kroničnog umora (pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat).

Datum objave članka: 1. 10. 2005.