Što poručuje neugodan zadah

Bolesti i stanja / Zubi i usna šupljina prof. dr. sc.   Vanja Vučićević Boras dr. dent. med.

Najvažnije je razlikovati je li riječ o intraoralnoj halitozi (čiji je uzrok u ustima) ili ekstraoralnoj halitozi (uzrokovanoj poremećajima negdje drugdje u tijelu ili je nastala kao posljedica upotrebe lijekova)

Neugodan zadah iz usta (halitoza) je stanje koje je svaka osoba iskusila tijekom života. Riječ halitoza složena je od latinske riječi halitus koja znači dah te grčkog sufiksa - osis koji označava patološko stanje. O prevalenciji (broju svih slučajeva halitoze kod određenog stanovništva u određenom razdoblju) postoji malo podataka u svijetu. Rezultati nekoliko istraživanja pokazuju kako se učestalost halitoze kreće od 10 do 30 posto u odrasloj populaciji.

Halitoza se ne smatra samostalnom bolešću, nego je više društveni problem koji može prouzročiti osobnu nelagodu i neugodnosti. Pojedinci koji od nje pate, posebice ako je riječ o kroničnom stanju, mogu se osjećati nelagodno i nesigurno u blizini ostalih ljudi i zbog toga razviti prilagodbu kojom pokušavaju prikriti neugodan zadah (razgovor iz daljine ili ruka na ustima tijekom govorenja). Postoji i tendencija ispiranja usta raznim tekućinama, sprejevima ili učestalog žvakanja žvakaćih guma i tableta za osvježavanje daha, no učinak tih preparata je kratkotrajan ili izostaje.

Važno je razlikovati podrijetlo zadaha

Fiziološki neugodan zadah iz usta je stanje koje nastaje ujutro nakon buđenja i smatra se posljedicom smanjenog lučenja sline tijekom noći. U svrhu korekcije tog stanja prije spavanja preporučuje se lagano ostrugati jezik, odnosno ujutro isprati usta antiseptičkom tekućinom. Normalno je da osoba ima halitozu nakon jedenja određenih začina, luka, češnjaka, nakon pijenja alkohola, pušenja cigareta ili ako loše održava oralnu higijenu, odnosno ima pokvarene zube, parodontne džepove, apsces, perikoronitis (upala oko djelomično izraslog umnjaka), ekstrakcijske rane i slično.

U tim situacijama specifični kemijski spojevi ispare u zrak koji se nalazi u usnoj šupljini i proizvode neugodan miris koji onda iz usne šupljine prelazi u izdahnut zrak. Isparavanja sumpornih spojeva, od kojih su najvažniji sumporovodik i metilmerkaptan, najbolje su poznati uzroci zadaha iz usta.

U najvećem broju slučajeva uzrok pojave intraoralne halitoze je pretjerano nakupljanje bakterija na gornjem dijelu jezika, što ima za posljedicu aktivaciju procesa truljenja

U svemu tome najvažnije je razlikovati je li riječ o intraoralnoj halitozi (halitoza čiji je uzrok u ustima) ili ekstraoralnoj halitozi (uzrokovanoj poremećajima negdje drugdje u tijelu ili je nastala kao posljedica upotrebe lijekova). Psihološki gledano, zanimljivo je da neke osobe koje imaju halitozu toga nisu svjesne, dok osobe koje nemaju halitozu misle da je imaju. Čak su opisani i psihološki poremećaji vezani uz halitozu u vidu halitofobije, pa čak i suicida u nekih bolesnika koji su umislili da imaju neugodan zadah iz usta.

​Neugodan zadah iz usta određuje se na sljedeći način:

  • kada pacijent zatvori usta i ispuhuje zrak kroz nos, a stomatolog/liječnik osjeti neugodan zadah, riječ je o ekstraoralnoj halitozi,

  • kada pacijent ispuhuje zrak kroz usta, pri čemu mu je nos začepljen, a osjeti se neugodan zadah iz usta, riječ je o intraoralnoj halitozi,

  • danas se koriste i portabilni sulfidni monitori Breathtron i Halimetar koji rade na principu detekcije sulfida i mogu odrediti stupanj halitoze, međutim, prilično su skupi i ne koriste se u svakodnevnoj dijagnostici.

Nadasve je dobro ako pacijent ima člana obitelji ili prijatelja koji bi mogao dati procjenu promjene zadaha iz usta pacijenta nakon tretmana. Istraživanja pokazuju da se pacijentova vlastita procjena zadaha iz usta razlikuje od mjerenja detektorima mirisa.

Rezultati velikog istraživanja pokazali su kako se u većini slučajeva uzrok zadaha iz usta može naći u usnoj šupljini. Podrijetlo zadaha iz usta ispitano je u 260 osoba i u niti jednog ispitanika uzrok halitoze nije imao veze s ekstraoralnom halitozom. U 87 posto slučajeva uzrok zadaha bio je u usnoj šupljini, u osam posto u uhu, nosu ili grlu, a u pet posto slučajeva uzrok je ostao nepoznat.

Drugo, još veće istraživanje provedeno je u Belgiji na 2000 pacijenata i govori u prilog intraoralnoj podlozi halitoze kod čak 76 posto pacijenata, od čega ih 43 posto ima obložen jezik, 11 posto gingivitis ili parodontitis, a 18 posto kombinaciju navedenih čimbenika.

Intraoralna halitoza

Najčešće je uzrokovana naslagama na jeziku ili parodontnom bolešću, iako rjeđe može biti i posljedica nekih oralnih bolesti i stanja, poput suhoće usta, pemfigusa, herpetičnog gingivostomatitisa i drugih poremećaja.

U najvećem broju slučajeva uzrok pojave intraoralne halitoze je pretjerano nakupljanje bakterija na gornjem dijelu jezika, što ima za posljedicu aktivaciju procesa truljenja čiji su rezultat spojevi neugodna mirisa, a može se očitovati i pojačanom obloženošću jezika. Ako dijagnostički detalji upućuju na to da je glavni uzrok zadaha iz usta upravo u usnoj šupljini, tretman je usmjeren na smanjenje broja bakterija u ustima (bakterije koje stvaraju takozvane smrdljive sulfidne spojeve su Treponema denticola, Tannerella forsynthensis, Selenomonas spp, Bacteroides spp., Porphyromonas gingivalis i endodontalis, Fusobacterium spp., Eubacterium spp., Prevotella intermedia). Drugi najčešći uzrok intraoralne halitoze je gingivitis (pogotovo akutni ulcerozni nekrotizirajući gingivitis) kao i parodontitis (posebno nekrotizirajući parodontitis). Liječenje u tim slučajevima provodi se kod parodontologa.

Ekstraoralna halitoza

Često se pojavljuje uz sljedeća stanja: rinitis, sinusitis, tonzilitis, nazofaringealni apsces, faringitis, bronhitis, pneumonija, apsces pluća, pa čak i karcinom pluća. U slučaju sumnje na prethodno navedene bolesti, pacijenta je potrebno uputiti pulmologu, odnosno otorinolaringologu. Od drugih sistemskih poremećaja u sklopu kojih se može pojaviti halitoza u obzir mogu doći diabetes mellitus, ciroza jetre, odnosno zatajenje jetre, zatajenje bubrega te hijatalna hernija. Također je poznato nekoliko lijekova koji mogu dovesti do halitoze, npr. disulfiram (Antabus) koji se koristi u liječenju alkoholizma, dimetil sulfoksid, fenotijazini, nitrati i nitriti, klor hidrat i drugi. Ako se potvrdi da je uzrok halitoze ekstraoralni, pacijenta se upućuje odgovarajućem liječniku odnosno specijalistu na daljnje liječenje.

Višestruki pristup liječenju oralne halitoze

U terapiji oralne halitoze najvažnije je čišćenje jezika strugačem ili četkanje tvrdom četkicom natopljenom u antiseptik dva puta na dan po pet zamaha, s tim da se obrati pozornost na stražnji dio jezika jer se tamo nalazi najviše naslaga. Ustanovljeno je kako zubne paste koje sadrže triklosan, sodu bikarbonu i eterična ulja znakovito smanjuju oralnu halitozu.

Uz prije opisane mjere mehaničkog čišćenja jezika, odnosno parodontološko liječenje, nadalje se preporučuje ispiranje usta antisepticima jer je ustanovljeno da otopine za ispiranje usta na bazi oktenidinhidroklorida, klorheksidina, triklosana, cetil piridina, esencijalnih ulja, vodikova peroksida, klor dioksida, cink klorida i laktata pomažu u borbi protiv halitoze. Winkel i sur., baš kao i Roldan i sur., testirali su Halitu (klorheksidin, cetilpiridin i cink laktat) i ustanovili znatno smanjenje halitoze nakon njezina korištenja. Isti autori preporučuju grgljanje Halitom dva puta na dan tijekom jedne minute kako bi tekućina dosegnula stražnje dijelove jezika koji su ujedno i najkritičniji za nastanak halitoze. Brignardello-Petersen je u najnovijem istraživanju naveo kako je, osim četkanja zuba, nježno struganje jezika i ispiranje usta antiseptikom učinkovitije nego samo četkanje zuba.

Na odabir antiseptika utječe više čimbenika, a s obzirom na duljinu primjene antiseptika u ovakvim stanjima svakako treba uzeti u obzir i naknadnu obojenost zubi. Antiseptik odabira trebala bi biti bezbojna otopina bez alkohola u sastavu, za koju se zna da ne uzrokuje obojenost zuba nakon dulje primjene ili promjene okusa te koji pomaže uklanjanju kamenca. Osim toga, antiseptik bi trebao sadržavati aktivnu tvar koja ima širok antimikrobni spektar i brzo djelovanje, nije toksična za sluznicu i ima niski alergijski potencijal, po mogućnosti da ima dodatak mentola ili drugih eteričnih ulja za poboljšanje zadaha i, povrh svega, da je sa sigurnošću primjenjiv u trudnica, dojilja pa i male djece, poput novijeg antiseptika oktenidina.

Čini se kako i probiotici poput S. salivariusa mogu biti djelotvorni u liječenju halitoze, dok o koristi antibiotika u liječenju halitoze za sada nema podataka. Svakako se preporučuje i pregled kod parodontologa zbog liječenja parodontitisa koji se često može skrivati u podlozi oralne halitoze.

Datum objave članka: 1. 3. 2018.